Pripovijedalo se da su Turci ubijenim Hrvatima odsjekli nosove, jer je sultan plaćao nagradu po donesenom nosu. Ban Emerik Derenčin pao je u tursko ropstvo, a sinu su mu navodno pred njegovim očima odsjekli glavu i stavljali je na stol svaki put kad bi jeo.
Poznata Bitka na Krbavskom polju dogodila se na današnji dan 1493. nedaleko od povijesnog gradića Udbine. Zanimljivo je da turska vojska, predvođena Jakub-pašom, tada nije bila na ulasku u Hrvatsku, nego je bila na povratku s pljačkaškog pohoda po Štajerskoj i Kranjskoj, sve do Celja i Ptuja.
Iz opljačkanih krajeva Turci su sa sobom vodili zarobljenike, no uoči bitke pogubili su sve sposobne za borbu, kako ne bi predstavljali opasnost.
Hrvatske jedinice bile su predvođene banom Emerikom Derenčinom i sastojale su se dijelom od pješačkih jedinica, a dijelom od viteške konjice. Hrvatska je vojska bila tako temeljito poražena da je ostalo svega dvije stotine preživjelih od nekoliko tisuća boraca. Pripovijedalo se da su Turci poraženima odsjekli nosove, jer je sultan plaćao nagradu po donesenom nosu. Ban Emerik Derenčin pao je u tursko ropstvo, a sinu su mu navodno pred njegovim očima odsjekli glavu i stavljali je na stol svaki put kad bi jeo.
Photo: fah
Strašne su bile posljedice poraza Hrvata na Krbavskom polju, a to bilježe i kronike ondašnjeg vremena.
„…I priča se opet, kako je Jakub-paša sam izvjestio: „U onoj opasnoj borbi dao sam da se skupe lubanje nevjernika i da se na nekoliko mjesta podignu gomile visoke kao minaret. Bože uzvišeni, daj vojsci islama uvijek takve pobjede! Zarobio sam 11000 živih nevjernika, a 30 njihovih vođa učinio sam zarobljenicima“. Tijekom ovog ratnog pohoda Jakub-paša je odrezao sa 6000 mrtvih nevjernika noseve i uši. Zarobljenog bana i nevjernike koji bijahu vođe, kao i topove i zastave poslao je na uzvišeni prag. Ova velika vjerska borba dogodila se 7. zilhidždže 898, jednog petka. O toj vjerskoj borbi nastao je sljedeći kronogram: fahr-i hajj (=898). […] nepoznati turski kroničar
Hrvatska je mnogo propatila od islamskih zavojevača i krvarila stotinama godina na braniku Europe. Zato je i dobila časni naziv ‘antemurale christianitatis’, a njezin današnji oblik najvećim dijelom je posljedica štita koji je Hrvatska, zajedno s Ugarskom, stoljećima bila Europi.
O tome svjedoči i slijedeća kronika napisana poslije Krbavske bitke:
[…]O zemlji Hrvata i kakav je tamo grad.
Prije nego smo došli u Zadar gledali smo dva dana jednu planinu
i zemlju, također na lijevu ruku, koja se zove Hrvati. Tu zemlju Turčin je jako
razrušio i odveo odatle ljude. Ako im se ne dođe u pomoć, Turčin će osvojiti svu tu
zemlju. […] Hans Schürpfen (1497)
ili ova:
Ime Kroati ili Hrvati je svima dobro poznato. Narod je sam po sebi jako revan
u svojoj kršćanskoj vjeri. Ne želi biti podanik niti podložen Turcima, kako ne bi
došao u opasnost da izgubi svoju vjeru. Stoga neprestano odlaze susjedima te sad
nastanjuju dobar dio zemalja Austrije i Moravske, a prehranjuju se poljodjelstvom.
[…] Johannes Löwenklau
Jedan narod može opstati samo na pozitivnom povijesnom pamćenju, svjestan svog identiteta, vjere i žrtava koje su utkane u njegovu slobodu. Naš hrvatski narod, koji nastanjuje ove naše prostore, treba obnoviti sjećanje na događanja koji mu daju temelj spoznaje – tko je i gdje su mu korijeni.
A to je osobito važno u današnje vrijeme.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
