9. svibnja 1945. Emil Perška-Lalec – kako je nogometna zvijezda i njegova obitelj završila u zagrebačkim jamama?

Foto: www.povijest.gnkdinamo.hr

Kako  ga je cijeli život pratila politika i biljeg hrvatstva, krajem drugog velikog rata, napokon ga je stigla ruka (komunističko-velikosrpskog op.) režima koja ga je lovila čitavu loptačku karijeru, piše gnkdinamo.hr

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Krajem rata njegova obitelj skončava u nekoj od “Jazovki” zagrebačkog kraja. Za njega pričaju ‘purgeri’ da je do zadnjeg trenutka ispred svog praga, gore na zagrebačkoj Zvijezdi (elitni dio grada odakle je 1945. potjeran velik dio stanovnika op.), odbijao nalete “osloboditelja”, istom onom strojopuškom koju je nosio i na Jelačić plac, dvadeset i nešto godina ranije u prosinačkoj pobuni Zagrepčana 1918. godine.

Do dan danas, velikom Lalecu i njegovoj obitelji ne zna se groba.

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bio je svestran napadač. Ipak, najviše je igrao na mjestu vođe navale. U ondašnjem sustavu igre to je značilo da dirigira igrom ostalih napadača, da ih hrani loptama. (Tada je važio pojam – navalni kvintet). On je pak bio stvoren za vođu. Imao je pregled igre. Dobru tehniku. I inteligentna rješenja u proigravanju krila ili spojki. K tome je i sam bio vrstan strijelac. Ne visok. Mekan. Brz.

Jedan od mlađih suigrača, Hermengildo Krajnc za Laleca kaže: Je, ja sam igral nekoliko utakmica s Perškom. Mi smo se ga mladi malo bojali. Cijelo vrijeme je vikal i objašnjaval “Ti tam, ti tam, a zakaj tak, zakaj ne ovak.”, piše gnkdinamo.hr

Nogometaš. Prvak. Igračina. Zafrkant. Kozer. Domoljub. Vječni student. Karikaturist. Akademik. Slikar. Boem. Novinar. Da, sve to je bio naš Lalec. I još puno toga. Po višim granama u obiteljskom stablu Slovak, pojavom i nastupom zagrebački fakin, onaj gornjogradski, u duši uvijek i zauvijek – Purger.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Rijetko je kojeg igrača u bogatoj povijesti hrvatskog nogometa teško ukalupiti u jedan, jedinstveni opus kao našeg Laleca. Rođen je 20. lipnja 1896. u Staroj Pazovi (u vrijeme dok je Srijem bio dio Hrvatske op.) od oca Josipa i majke Rozalije rođene Žirotsky.

 

Hrabri Lalec bio je veliki borac za hrvatsku državu – vodio je pobunu 1918. u Zagrebu!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Perška je bio veliki domoljub. I  žestoki protivnik ujedinjenja Hrvatske u Državu SHS. Ujedinjenje u Državu SHS službeno je proglašeno 1.12.1918., a već 5.12.1918. na Jelačić-placu izbija pobuna protivnika takvog ujedinjenja.

Pobuna je ugušena u krvi. U borbi protiv vojske 5. srpskog puka, domaćih orjunaša i jugo-sokolaša sudjelovao je i Perška.

Dakle, vojnik u kopačkama!

Ili napadač s bajunetom, kako vam je draže.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U svojoj knjizi, povjesničar Rudolf Horvat o tome piše:

“… Drugom strojopuškom zapovijedao i pod najtežim se okolnostima borio popularni jednogodišnji desetnik Emil Perška…”

U strahu od odmazde, Lalec odlazi u Beč, gdje usput igra i za WAC. Na nagovor uprave Građanskog koja je otputovala po njega u Viennu, uz obećanje i imunitet od svakog progona, potpisuje ugovor s Građanskim, već dogodine (1919.). Ovako Lalec opisuje susret u Beču jedne zimske večeri s tadašnjim referentom Građanskog, njegovog dobrog prijatelja Gabija Feldbauera:

– Zdravo Lalec, kak si?

– Pa dobro, znaš kak je živa glava…

– Slušaj dragi Lalec, pa daj se vrati u Zagreb. Mi ćemo sve srediti. 

– Tko, mi?

– Pa Građanski. Pristupi k nama, evo tu je i pristupnica.

