Taj kongres dovršio je revolucionarna zbivanja i ratove koja su potresala i iscrpljivala Europu 23 godine tijekom i poslije Francuske revolucije, ali i stvorio Svetu Alijansu njemačkih (pruskih), austrijskih i ruskih zemalja, nukleus stabilne Europe, koja je do dana današnjeg ostala trn u oku anglosaksonskom lobiju koji je uvijek išao na razbijanje te suradnje.
Bečki kongres bio je skup predstavnika glavnih europskih političkih sila, koji se održao u Beču od 1. rujna 1814. do 9. lipnja 1815., pod predsjedanjem austrijskog državnika Klemensa Wenzela von Metternicha. Nakana kongresa bilo je uređenje novih granica na političkoj karti Europe nakon vojnog poraza Napoleonove Francuske i Napoleonova izgona na otok Elbu.
Svetoj alijansi kasnije su se pridružile sve europske države osim Velike Britanije (!), a cilj je bio očuvanje starog konzervativnog na kršćanstvu utemeljenog poretka nasuprot liberalnih i revolucionarnih ideja koje su dolazile kao posljedica Francuske revolucije, a koje su sredinom stoljeća nepovratno zahvatile stari kontinent. Kulminacija slijeda tih povijesnih događanja bile su građanske revolucije 19. stoljeća, te 1. i 2. svjetski rat na tlu Europe koji je bespovratno uništio Europu, osobito pojavoma najgorih totalitarnim i protuljudskih sustava u povijesti svijeta – komunizmom i nacizmom.
Na današnji dan 1815. zaključen je znameniti Bečki kongres, jedan od najvažnijih međunarodnih dogovora o sudbini Europe i svijeta. Na tom je kongresu dogovoren ustroj kakav je u Europi zatim održavan tijekom iznimno dugog vremena. Smisao Bečkog kongresa bilo je dogovaranje mira i ravnoteže nakon poraza Napoleonovog Francuskog Carstva. Zanimljivo je da pobjedničke sile nisu Francusku bacile na koljena, nego su je uključile u stabilan sustav ravnoteže snaga.
Glavni sudionici Bečkog kongresa bile su najmoćnije tadašnje europske sile – Velika Britanija, Rusko Carstvo, Austrijsko Carstvo, Francuska i Pruska (u to vrijeme Njemačka i Italija još nisu bile ujedinjene). Ipak, na kongresu su bile prisutne i mnoge druge europske države, tako da je ukupan broj sudionika bio velik.
Glavna zadaća kongresa bila je uspostava europskoga predrevolucionarnog poretka i uklanjanje posljedica Francuske revolucije i Napoleonovih osvajanja. Inzistirajući na obnovi Europe na legitimističkom načelu, vlade zemalja sudionica trudile su se spriječiti moguća revolucionarna gibanja i tako međunarodnoj zajednici, nakon gotovo neprekidnog dvadesettrogodišnjeg ratovanja, vratiti mir i stabilnost.
Tko je što „dobio“ u Beču?
Glavni rezultati Bečkog kongresa, osim potvrde Francuskog gubitka teritorija osvojenog od 1795. do 1810., što je već bilo uređeno Pariškim sporazumom, bili su: širenje Rusije i Prusije, konsolidacija Njemačke, čiji je teritorij s prijašnjih 300-tinjak država i državica sveden na 39, koje su pak uključene u Njemačku Konfederaciju pod vodstvom Prusije i Austrije.
Kraljevstvo Piemonte-Sardinija povratilo je svoj kopneni teritorij, a zavladalo je i Genovom, te će kasnije poslužiti kao jezgra stvaranja jedinstvene Italije.
U praksi, to je izgledalo ovako: Rusiji je pripao najveći dio Varšavskoga Vojvodstva (tzv. Kongresna Poljska); u sastav Pruske uključene su Poznanjsko Veliko Vojvodstvo, pokrajine Saska, Švedsko pomorje, vestfalsko i rajnsko područje; Nizozemska i Belgija spojene su u jedinstvenu državu Holandiju; Velika Britanija zadržala je pod svojom vlašću Helgoland, Ceylon, Kapland i Maltu te otok Mauritius; švicarski teritorij neznatno je uvećan i priznata mu je neutralnost; Njemačka je oblikovana kao labava konfederacija sastavljena od 34 države i 4 grada na čelu s Austrijom, ali bez Pruske, Poznanjskog Velikog Vojvodstva, Schleswiga, Elzasa i Lotaringije. Austrija je dobila Tirol, Vorarlberg, Lombardiju i Veneciju, što joj je omogućilo prevlast u Italiji.
Osim toga, potvrđena joj je već obnovljena vlasti nad svim onim hrvatskim i slovenskim područjima što ih je Austrija između 1797. i 1809. bila prisiljena prepustiti francuskoj vlasti, a koja su 1809. oblikovana u Ilirske pokrajine (Koruška, Kranjska, Trst, Istra, Dalmacija, dijelovi banske Hrvatske te hrvatske Vojne krajine). Osim toga, dodijeljen joj je teritorij Dubrovačke Republike, koji je njezina vojska zaposjela 1814. godine.
Velika Britanija nije ušla u ovaj savez jer je smatrala da su temeljna načela saveza apstraktna i podložna različitom tumačenju, što je ponajbolje vidljivo iz izjave lorda Castelereagha, vođe delegacije Velike Britanije koji je Svetu Alijansu smatrao: „…uzvišenim misticizmom i besmislicom.“. U stvarnosti, radilo se o želji da se izbjegne političko-vojni savez njemačkih zemalja i Rusije, koji je Velika Britanija uvijek smatrala ključnom preprekom za svoju dominaciju. Te silnice udaljavanja Rusije i Njemačke, u strahu od gubitka britanske dominacije, bili su jedan od pokretača I. svjetskog rata, prema riječima Williama Engdahla.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
