Slovački premijer Robert Fico priopćio je javnosti da se u njegovoj zemlji sprema državni udar u režiji oporbe, sličan ukrajinskom Majdanu. Rijetko koji medij u Hrvatskoj, koji se gotovo danonoćno bave “studentskim događanjima” u Srbiji, je prenio ovu vijest.
Fico se slovačkoj javnosti obratio s povjerljivim izvješćima sigurnosne Slovačke informativne službe (SIS), s indikacijama upletenosti stranih elemenata u potencijalni “slovački Majdan”.
Oporba je reagirala optužbama prema Ficu, ali nije uvjerila slovačku javnost u mogućnosti istine u Ficovim riječima. Podsjetimo se, Robert Fico je prošle 2024. trebao biti ubijen u atentatu kojeg je počinio “ljevičarski nacionalist”, za što su Fico i dio javnosti okrivili oporbenu politiku u zemlji.
Ficov put ne dopada se mnogima na Zapadu
Fico je preživio i, premda teško ranjen, nastavio voditi Slovačku. Ali putem koji se mnogima u zemlji, a posebno izvana na Zapadu – ne dopada.
Sam Fico je rekao da je pokušaj njegova ubojstva posljedica politike koju vodi. Kao jasni i rezolutni protivnik politike sankcija prema Rusiji, zajedno s Mađarom Viktorom Orbanom, Fico je enfant terrible trenutne europske politike.
Ova dvojica srednjoeuropskih lidera čvrsto brane poziciju da sankcije Rusiji daleko više štete državama Europe, posebno na planu energetske politike, nego samoj Rusiji koja se okrenula Aziji i gradi nove plinovode. Zatvaranje ukrajinskog plinovoda u prosincu 2024. gotovo je odsjeklo Slovačku i Mađarsku od jeftinog i kvalitetnog ruskog plina, bazičnog energenta za nacionalno gospodarstvo i svakodnevnu kućnu uporabu.
Budimo pošteni, Ficovo mišljenje dijeli velika većina “malih građana Europe”, koji su najviše na udaru rastućih cijena i inflacije, dok gospodarstva država Europe teško trpe ili propadaju. Valja naglasiti da su ucjene oko kupovine ruskog plina počele davno prije agresije na Ukrajinu. Ona je došla samo kao “as na desetku” u zahtjevima za opstrukcijom ruskog plina.
Rusija i Europa nikada nisu smjeli ‘ruku pod ruku’
Tradicionalni povijesni “neprijatelji”, Slovaci i Mađari, danas stoje zajedno u otporu nametanja svršenih, cjelovitih i neupitnih modela politika koje nameće Zapad (čitaj Washington ili Bruxelles) suverenim i samostalnim državama Europe. Među koje spada i Hrvatska, čija suverenost ima zlatno-crvene boje, jer je natopljena krvlju heroja i suzama njhovih majki u strašnoj srpskoj agresiji i ratu koji je Srbija s JNA nametnula razoružanim i golorukim Hrvatima.
Ficov stav otvara jedno ključno pitanje: kako male države mogu zadržati suverenitet i autonomiju u svijetu podijeljenom između globalnih centara moći?
Tri centara moći
Trenutačno postoje tri centara moći u svijetu, ne iste jačine, ali velikog globalnog utjecaja: SAD, Rusija i Kina.
Višestoljetni centar svijeta i moći do Prvog svjetskog rata bile su države stare Europe: Njemačka, Francuska, Rusija, Austro-Ugarska, uvijek prisutna Velika Britanija. Danas ili ih nema ili su ostale postiđene na marginama (ne)moći.
Posljednji europski trzaji, jaki i domoljubni nacionalni lideri kao Charles de Gaulle, Konrad Adenauer ili Aldo Moro, odavno su umrli, neki i ubijeni. Od velikih država Europe ostala je samo Rusija, koju Europa nikada nije smogla snage prihvatiti kao svoju, koliko god se Rusija od Petra Velikog i Romanovih “gurala” Europi, pa čak i sagradila svoj biserni glavni grad Sankt Petersburg po europskim standardima i uzorima, uz europske arhitekte, uz samu granicu prema Europi.
Zbog snažnog protivljenja anglosaksonske sfere i njihovog straha od pomisli što bi donijelo presnažno povezivanje jake Njemačke i jake Rusije, svako približavanje i flertovanje stare Europe i Rusije bilo je strogo zavedeno kao alarmantna opasnost.
A kada je carska Rusija izbačena pred kraj Prvog svjetskog rata izbačena iz kruga onih koji dijele tortu pobjednika, premda je bila na njihovoj strani, te utonula u krvavi građanski rat, s ciljem uništenja neuništivog Boga i čovjeka, došao je kraj toj staroj I snažnoj ideji. Pobjeda komunista u državnom udaru i revolucijama koje su se na kraju svele na terror, ubijanje, pljačku i rušenje bio je kraj snova o bliskoj suradnji Europe i Rusije.
