Serijom članaka pod naslovom Memento uoči Oluje želimo se podsjetiti što je prethodilo veličanstvenoj vojnoj akciji. Danas se mnogi mediji i političari ponašaju kao da se prije Oluje nije ništa događalo, zaboravljajući genezu i tijek zločina na ovim prostorima koja je počela davno ranije, još u Jugoslaviji.
Čin ulaska jedinica JNA u Hrvatsku, s kamionima punih četnika iz Srbije, bivši ministar Davorin Rudolf smatra početkom agresije na Hrvatsku. Pošto je Hrvatska nekoliko dana ranije proglasila neovisnost i samostalnost, akademik Rudolf smatra da je ovo prvi čin sukoba dviju država i otvorenog stavljanja vojske Jugoslavije u korist Srbije protiv goloruke Hrvatske.
Vojska Jugoslavije JNA dana 3. srpnja 1991. ušla je u Baranju preko Dunava iz Bačke (Vojvodina) sa čak 60 tenkova i 40 oklopnih transportera, te predala hrvatski teritorij na okupaciju lokalnim Srbima i četničkim dobrovoljcima iz Srbije. Tog dana počeli su zločini nad Hrvatima i Mađarima Baranje.
Time su srbijanske snage došle nadomak najvećeg slavonskog grada Osijeka odakle su ga četiri godine sustavno rušile, ubijajući nevine građane Osijeka i istočne Slavonije.
Davorin Rudolf – “Okupacija Baranje službeni je čin početka agresije na Hrvatsku”
Ovaj čin ulaska jedinica JNA sa teritorija Srbije u Hrvatsku, bivši ministar Davorin Rudolf smatra početkom agresije JNA na Hrvatsku. Pošto je Hrvatska nekoliko dana ranije proglasila neovisnost i samostalnost, Rudolf smatra da je ovo prvi čin sukoba dviju država.
“Rat se definira kao oružani sukob između država i prema tome svi sukobi, dok nije proglašena suverenost i nezavisnost Hrvatske, mogu se smatrati pobunama ili unutarnjim sukobima”, izjavio je Rudolf. Dodao je kako se i događaji u Pakracu, na Plitvicama i Borovu mogu smatrati sukobima, ali ne i agresijom i početkom rata protiv Hrvatske, koji je povela JNA, Srbija i Crna Gora, uz pomoć odmetnutog dijela velikog broja Srba iz Hrvatske.
Nakon ulaska JNA počinje nasilje i sustavni progon svih stanovnika Baranje koji nisu Srbi. Prognani i ubijani su Hrvati, Mađari i ostali stanovnici ovog hrvatskog kraja.
Po popisu stanovništva 1991. u Baranji je živjelo svega 25% Srba, te 42% Hrvata, 17% Mađara, 9% Jugoslavena i 7% ostalih.
Etničko čišćenje nesrpskog stanovništva Baranje koje je odmah uslijedilo dokaz je genocidnosti velikosrpske ideje. To stanovništov je živjelo stoljećima u mirnom suživotu u Austro-Ugarskoj, a stvaranjem Jugoslavije veliksrpstvo se kao rak rana širi i Baranjom. Osobito militantni bili su kolonizirani Srbi u Baranju. Sve to dokaz je da je Jugoslavija bila detonator velikosrpske ideje, kao mješavine komunističkih i fašističkih ideja – s elementima rasizma, velikodržavnosti, nacionalnog ekskluziviteta, mržnje prema drugim narodima, u sprezi s vladajućim slojevima komunističkog drušva, napose Komunističke partije i JNA.
Ulazak JNA u Baranju s kamionima punih četnika iz Srbije i komentar neustrašivog Hrvata iz Čeminca pred četnicima i kamerama HRT-a – “Ovo je sramota, kamioni su puni četnika, ovdje su došli iz Srbije raditi reda…Hrvat sam, imam malu djecu i ne idem iz Baranje nikuda!”
Dodatak – hrvatske žrtve Baranje i četničke okupacije Hrvatske:
Podsjetimo se: kao posljedica agresije na Hrvatsku iz Baranje je 1991. protjerano 25.000 Hrvata i ne-Srba (većinom Mađara i manji broj drugih naroda), te su počinjeni brojni ratni zločini od strane srbijanskih okupatora.
Među brojnim ubojstvima hrvatskih obitelji i djece za koje hrvatska javnost ne zna (jer je u Hrvatskoj bila medijski naglašavan jedino slučaj i tragedija srpske obitelji Zec), osobito je bilo potresno ubojstvo oca Vinka Čička i njegova tri sina Ivana, Ante i Mate u cvijetu njihove mladosti u listopadu 1991. godine o čemu smo pisali ovdje : U Baranji četnici ubili oca i tri sina iz obitelji Čičak
A nakon dolaska mirovnih snaga UNPROFOR-a 1992. na okupirana područja, a tako i Baranju, zločini četnika nad Hrvatima postali su još intenzivniji. Na okupiranim područjima za vrijeme mandata UNPROFOR-a od 1992. do 1995. ubijeno je više od 600 civila, od čega je 180 Hrvata (žena, djece, staraca, muškaraca) ubijeno samo u okupiranoj Baranji, i za to nitko nije odgovarao. Osim toga, na tom području nastale su ratne štete veće od 236 milijarda kuna za koje Srbija nikada nije platila niti jedne lipe. Također, DORH je procesuirao vrlo malo zločina iz Baranje i Istočne Slavonije, premda je tamo ostao živjeti veliki broj stanovnika koji su živjeli za vrijeme okupacije, pa se pretpostavlja da je među njima bilo i ratnih zločinaca. O tome smo mogli čuti potresna svjedočanstva na protestnom skupu u Vukovaru 2018. koji je organizirao gradonačelnik Penava.
Sve u svemu, hrvatske žrtve i četnički masakri u Belom Manastiru, Karancu, Čemincu Popovcu, Batini i cijeloj Baranji ostali su uglavnom – nekažnjeni.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Izvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.