Razgovaramo s akademskim slikarom Robertom Mijalićem koji je diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a danas predaje na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) Rijeka.
“Imao sam lošu ocjenu iz likovnog jer mi učitelj nije vjerovao da svoje slike radim sam”
Narod.hr: Gospodine Mijaliću, diplomirali ste slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, recite nam kako je kod Vas došlo do poticaja da počnete slikati, uđete u svijet likovnosti koji Vam je, evo, postao Vaš životni poziv?
Sklonost prema likovnom izražavanju imam i duže nego što me sjećanje služi. Prema pričama roditelja moja je soba izgledala kao špilja u Altamiri, išarana od poda do stropa. Ta strast za šaranjem se nastavila i kroz osnovnu školu, samo što su šarotine prerasle u kultiviran crtež, toliko kultiviran da su mi nastavnici iz likovnog davali slabe ocjene jer su bili uvjereni da imam nekog slikara rođaka koji slika umjesto mene. Ta moja epopeja sa likovnim završila je u osmom razredu tako da sam da podignem ocjenu iz likovnog ( bila je trojka) napravio studiju Danteovog profila prema gipsanom modelu koji se nalazio u učionici. Kada sam je pokazao nastavniku on je dobio momentalni živčani napadaj, istjerao me iz učionice i pred cijelim razredom nazvao lopovom i manipulatorom koji podmeće tuđe radove. U moju obranu je stao čitavi razred, a ja sam njihovo zauzimanje za mene i učiteljevo odbijanje svake pomisli da sam to ja napravio prepadnuto slušao kroz ključanicu. Na kraju je učitelj popustio i pristao da u njegovom prisustvu napravim studiju Salonitanke i to enface. Učitelj je stajao iza mojih leđa i promatrao svaki moj pokret, kada sam završio učitelj je priopćio cijelom razredu da sam ja odsada slikar i da krećem s pripremama za akademiju. Zatrpao me je svim mogućim monografijama i zadao kojih stotinjak zadataka koje moram odraditi, prijatelji su bili presretni i mislim da mogu reći da sam od tog vatrenog krštenja postao slikar.
Narod.hr: Na likovnoj akademiji susreli ste se s mnogim profesorima, jesu li Vam neki bili posebno važni u Vašem obrazovanju?
Kada sam upisao akademiju, jedno od prvih predavanja bilo je ono prof. Pejakovića iz predmeta Teorija prostora. Prof. je na predavanje donio svu silu ravnala i šestara i krenuo sa analizama slavnih slikara. Ja sam se prestravio jer sam mislio da sam negdje na predavanju na strojarskom fakultetu, a ne na likovnoj akademiji i moram priznati da sam na prva predavanja dolazio jako negativno raspoložen prema tom profesoru. Kasnije je njegova stereometrijska metoda meni postala pravo otkrivenje, i na njegova predavanja smo odlazili u nekom pobožnom zanosu. Od ostalih profesora najprisniji odnos sam ostvario s prof. Biffelom koji nam je predavao crtanje na prvoj godini i to je vjerojatno profesor koji je najviše utjecao na moj daljnji razvoj. Istaknuo bi i prof. Koydla od kojeg sam najmanje očekivao, i koji je slikanje na drugoj godini tako dobro postavio da puno puta sebe uhvatim kako koristim u radu sa studentima neke njegove metode. Osim profesora nama su studentima puno značila i naša međusobna druženja gdje smo jedni druge poticali i zajedno se razvijali. Istaknuo bih moje dugogodišnje prijateljstvo s kiparom Draganom Duževićem, kojem mogu zahvaliti na satima i satima razgovora i zajedničkog rada, pa i življenja u studentskom domu Šara.
“Nakon studija krenula je okrutna borba za preživljavanje”
Narod.hr: Po završenoj akademiji kako ste krenuli u životu živjeti sa slikom i od slikarstva?
Nakon bajkovitih pet godina studiranja u zaštićenoj poziciji studenta, krenula je okrutna borba za preživljavanje. Najmanje sam se izdržavao od prodaje slika, a najviše od “konkretnog” posla. Radio sam kao majstor rasvjete na HRT-u i tri godine kao nastavnik u osnovnoj školi u Malom Lošinju. Tamo sam proživio svoju impresionističku fazu, sa štafelajem u borovoj šumi u Čikatu. Stekao sam brojne prijatelje i proživio možda tri najljepše godine. Na Lošinju je svoju prvu godinu proživio i naš sin Lovro. Vratili smo se u Rijeku jer je supruga dobila posao u muzičkoj školi, a ja sam nastavio hodočastiti po školama u Skradu i Bakru. Nekako u to vrijeme počele su moje prve samostalne izložbe, čak je bilo i nekih nagrada, pa prvi vitraji, prve restauracije vitraja, stjecanje statusa samostalnog umjetnika. I mogu reći da sam u to vrijeme već živio od umjetnosti.