Danas, više od stoljeća kasnije, Orban i Fico shvatili su da je svijet ponovno u transformaciji, a borbu za energente stavili na čelno mjesto svojih nacionalnih prioriteta.
Posve opravdan, razuman i razborit stav nacionalnih vođa.
Što se događa na ključnoj liniji Baltik-Jadran?
Događanja u Slovačkoj ne bi trebala nikoga iznenaditi. Vrije posvuda po državama na liniji Baltik-Jadran i šire, što i jest u skladu s očekivanjima.
Slovačka, Moldavija, Rumunjska, Srbija, Gruzija samo je dio država u kojima su se donedavno događali čudni izborni prevrati ili su se predsjednici i premijeri smjenjivali na ulicama gradova.
Ne sjećamo se “obojenih revolucija” na ulicama (i medijima) država zapadne Europe, ali dobro pamtimo da je to bila redovita pojava u “neposlušnim” državama srednje Europe, uključujući i Tuđmanovu Hrvatsku.
Nemojmo se zavaravati, bez obzira što je predsjednik Srbije velikosrpski šovinist Aleksandar Vučić kojeg smo još davno jasno upoznali u Glini, da je trenutna “obojena revolucija” u Srbiji produkt slučajnosti i isključivo studentskog spontanog bunta, kao niti da je poništenje izbora u Rumunjskoj isključivo djelo pravne države u borbi protiv nelegalne predizborne promidžbe.
Države koje se nalaze u prvoj sferi geopolitčkog utjecaja prema Rusiji su danas tražena roba za koje se bore “carevi multipolarnog svijeta” koji se rađa.
To su države na liniji Baltik-Jadran, kao i liniji Crno more-Kaspijsko jezero (Kavkaz) gdje se trenutno događaju veliki politički prevrati kao u Armeniji ili Gruziji. Sve su to države koje bi mogle imati važnu ulogu u događanjima koja dolaze, a koja su vrlo neizvjesna, čak s obzirom i na moguće proširenje rata izvan granica Ukrajine prema Europi ili Kavkazu. Veliku nadu predstavlja pobjeda Donalda Trumpa u odnosu na ratnohuškački raspoloženog Joe Bidena i njegovu administraciju, osobito u zadnji mjesec njegova mandata.
Preustroj svijeta
Pred očima naše generacije događa se veliki preustroj svijeta, nepoznat od završetka Prvog svjetskog rata koji je bio uzrokom pada velikih carstava Europe (i Male Azije) koje su vladale svijetom, te globalnoj pobijedi anglo-frankofonskih sila i država, što se nakon 100 godina svelo isključivo na anglosaksonske vladare svijeta, SAD i Veliku Britaniju.
O utjecaju Velike Britanije i danas, dovoljno govori činjenica da je baš bivši premijer Boris Johnson bio prevaga u raspirivanju rata u Ukrajini. Visoki ukrajinski dužnosnik David Arahamija prošlog je tjedna priznao da su Kijev i Moskva 2022. u proljeće na pregovorima u Turskoj već dogovorili kraj rata, ali je u Kijev iznenada stigao tadašnji britanski premijer Boris Johnson i spriječio taj mirovni rasplet.
Boris Johnson spriječio mir između Ukrajine i Rusije
Srednja Europa – mjesto političke nade
Stariji pamte vrlo negativnu ulogu britanske politike u podršci Srbiji u agresiji na Hrvatsku od samog početka do kraja rata. Uz dužnu napomenu, da politika Londona ima višestoljetnu komponentu onoga što zovemo ‘duboka država’, a da je City of London praktički samostalno tijelo u odnosu na ostatak Velike Britanije, gotovo kao Vatikan u odnosu na Italiju, usporedbe radi.
Sam engleski narod nikada nije bio dio tih perfidnih politika, dapače, bio je velika žrtva istih. A najviše stranih dragovoljaca u Domovinski rat u pomoć Hrvatima došlo je baš iz Engleske. I hvala im veliko.
Vratimo se Slovačkoj i Ficu. Jedna mala Slovačka u srcu Europe, čiji je glavni grad na četrdeset minuta od Beča, odlučila je postati simbol otpora nametnutim politikama.
Primjeri Slovačke i Mađarske možda su obrazac budućeg suverenizma zemalja Europe. Macron, koji bi htio “suverenu Europu” na način da nastavlja sukob s Rusijom nije pobornik prave suverenosti već želi održati na životu dominantnu agendu kojoj Trumpova Amerika sada izmiče.
Uskoro će Europa morati birati kako će se orijentirati u vremenima koja dolaze i koja su već stigla. Samo agende koje promoviraju maksimalni suverenitet, poštovanje državnih granica, mir i multipolarnu suradnju, s prihvaćanjem novog svijeta u kojem su nacionalne države re-publikanskog tipa iznad nadnacionalnih tvorevina – mogu dovesti do stabilnosti.
Sada nam preostaje vidjeti koliko će europskih zemalja to shvatiti.
Čini se da Srednja Europa, osobito prostor bivše Austro-Ugarske kao kolijevke Europe, to za sada najbolje shvaća.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.