Za čas je Feldbauer izvadio neku ceduljicu. Krenuli su u obližnji lokal i već je bio član Građanskog…

 

Lalec i Građanski postaju državni neprijatelj režima u Beogradu

Iako ne bez komplikacija, nikako. Godine 1920., u naletu igračke afirmacije, odlazi na Olimpijadu u Antwerpenu kao član ne-najdraže mu reprezentacije. Godina 1920. bila je vrlo uspješna za Emila: igrao je na sve četiri utakmice reprezentacije Zagreba, kao i na obje utakmice koje je reprezentacija SHS odigrala u okviru Olimpijskih igara.

Nakon što je jedan dio života igrao u Francuskoj, Lalec se vraća gradu bez kojeg nije mogao živjeti – hrvatskom Zagrebu. Njegovo veliko srce uvijek ga je vuklo doma, Purgerima, u svoj Građanski.

U Građanskom je ostao sve do 1931. godine. Za to vrijeme osvojio je 3 državna prvenstva: 1923., 1926. i 1928., a 7 puta bio je i prvak Zagreba (ujedno i ZNP-a): 1919., 1920., 1923., 1924., 1925., 1926. i 1928.

Za reprezentaciju Zagreba je u razdoblju od 1920. do 1929. odigrao 32 utakmice (broj postignutih golova nije točno utvrđen).

Za reprezentaciju SHS odigrao je 14 utakmica i postigao 2 gola.

Nakon sve žešćih političkih zbivanja, postaje državni neprijatelj broj 1, barem što se beogradske publike i sportske javnosti tiče. Nakon atentata na hrvatske političke prvake u beogradskoj skupštini, Perška je odbio dalje “reprezentovati bele orlove”. Naime, za 28.6.1928. u Zagrebu je bila zakazana utakmica protiv Čehoslovačke, ali je nakon navedenog atentata otkazana.

Naknadno je dogovoren susret u Pragu za 28.10.1928. Pozive za ovu utakmicu otkazali su svi hrvatski igrači, među kojima je i Perška.

Onima kojima je bio sumnjiv (premali) broj nastupa za izabranu vrstu, evo odgovora. Ne, Lalec nije bil jedan od onih kak vjetar puše. “U Prag su me tad mogli dopeljat samo u lijesu”, rekao je ‘naš Lalec’.

Prema trenutno statistici koju smo prikupili, Lalec je za Purgere odigrao 135 službenih utakmica i postigao 82 gola.

On je kao nogometaš obilježio prvo desetljeće nakon prvog svjetskog rata. U tom vremenu bio je najbolji i najpopularniji igrač Građanskog.

I šire – Zagreba i čitave države.

 

Smrt Laleca i cijele obitelji Perška – i sjetno sjećanje na ‘hrvatski Građanski’!

Kako ga je cijeli život pratila politika i biljeg hrvatstva, krajem drugog velikog rata, napokon ga je stigla ruka režima koja ga je lovila čitavu loptašku karijeru.

Po uspostavi NDH Perška je promovirao “Hrvatski vojnički revolucionarni odbor za sjećanje na vojnički ustanak od 5.12.1918.”

Sasvim dovoljno za partizansko “pravosuđe”.

Pri kraju rata mnogi bježe prema Austriji (Bleiburgu).

Perška je opet svoj. Ostaje doma. I čeka.

I riječi za kraj.

Njegove, Lalecove, iz plavog srca i purgerske duše, o svojoj najvećoj ljubavi:

Građanski je silan, neslomljiv. Građanski je ideja. Građanski je klub koji bi se morao makar danas stvoriti, kad ne bi postojao. Građanski je potreban Zagrebu, jer on je pravi reprezentant hrvatskog športa. On je to bio nekada, on je to bio za najtežih vremena po hrvatski narod, on je to i danas. Građanski će to biti i u budućnosti…” (Emil Perška, jedan od najvećih hrvatskih nogometnih bogomdanih talenata i velika zvijezda Građanskog).

Emil Perška, jedan od najvećih nogometaša Hrvatske i igrač koji je obilježio nogomet u prvoj Jugoslaviji, svjesno je 1945. izbrisan iz nogometne povijesti, kao i većina igrača Građanskog.

Prezime Perška se nije smjelo spominjati i nastojao mu se zatrti spomen.

Ipak, zadrti zagrebački kibici, i danas nakon 100 godina, gaje sjetan spomen i sjećanje na Građanski, jedini pravi klub koji je Zagreb volio u kraljevoj Jugoslaviji. I na nogometnog genija i velikog domoljuba Emila Peršku-Laleca koji je sa svojom obitelji život skončao na ulicama Zagreba, 1945.godine kada je život vrijedio tako malo….

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.