8. studenoga 1938. Četništvo u obje Jugoslavije – stotine tisuća četnika čekalo je obračun s Hrvatima do istrebljenja!

Svaka Jugoslavija bila je država koja je podržavala četništvo (otvoreno ili prikriveno), a žestoko progonila svaki oblik hrvatskog nacionalizma. Podržavanje četništva i njoj bliskih ideja velikosrpske dominacije u obje Jugoslavije, bilo je periodički više ili manje otvoreno, a svoje kulminacije doživjelo je uvijek pred raspad Jugoslavije: tada otvoreno kreću bradate horde zla i rulje na hrvatski narod, što je završilo velikim tragedijama.

Sve je bilo gotovo isto kod raspada obje Jugoslavije, samo okolnosti nisu. Tako je bilo od 1938. do raspada Jugoslavije 1941., a tako je bilo i od 1988. do raspada Jugoslavije 1991. – četnici koji su do tada živjeli u Jugoslaviji, među nama i s nama kao obični ljudi, pod parolama „očuvanja jugoslavenstva“ kreću u ubijanje i istrebljenje Hrvata. To je obrazac i pravilo u obje Jugoslavije, a ne iznimka.

Od svog osnutka g. 1903. četništvo je gotovo isključivo instrument nacionalističke i ekspanzionističke politike Srbije, pa tako i u Kraljevini Jugoslaviji (1918.-1941.), a prikriveno i u Jugoslaviji Josipa Broza Tita (1945.1990.), kada nakon njegove smrti izlaze javno i s ciljevima i s namjerama.

A to je nestanak Hrvata i stvaranje Velike Srbije na tlu Jugoslavije.

Podsjetimo se, u obje Jugoslavije, glavna četnička parola bila je “želja da se održi Jugoslavija”.

Prvi dio – Četnici u monarhističkoj Jugoslaviji čekaju trenutak za obračun s Hrvatima (1938-1941.)

Na čelu četničkog udruženja u Kraljevini Jugoslaviji od 1929. do 1932. nalazio se vojvoda Ilija Trifunović Birčanin (koji 1941. postaje četnički vojvoda za Dalmaciju sa sjedištem u Splitu), a od tada vojvoda Kosta Milovanović Pećanac. Udruženje je imalo već 1935. u zemlji 430 četničkih podobora s 213.210 članova, da bi se taj broj do studenoga 1938 g. povećao na oko 1000 četničkih pododbora s preko 500.000 četnika članova istih. Uz četničke organizacije osnivaju se i druge pod utjecajem četnika i u kojima isti djeluju.

Pred rat 1940. prišlo se osnivanju Četničke komande u sastavu vojske Kraljevine Jugoslavije i ustroju sedam bataljuna četnika, pri svakoj armiji po jedan. Ali u travanjskom ratu 1941. ovi odredi su se raspali, a mnogi članovi četničkih udruženja pali u njemačko i talijansko zarobljeništvo, dok se vojvoda K. Pećanac, sa svojim četnicima u Srbiji odmah stavio u službu njemačke okupacijske vojske. No prije kapitulacije vojske, na više mjesta pripadnici četničkih udruženja počinili su masovne i pojedinačne zločine nad Hrvatima i Muslimanima, pa tako i na mnogo mjesta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Nakon pregrupiranja, četnici kreću u akcije na teritoriju NDH, s ciljem i namjeom rušenja te države i obnove Jugoslavije. Travanjski zločini koji su bili dio raspada vojske Jugoslavije i čiste mržnje prema Hrvatima i muslimanima nestaju, a događaju se ustanci, ustvari pokolji Hrvata, u Srbu, Drvaru i drugdje širom NDH. Te ustanke su ponajviše organizirali četnici, a samo manjim dijelom komunisti.

