Andrijanić o filmu u kojem se optužuje Ivana Pavla II. da je zataškavao pedofilske skandale

Prošlog tjedna je na poljskoj televizijskoj postaji TVN24, u vlasništvu američke medijske kuće Discovery, prikazana reportaža “Franjevačka 3“, što je poznata adresa Krakovske nadbiskupije. Reportaža autora Marcina Gutowskog optužuje sv. Ivana Pavla II. da je u vrijeme svoga stolovanja u Krakowu kao nadbiskup “zataškavao” pedofilske skandale svojih svećenika tako što ih je, kako se u filmu kaže, “premještao iz župe u župu”, u svom postu na Facebooku piše hrvatski novinar u Poljskoj Goran Andrijanić. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

Izvori – arhivi komunističkih tajnih službi

Novinarski uradak skoncentriran je na tri slučaja svećenika: Boleslawa Sadusia, Eugenuisza Surgenta i Józefa Loranca. Zadnji dio filma posvećen je i navodnim optužbama za pedofiliju protiv kardinala Adama Sapieche, nadbiskupa krakovskog od 1911. do 1951. O tim optužbama kasnije. Skoncentrirajmo se na one protiv sveca.

Gutowski svoj film uglavnom temelji na knjizi „Maxima Culpa” nizozemskog novinara Ekkea Overbeeka, koja se također bavi spomenutim slučajevima i tvrdi da je kardinal Karola Wojtyła napravio ozbiljne propuste. Glavni, i zapravo jedini izvor informacija Overbeeku, a preko toga i samome Gutovskom jesu arhivi komunističkih tajnih službi. Upravo na njima oni temelje svoje optužbe protiv Wojtyłe. U sva tri slučaja tvrdi se kako je tadašnji metropolita Krakova mlako reagirao na slučajeve pedofilije.

Slučaji Surgenta i Loranca već su poznati od ranije, a relativno novi slučaj u kontekstu pedofilije jest onaj Boleslawa Sadusia. Pa počnimo od njega.

U filmu se tvrdi kako je njegov premještaj iz krakovske nadbiskupije u Austriju 1972. bio povodovan pedofilskim zločinima koje je počinio u svojoj župi. To se tvrdi prije svega na temelju dokumenata poljske komunističke službe i iskaza jednog starog svećenika koji je skrivena lice pred kamerom kazao da je čuo kako je Saduś premješten zbog toga. Autori filma, međutim, nisu uspjeli naći niti jednu žrtvu Sadusia, kao niti neki drugi dokument koji bi verificirao tvrdnju da je ovaj bio pedofil. Kao što su primijetili kritičari, nisu uopće jasni razlozi zbog kojih je svećenik poslan u Austriju i nema sigurnosti da je riječ o pedofiliji.

Preostala dva slučaja bila su poznata poljskoj javnosti i prije ovoga filma. O njima su opširno pisali novinari dnevnog lista Rzeczpospolita Tomas Krzyżak (koji se pojavljuje i u filmu Gutowskog) i Piotr Litka.

Slučajevi Surgenta i Loranca

Autor „Franjevačke 3“, zajedno s nizozemskim novinarom Overbeekom, tvrdi kako je Wojtyła reagirao na zločine Surgenta i Loranca zataškivanjem, tek ih premještajući za kaznu. Krzyżak, međutim, tvrdi kako to nije istina, te kako je krakovski kardinal napravio sve što je mogao u okvirima tadašnjeg kanonskog prava i situacije komunističke represije. Kada mu je 1970. dojavljeno da Loranc zlostavlja djevojčice, nije u to vjerovao. Pozvao je Loranca koji mu je to priznao. Kardinal reagira odmah skidajući ga s dužnosti u župi i šalje ga roditeljima da čeka sljedeću odluku.

>Višnja Starešina: Knjiga nadbiskupa Eterovića rasvjetljuje presudnu ulogu Vatikana i Ivana Pavla II. u međunarodnom priznanju Hrvatske

U međuvremenu, komunisti doznaju za seksualne zločine i stavljaju Loranca u zatvor. Nakon izlaska iz zatvora, kardinal obavještava Loranca da je Nadbiskupijski sud odlučio kako neće dobiti crkvenu kaznu, jer je već dobio svjetovnu (to izbjegavanje dupliranja kazne predviđeno je kanonskim pravom), ali da to ne znači da je njegova krivica izbrisana. Lorancu je rečeno kako će mu postepeno biti vraćene svećeničke dužnosti, ako pokaže kajanje zbog svega što je počinio. Tako se i dogodilo. Nije više bilo zabilježeno da je Loranc počinio zločin zlostavljanja.

