8. lipnja 1993. Travnik – mudžahedini i stravična sudbina zarobljenih Hrvata

Dana 8. lipnja 1993. bio je i jedan od najgorih dana u povijesti općine i grada Travnika. Taj dan počeo je masovni napad bošnjačkih muslimanskih snaga na HVO i Hrvate travničkog kraja.

Na današnji dan 8. lipnja 1993. na lokalitetu Maljine u općini Travnik ubijeno je 30 zarobljenih ranjenika HVO-a i civila. Pri iskapanju tijela uočeno je da su u masovnoj grobnici radjeni naknadni zahvati kojima je bio cilj prikriti tragove zločina.

Osim toga, tih dana dogodili se brojni svirepi zločini postrojbe mudžahedina El-Mudžahid u sklopu 7. brigade 3. korpusa Armije BiH pod izravnim zapovjedništvom Alije Izetbegovića. Frapantna je sličnost tih zločina sa onima koji se danas događaju nad kršćanima i drugim nepoćudnim osobama od strane mudžahedina ISIL-a.

Do toga dana, Hrvati su od 4. lipnja već protjerani sa zapadnog dijela općine i to sa čitavog prostora od samog grada Travnika do Turbeta s obje strane rijeke Lašve.

Taj 8. lipnja bio je dan kada su se pored protjerivanja, dogodili i najteži zločini prema civilnom stanovništvu i zarobljenicima travničkog kraja.

Toga dana ubijeno je 112 Hrvata (56 civila i 56 vojnika HVO-a). Mnogi su svirepo ubijeni.

Od početka sukoba pa do 10. lipnja 1993. snage Armije BiH protjerale su s područja općine Travnik oko 19.000 (!) Hrvata. Najveći dio protjeranih Hrvata, njih oko 12 tisuća, smještaj je našao na području općine Novi Travnik i oko četiri tisuće na području općine Vitez. U Republiku Hrvatsku je izbjeglo oko dviju tisuća travničkih Hrvata, a u Hercegovini ih je prihvaćeno 1.322 od čega 829 u općini Čapljina i 503 u općini Ljubuški. U Novoj Bili u općini Travnik (područje koje je ostalo pod kontrolom HVO-a) ostalo ih je oko dvije tisuće. U Novoj Bili je bila i franjevačka bolnica “Dr. fra Mato Nikolić”, koja je prihvaćala i liječila ranjene vojnike i civile s područja cijele Lašvanske doline, a među njima bilo je i Srba i Bošnjaka.

Ritualni zločini mudžahedina nad Hrvatima i Srbima Travnika

Hrvati s područja srednje Bosne, bili žrtve pomahnitalih islamista pristiglih iz arapskih zemalja i u međuvremenu novo regrutiranih i za zločin obučavanih mladića islamske vjeroispovijesti s bosanskih prostora i na to upozoravali, ukazivali, pokazivali, dokumentirali. Baš nitko od onih koji su mogli i morali, ni na koji način, nisu reagirali kao što to čine danas kada su u pitanju životi zapadnjaka.

Pred očima cijeloga svijeta formirana je postrojba El-mudžahid i priključena 7. muslimanskoj brigadi u sastavu 3. korpusa Armije BiH pod neposrednim zapovijedanjem Alije Izetbegovića. Počinili su pripadnici 7. muslimanske brigade i postrojbe El-mudžahid stravične i brojne zločine nad Hrvatima u srednjoj Bosni, ali i nad Srbima, među kojima su i ritualna klanja i odsijecanje glava svojim nemoćnim i nevinim žrtvama.

Prvi takav zločin počinjen je 8. lipnja 1993. godine u travničkom selu Čukle. O tomu je, svojevremeno govorio Tomislav Rajić, u ratu član Zapovjedništva i načelnik Stožera brigade HVO-a “Travnička”. Rajić ističe kako je 8. lipnja 1993. godine bio najtragičniji dan u povijesti Hrvata Travnika. Tada je, naime, prognano dvadesetak tisuća Hrvata s područja ove općine, uz pljačku, palež, rušenje, počinjeni su i brojni zločini nad zarobljenim pripadnicima HVO-a i hrvatskim civilima. Već tih dana, oni koji su uspjeli pobjeći iz zarobljeništva govorili su o mučenjima i ritualnim klanjima, konkretno u selu Čukle u travničkoj župi Brajkovići.

Sredinom 1995. u Čuklama, Brajkovićima i Podovima, pod njegovim (Tomislav Rajić) vodstvom vršena je ekshumacija i ekshumirano je 15 tijela ubijenih Hrvata. Među njima bilo je i tijelo Pere Matkovića, ali bez odsječene glave, te tijelo šesnaestogodišnjeg Sreće Marijanovića čija je odrubljena glava, valjda uz velikodušnost zločinaca, bila pokopana s njegovim tijelom na njegovim prsima.

Drugi zločin ritualnog klanja dogodio se početkom jeseni 1993. u mudžahedinskom kampu u travničkom prognanom hrvatskom selu Orašac gdje su mudžahedini, ali i drugi pripadnici Armije BiH, zatočili i petoricu uglednih Travničana hrvatske nacionalnosti koji su i nakon najezde postrojbi Armije BiH i progona Hrvata ipak ostali u svojim domovima u svom Travniku.

Strahote ritualnih ubijanja

Jednoga od njih, Dragana Popovića, u Orašcu su ubili ritualnim odsijecanjem glave. To je pokušao uraditi domaći mladi mudžahedin koji se pri tom pokušaju onesvijestio, a drugi, također, domaći mudžahedin, uspješno je položio mudžahedinski ispit zrelosti. Zločin su morali gledati, a kasnije i ljubiti odsječenu glavu prijatelja Popovića, stavljenu na veliki pladanj, o čemu su pred nadležnim tijelima svjedočili ugledni travnički gimnazijski profesor Ivo Rajković i ugledni gospodarstvenik Ivo Fišić. Iako su obojica umrla, ostalo je njihovo svjedočanstvo na koje se nikada i nitko nije ni na koji način zainteresirao.
Posmrtni ostaci Dragana Popovića nikada nisu pronađeni, a na mjestu ukopa u Orašcu kojemu su prisustvovali i pokazali ga Rajković i Fišić prilikom službene ekshumacije, pronađen je kostur konja. Treba li tomu što dodati, ili je i naivnima sve jasno? Jer, kako su tada rekli Rajković i Fišić, mjesto ukopa kojemu su prisustvovali nikako nisu mogli pogriješiti.

Mudžahedini „učili zanat“ nad bosanskim Hrvatima

Zločina koje su počinili mudžahedini i njihovi bosanskohercegovački pripadnici i sljedbenici nad Hrvatima je mnogo, a stečeno znanje sada primjenjuju u Iraku, Siriji i drugdje. A ne treba zaboraviti ni zločin pripadnika zloglasne 7. muslimanske brigade i postrojbe El-mudžahid počinjene nad Srbima na planini Ozren. Dizala je srpska strana glas, ukazivali su na strašne zločine počinjene nad zarobljenim pripadnicima srpskih postrojbi i srpskih civila, za čije se odrubljene glave plaćalo u kešu 50, a dvostruko više, 100 njemačkih maraka za doneseni kalašnjikov.
Vapaji Hrvata i Srba ostali su nečujni, a zločini nevidljivi, iako bi svaka žrtva morala imati isti tretman, a svaki zločin istu osudu. Danas kada se to događa, nažalost, zapadnjacima cijeli svijet drugačije promatra zločine mudžahedina.

Izvor: Narod.hr/vecernji.ba
Photo: Martin Brož