Narod.hr: Danas ste i sami predavač na Likovnoj akademiji u Rijeci, kako Vam je biti s druge strane katedre, gdje sada Vi pomažete stasati novim mladim ljudima koji su se uputili tim istim putem kao Vi nekada?
Predajem na Apuri i mislim da su mi godine provedene u učionicama uvelike pomogle u mom radu sa studentima, da osjetim taj pedagoški poriv u sebi i da ga u stručnom smislu dalje razvijam. Predajem Staklo i Slikarstvo na preddiplomskom studiju, s veseljem dolazim na posao jer govorim o stvarima koje dobro poznajem i jer predajem konkretnu umjetničku praksu. Primijenjena smo akademija i nastojimo da studenti sudjeluju u konkretnim projektima, možemo se pohvaliti da upravo završavamo restauraciju ulazne rozete na katedrali Sv.Jakova u Šibeniku. Prošle smo godine netom prije korone završili projekt ostakljenja veličanstvene kupole iste katedrale. Čitav posao je odrađen na akademiji
uz konkretno sudjelovanje studenata i kolega, od skidanja vitraja, restauracije i do postavljanja vitraja.
Narod.hr: Već dugi niz godina bavite se posebno slikarstvom u tehnici vitraja, izradili ste već preko stotinu što velikih što manjih vitraja, od velikih crkava do malih kapelica i kroz dvadeset godina oformili svoju malu radionicu u kojoj sva ta djela nastaju. Približite nam malo taj plemeniti zanat u slikarstvu koji već stoljećima progovara slikama svjetlosti u sakralnim prostorima?
Uz pomoć Božje providnosti poslom izrade autorskih vitraja i restauracije povijesnih vitraja bavim se već 15 godina. Spominjem upravo Božju providnost jer se na akademiji nisam školovao za majstora vitraja i nisam imao posebnih afiniteta za tu tehniku, ali eto, Bog je imao drukčije planove sa mnom. Samo bi istaknuo g. Mladena Raspora koji mi je pomogao u kontaktu i poticaju kod izrade mojih prvih vitraja i on stoji kao prva osoba na tom mom životnom putu. Od početka njegujem klasičniji i figurativan pristup koji je stilski i tehnološki u direktnoj vezi s načinom izrade povijesnih vitraja, pa se restauracija nametnula kao logičan nastavak u mom radu. Tehnološki vitraj se nije u načinu izrade mijenjao od samog začetka, stakla se spajaju olovnim profilima, pigmenti se fiksiraju pečenjem… Promijenile su se peći u kojima se peku stakla, one su električne i temperaturu reguliraju preko računalnog sklopa, lemilice nisu plinske nego električne, sve ostalo je otprilike kao u vrijeme Tirolskih majstora iz 19. stoljeća. 2007. g. sam položio stručni ispit i stekao zvanje restaurator konzervator vitraja. Vlastitim vitrajima opremio sam brojne sakralne objekte u Hrvatskoj: Kostrena, Slunj, Karlovac, Rijeka, Osijek, Zagreb, Jelenje, Koprivnički bregi, Šandrovac, Lovreć, Varaždin, Krasica…, ili restaurirao: Kapucini u Rijeci, Franjevci u Krku, Sv.Križ Začretje, Sv. Vlaho u Dubrovniku, Palača Moise, Manastir Krka, Katedrala Sv.Jakova u Šibeniku….
“Držao sam u rukama Dulčićeve vitraje iz crkve sv. Vlaha u Dubrovniku”
Narod.hr: Osim svojih vitraja izrađujete, i bavite se restauracijom vitraja koje su radili slikari prije Vas, koliko Vas taj rad i dodir s djelima pravih majstora vitraja ispunja, nadahnjuje i otkrivate li u njemu neke zanimljivosti u načinu kako su nastali i tehnički i oblikovani u likovnom smislu?
Rad na restauraciji najbolja je moguća škola kod učenja različitih tehnika i pristupa izrade vitraja. Možda sam najviše naučio obnavljajući vitraje nastale u radionici Marinković koja je djelovala u Novoj Vesi u Zagrebu. Takva kvaliteta izrade portreta i draperija u likovnom i tehničkom smislu meni je puno pomogla i kod izrade vlastitih vitraja. U smislu autentičnosti i samosvojnosti najviše sam naučio držeći u rukama Dulčićeve vitraje u crkvi sv. Vlaha u Dubrovniku. I to smatram Božjom providnošću! Da sam uopće bio uključen u tako značajan projekt, u ljudskom smislu mogu zahvaliti majstoru restauracije kamena Vinku Pešordi koji me je pozvao da sudjelujem u tom projektu. Da kažem da sam dodirivao zidove koje je klesao Juraj Dalmatinac i da sam mogao dodirnuti kuglu kojom se zatvara kupola u katedrali u Šibeniku, da sam hodao dvoranama koje su oslikane u 16. stoljeću u palači Moise u Cresu, da sam se progurao pokraj veličanstvenog drvenog baroknog oltara u franjevačkoj crkvi u Varaždinu dok sam montirao vitraj na temu Franjine pjesme stvorova… što jedan vjernik i smrtnik može više poželjeti!
