Naime, i ovaj slučaj, kao i ubojstvo stare majke i tri sina u Perušiću, je izmakao iz ruku hrvatskog pravosuđa premda se zločin dogodio u Hrvatskoj. Presudom Višeg suda u Beogradu od 19. lipnja 2012. godine prvooptuženi Vukšić osuđen je na maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora, Slobodan Strigić na 10, Branko Hrnjak na 5, a Velimir Bertić na kaznu od jedne godine i šest mjeseci zatvora.
No, u lipnju 2013. Apelacijski sud je ukinuo prvostupanjsku presudu u odnosu na optužene Zorana Vukšića, Slobodana Strigića i Branka Hrnjaka i oni su oslobođeni. Potvrđena je presuda samo Velimiru Bertiću koji je pravomoćno osuđen samotnih na godinu i šest mjeseci zatvora!
Tako slučajevi masovnih ubojstava Hrvata u Srbiji postaju predmetom poruge prema žrtvama, a DORH i država Hrvatska ništa ne čine da ti slučajevi budu predani pod hrvatsku jurisdikciju.
Na napuštenoj farmi Sudaraš nedaleko od Belog Manastira baranjski Srbi su 17. listopada 1991. ubili 50-godišnjeg oca Vinka Čička i njegova tri sina: 27-godišnjeg Ivana, 25-godišnjeg Antu i 23-godišnjeg Matu. Prije toga su ih toliko mučili i unakazili da su članovima obitelji zabranili otvoriti ljesove, piše hkv.hr
Puno je tekstova u posljednjem desetljeću napisano o teškom i krvavom putu hrvatskoga naroda do toliko željene slobode i sanjane vlastite države. Koliko god apsurdno zvučalo, što je svojevrsni fenomen čak i u svjetskim razmjerima, u njima već dosta dugo prevladavaju sadržaji koji ne bude ponos nego sramotu, ne ističu svijetle nego isključivo mračne primjere, ne vrednuju novu stvarnost nego žale za prošlim vremenima, obezvređuju branitelje a ne diraju agresora, prešućuju vlastite žrtve a veličaju tuđe, piše isti hkv.hr
I pomalo neobično pitanje: Kako u tom patološko-mazohističkom ozračju koje prevladava u Hrvatskoj, zasvirati na bisernici onako tiho i polagano, iz duše, »pizzicato«, notu po notu, melankolični stih: “Teci rijeko Dravo, Dunav silni teci i istinu svijetu o Baranji reci”? Teško, danas gotovo nemoguće, jer riječ je o prilično različitim odnosima prema stvarnosti i ljudskoj patnji, s jedne strane političko-medijskih moćnika, a s druge strane tamburice.
Naime, kako će istinu o Baranji saznati svijet ako ona ne može doprijeti ni do hrvatske javnosti? Usputno, pjesnički rečeno, tambura ima dušu, mekanu i ranjivu, pa je tako i u Domovinskome ratu baranjska tambura zaplakala bezbroj puta.
Njezine note pretočene u suze padale su 17. listopada 1991. i na ulazu u Karanac, selo smješteno na južnim padinama Banske kose, četiri kilometra udaljeno od općinskog sjedišta Kneževih Vinograda na cesti prema Belom Manastiru. A kako i ne bi kad je trogodišnji Marin Čičak stalno plakao za tatom Ivanom, koji je tek došao iz Belog Manastira nakon noćne smjene u Šećerani. Njega su s djedom Vinkom i stričevima Antom i Matom odveli njemu nepoznati naoružani ljudi koji su upali u kuću vičući: “Predajte oružje, majku vam ustašku!”
Stara i pomalo već raštimana tambura plakala je jer je znala strašnu istinu o muškim članovima obitelji Čičak: 50-godišnjem ocu Vinku i njegovim sinovima, 27-godišnjem Ivanu, 25-godišnjem Anti i 23-godišnjem Mati, za razliku od ostalih koji su se nadali njihovu povratku. Dok se nad obiteljskom kućom Čičak nadvio pritajeni strah, koji stvara nepodnošljivu bol jer razdire utrobu i prodire do kostiju, baka Anđa molila je krunicu, a Jadranka, supruga njezina najstarijeg sina Ivana, bezuspješno je pokušavala umiriti sina Marina.
Tako je naglo i brutalno prekinut život skromne hrvatske obitelji Čičak u Baranji, a zločinci već 27 godina slobodno šeću svijetom.
Naime, i ovaj slučaj je izmakao iz ruku hrvatskog pravosuđa premda se zločin dogodio u Hrvatskoj. Presudom Višeg suda u Beogradu od 19. lipnja 2012. godine prvooptuženi Vukšić osuđen je na maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora, Slobodan Strigić na 10, Branko Hrnjak na 5, a Velimir Bertić na kaznu od jedne godine i šest mjeseci zatvora.
No, u lipnju 2013. Apelacijski sud je ukinuo prvostupanjsku presudu u odnosu na optužene Zorana Vukšića, Slobodana Strigića i Branka Hrnjaka. Potvrđena je presuda samo Velimiru Bertiću, koji je pravomoćno osuđen na godinu i šest mjeseci zatvora.
A DORH i država Hrvatska, hrvatska vlada i ministri ne čine – ništa.
Ništa da bi obitelj Čičak i sve druge obitelji dobile bar pravosudnu zadovoljštinu za strahote koje su pretrpjeli prilikom agresije i genocida Srbije u Hrvatskoj te davne 1991. godine,