Cijelu akciju ustanka pripremili su talijanski fašisti koji su već od 24. srpnja 1941. iz NDH u anektirani dio Dalmacije prebacili 18.000 srpskih civila, kako bi se stvorio dojam da srpski civili bježe pred ustaškom represijom. Dana 27. srpnja 1941. godine (tzv. Dan ustanka, u stvarnosti pokolja Hrvata) lokalni su Srbi, potaknuti talijanskim fašistima, krenuli u rat. I to ne prvenstveno protiv ustaša, već protiv hrvatskog naroda s ciljem njegova potpunog uništenja. Pobunu su vodili četnici Đujić, Torbica, Keča, Omčikus i Radenović koji su okupili više od 1.000 naoružanih četnika, te 60-ak partizana komunista srpskog porijekla, pod zapovjedništvom Đoke Jovanića (inače veliki ratni zločinac još od 1941. i pokolja 1500 ljudi u Kulen Vakufu, pa sve do pokolja u Zagrebu 1945. godine i kasnije na Križnim putevima; bio je tzv. narodni “antifašistički” heroj rata).

U oba rata, 1941. i 1991. godine, četništvo, službenog imena Jugoslovenska vojska u otadžbini, je bilo glavna terenska podrška vojsci Jugoslavije u obračunu s Hrvatima, u datim prilikama i okolnostima. Uoči napada Njemačke 1941., četnici udarna gerilska snaga srbijanskog nasilja prema civilima, Hrvatima katolicima i muslimanima, u tek stvorenoj NDH.

Kroz cijeli period rata od 1941-1945. četnici su počinili brojne zločine s jasnim elementima genocida nad Hrvatima i muslimanima.

Uvijek su ubijali po etničkom ključu Hrvate i muslimane, a nisu ubijali Srbe (osim iz osvete, pljačke ili na ideološkoj osnovi kao komuniste). Tako je bilo u svim mjestima velikih četničkih pokolja u NDH: Kulen Vakuf, Drvar, Bosanski Petrovac, Rama, Vrgorac, Knin, Omiš, Dugopolje, Gomirje, Bosansko Grahovo, Goražde, Bileća, Gacko, Trebinje, Stolac, Nevesinje, Višegrad, Foča, Doboj, Derventa, Čapljina…

Drugi dio – Četnici u Titovoj Jugoslaviji čekaju trenutak obračuna s Hrvatima (1988-1991.)

Sve do potkraj 80-tih godina u Jugoslaviji, četnički zločini su bili jedna od tzv. tabu tema u komunizmu, o kojoj se jednostavno nije smjelo u bivšoj SFRJ znanstveno istraživati i pisati. Zato su ti zločini četnika jednostavno prešućivani ili tek usput deklarativno spominjani, bez konkretnih podataka pa i brojčanih pokazatelja. Nasuprot tome, o stradanjima i zločinima ustaškog režima, već od g. 1945. gotovo jedino se govorilo i pisalo, često u službi politike s netočnim i zlonamjernim tvrdnjama, napose o tobožnjoj genocidnosti hrvatskoga naroda. Tako su do sada izostala sustavnija i potpunija istraživanja ove problematike u cjelini.

I u drugoj Jugoslaviji četništvo latntno živi u Srbiji i izvan nje u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Erupcija četništva, koje živi cijelo vrijeme u Jugoslaviji u prilagodljivim formama tako tipičnim za velikosrpstvo, događa se dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u drugoj polovici 1980-ih. Sve je eksplodiralo 1988. godine u Srbiji, odakle se širi u sve dijelove Jugoslavije gdje žive Srbi. Zločinac i sam vođe genocida u Jugoslaviji, Slobodan Milošević kao prvi čovjek Srbije, postaje omiljena osoba među Srbima i njega doslovno podržava milijune Srba. A oni koji nisu, podržavaju otvorene četnike kao Vuka Draškovića ili Vojislava Šešelja; građanske Srbije gotovo i nema.

Ista situacija u Jugoslaviji je, zanimljivo, eksplodirala 1939. kada je osnovana Banovina Hrvatska, te se ponovono Srbi dižu u stotinama tisuća protiv Hrvatske pod parolom “Srbi na okup!”