Narod.hr: Vaša je obitelj, ako to možemo tako reći, prava mala umjetnička radionica i vježbaonica, naime Vaša je supruga profesorica klavira, a jedan od Vaših sinova mladi violinist koji studira violinu za Muzičkoj akademiji u Zagrebu, drugi sin studira u Zagrebu medicinu. Kako se Vaš obiteljski život protkao umjetnošću i glazbe i slikarstva?
Osim Lovra koji je prvu godinu proživio na rajskom Apayrtidesu, Božja providnost podarila je mojoj supruzi i meni i drugog sina. Matej se rodio dvije godine nakon Lovra, a supruga koja me trpi već 26 g., zove se Jelena. Rođena je Dubrovkinja, djevojački se preziva Barbarić, a njena je obitelj porijeklom iz Dubrovačkog primorja. Jelena je profesorica, dapače magistrica klavira i mi smo se upoznali u domu na Laščini. Nakon završene Muzičke akademije supruga je bila na usavršavanju u Grazu gdje je pripremila Schumanov klavirski koncert kojeg je odsvirala sa Dubrovačkim Simfonijskim orkestrom u Kneževom dvoru. Umjetnost je naš život i mlađi sin Matej je krenuo tim smjerom. Student je četvrte godine violine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Oresta Shurgota. Sve smo supruga i ja napravili da se bavi nekim drugim zanimanjem, ali on nas nije poslušao, već je na svom prvom državnom natjecanju osvojio prvu nagradu i onda ga više nismo mogli zaustaviti. Do sada je osvojio brojne nagrade i možda najveći uspjeh je to da je apsolutni pobjednik međunarodnog natjecanja Etide i skale u Zagrebu 2019. Lovro je odabrao drugi put i trenutno je student četvrte godine na Medicini u Zagrebu. Njegov izbor izazvao je oduševljenje kod roditelja, a naročito kod baka i djedova koji mu obavezno pošalju svoje nalaze da ih malo pogleda. Inače, Lovro je dobar crtač i rado svira električnu gitaru, kada ga pitaju kako to da i on nije umjetnik, spremno odgovara kako barem netko u kući mora biti normalan!
Narod.hr: Kojeg bi ste hrvatskog, a kojeg svjetskog slikara posebno izdvojili kao sebi dragog? Postoji li možda neka slika kod tih slikara koja Vas na neki način posebno dodiruje? Biste li u svojem slikarskom opus mogli izdvojiti neko djelo kojim ste uspjeli najjasnije ili snažnije izraziti svoje motivacije u slikarstvu?
Spadam u onu vrstu slikara koji poštuju tradiciju, neoklasicističke majstore koji su opremali crkve i katedrale u 19. i početkom 20. st. naprosto obožavam. Neprestano se divim njihovom majstorstvu, u svojim putovanjima ili kod restauracija. Nešto od toga, ali indirektno i u suvremenoj varijanti nastojim primijeniti i u vlastitom radu. Od živućih majstora vitraja najviše se divim Slovencu Marku Jermanu, u slikarstvu volim toliko slikara da bi danima trajalo njihovo nabrajanje. Izdvojio bih neke koji su mi najbliži upravo svojom profinjenošću, na prvom mjestu svakako E.Degas, zatim G.Morandi, M.Rhotko. Od hrvatskih slikara E. Vidović ili živući T. Lončar.
U svom slikarskom opusu nastojim revitalizirati predromaničku jednostavnost i priprostu pobožnost, a u vitrajima razigrani klasicistički izraz. U svom opusu izdvojio bih ciklus vitraja koji sam izradio u Župnoj crkvi Presvetog Srca Isusova u Karlovcu. Tematski i ikonološki vitraje je osmislio Biskup dr. Ivan Šaško, uz svesrdnu pomoć župnika Dražena Karačića. Zatim ciklus vitraja na temu Pjesme stvorova koji trenutno radim u Franjevačkom samostanu u Varaždinu, pa onda vitraji iz župne crkve sv. Jurja na Trsatu, u kojoj se nalazi vitraj Trsatski hodočasnik s motivom sv. Ivana Pavla i svih hrvatskih svetaca i blaženika koji su hodočastili na Trsat, ideju za vitraj dao je tadašnji župnik fra Ivan Miklenić. To je ujedno i moja župna crkva u kojoj moja supruga svira orgulje, a ja joj dajem potporu u mom navodno nelošem baritonu. I da ne nabrajam dalje jer sam i u svim ostalim vitrajima dao svoj maksimum. Preostaje na kraju da zahvalim Bogu za dar života i za najčudesniju činjenicu da mogu nešto stvarati svojim rukama, da sam svojim očima ugledao vlastitu djecu, da sam potekao iz jednostavne i zdrave obitelji, i da skupa sa svojom suprugom Jelenom prolazim kroz život slaveći Gospodina!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