Četničke spodobe, željne krvi i ubijanja, prvo izranjaju 1988. na ulice Beograda na velikim mitinzima, prijete ubijanjima i pokoljima, te počinju otvoreno zazivati Veliku Srbiju, premda komunistička Jugoslavija itekako još postoji. Mobilizirane su stotine tisuća ljudi koji su na ulicama Jugoslavije otvoreno podržavale četništvo i velikosrpstvo. Prijetili su Albancima, Hrvatima, Slovenicima i svim susjedima. Tu se nije radilo o sporadičnim incidentima, već o organiziranim masama ljudi koji su podržavali rat i ubijanje “neprijatelja Srba”. Na to nitko u Jugoslaviji ne reagira, osim Slovenaca. Dapače, postoji društveni konsenzus u Srbiji o potrebi obračuna s onima koji „ugrožavaju Srbe“ (još jedan velikosrpski trik koji koristi “kult ugroženog Srbina” za mobilizaciju ljudi za ratove).

A onda se četnici počinju kotrljati Novim Sadom, Prištinom, Kosovskom Mitrovicom, drugim gradovima tadašnje Srbije, da bi 1989. prešli granicu i pojavili se u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

I tada se se ponavlja 1941. godina, raspad Jugoslavije, ali nema globalnog svjetskog rata. Ovog puta jugoslavenska vojska nije pod udarom i napadom strane sile kao 1941., već je samo napuštaju pojedinici.

JNA, u stvarnoti uvijek velikosrpska vojska, bila je spremna na ubijanje Hrvata.

Počinju provokacije, pa opći napad i rat protiv golorukih Hrvata, koji prevodi Vojska Jugoslavije (ironija je bila da su je zvali ‘čuvaricom bratstva i jedinstva svih naroda Jugoslavije’). Njoj uz bok idu koljači četnici, nemilosrdno kolju po Slavoniji, Lici, Banovini, Dalmaciji: Tordinci, Tovarnik, Saborsko, Glina, Kijevo, Škabrnja, Nadin, Petrinja, Kostajnica, Pakrac, sve to je 1991. zajedničko djelo vojske Jugoslavije i četnika.

Podsjetimo se, kako je i u travnju 1941. vojska Jugoslavije u raspadanju počinila brojne zločine nad hrvatskim i muslimanskim pukom, a onda se transformirala u razne ustaničke grupacije, ponajviše četnike. I 1991. vojska Jugoslavije, u raspadanju i trasformaciji, ide s četnicima opet ruku pod ruku, pušku pod pušku, nož pod nož, i ostavlja za sobom zgarišta i tisuće mrtvih – Hrvata, pa muslimana i Albanaca.

Srebrenica i Vukovar su samo najočitiji dokaz toga.

Svaka Jugoslavija je bila velikosrpska!

Što onda reći, osim da je svaka Jugoslavija bila samo mimikrija velikosrpstva. U onom trenutku kada hrvatski narod pokuša u toj Jugoslaviji malo prodisati i uzeti dah slobode, kao 1939. godine s Banovinom Hrvatskom ili 1990. s padom komunizma i porazom SKH-SDP-a na izborima, javlja se četnički poklič: „Srbi na okup!“.

Prvo prosvjedi, barikade, prepadi, prijetnje, miniranja, koje u datom trenutku prerastaju u opće pokolje, a u posljednjem ratu i pravo četničko etničko čišćenje s ciljem istrebljenja hrvatskog naroda: tamo gdje je prošla četnička vojska i JNA više nisu postojali i živjeli Hrvati.

Četnici su shvatili da je to trenutak koji su dugo čekali – konačni obračun s Hrvatima.

Četništvo je obje Jugoslavije mirno vegetiralo i živjelo, dok se svaki oblik hrvatskog domoljublja proglašavao fašizmom i ustaštvom, te se u takvoj atmosferi potpune dominacije Srba u svim aspektima življenja u Jugolsaviji dogodio rat. Bio je to rat u kojem su svi narodi stradavali, a koji bi bio izbjegnut da velikosrpstvo i četništvo nije živjelo, čak i pod mimikrojom antifašizma i ‘bratstva i jedinstva’.

Problem je što četništvo i danas živi u Vučićevoj Srbiji i izvan nje, i to vrlo otvoreno prijeti, te očito čeka – svoj trenutak.