U drugom poznatom slučaju, onome vlč. Surgenta, autori kampanje protiv Wojtyłe tvrde da je tu kardinal samo „oprao ruke” od odgovornosti i da je zahvaljujući tome pedofil dospio u drugu biskupiju, gdje je opet počinio zločin.

Krzyżak i Litka, međutim, i to demantiraju. Surgent je 1973. završio u zatvoru zbog zlostavljanja dječaka. Kada je izašao, Wojtyła ga je razriješio svih dužnosti i poslao ga biskupu lubačovskom (dijeceza na istoku Poljske). Učinio je tako jer je tadašnji kanonski zakonik predviđao da je svećenik potčinjen ordinariju prema kriteriju svoga rođenja. Ako je, dakle, netko trebao kazniti dodatno Surgenta, onda to nije bio krakovski kardinal nego netko drugi. Niti je kardinal bio odgovoran za daljnje svećeničke dužnosti Surgenta.

Kontroverze oko Adama Sapieche

Sve ovo su novinari Rzeczpospolite temeljito ispitali prije emitiranja filma. Ono što je zanimljivo jest činjenica koju Krzyżak navodi: on i Gutowski te Ovrbeek čitali su iste dokumente, ali su ih potpuno drugačije iščitali. Očito je riječ o različitim nakanama s kojima su započeli čitanje.

Najkontroverzniji dio filma i knjige nizozemskog novinara tiče se kardinala Adama Sapieche. U knjizi i u filmu navode se dva upitna svjedočanstva o njegovoj navodnoj homoseksualnosti i zlostavljanju svećenika. Zašto upitna? Pa zato što je prvo izrekao komunistički doušnik, koji je uz to bio i alkoholičar te u konfliktu sa Sapiechom. Osim toga, taj doušnik (Anatol Boczek) tvrdi da ga je Sapiecha zlostavljao kada je već bio starac od 83 godine i to jako bolestan. A Boczek je tvrdio da ga je ovaj nadvladao fizički.

Drugi iskaz koji je kompromitirao Sapiechu bio je onaj svećenika Andrzeja Mistata, koji je komunističkim istražiteljima koji su ga ispitivali (i vjerojatno pri tome krvavo tukli) rekao da je Sapiecha aktivni homoseksualac. Kasnije je taj iskaz povukao.

Dakle, ova dva iskaza bila su dovoljna Gutowskom i Overbeeku da razviju tezu o Sapiechi (inače kardinalu koji je dao herojski otpor nacistima) kao seksualnom predatoru. Dalje, film insinuira da je Sapiecha zlostavljao Wojtyłu. Štoviše, da je Wojtyła bio Sapiechin „ljubimac“ i da je zbog toga brzo napredovao u karijeri. Dakle, prilično degutantne optužbe.

Uništavanje autoriteta sv. Ivana Pavla II.

Filmu određenu autentičnost daju svjedočanstva žrtava Surgenta i Loranca do kojih je autor došao. Oni su rekli kako ih nitko iz Crkve nije kasnije kontaktirao i pomogao im.

>Zbog Frljićeve predstave u kojoj se vrijeđa sv. Ivana Pavla II. oglasio se i njegov bivši tajnik : “Sloboda pojedinca završava tamo gdje krši prava drugoga čovjeka”

Film i knjigu su oštro kritizirali, zapravo secirali brojni kritičari, među njima i povjesničari i znanstvenici. Svi ističu jednu stvar: kako ta djela naraciju grade na izvorima komunističke službe koji su sami po sebi nevjerodostojni, a pri tome još nisu niti verificirani drugim izvorima.

Dobar dio poljske javnosti je ogorčen jer osjeća kako je riječ o jednostranoj, nedobronamjernoj kampanji. Tvrdi se kako ta kampanja ima za cilj uništavanje autoriteta sv. Ivana Pavla II.

Nadbiskup krakovski Marek Jędraszewski rekao je kako je ovo „drugi atentat na Papu“ (prvi je, naravno, onaj 13. svibnja 1981. u Rimu). Poljski parlament Sejm usvojio je rezoluciju koja ima za cilj obraniti sv. Ivana Pavla II. od kleveta usmjerenih na njegovo ime.

Ivan Pavao II. danas se ne može braniti

Kritičari navode kako je glavni problem knjige nizozemskog novinara i poljskoga filma neuvažavanje političkog i društvenog konteksta u kojem su se događala sva zbivanja. Znanje o pedofiliji u šezdesetim i sedamdesetim godinama bilo je znatno manje nego danas. Da ne govorimo o uvjetima u kojima je u komunističkim vremenima djelovala Crkva u Poljskoj i represiji kojoj je bila izložena. Kako je netko primijetio, biskupima je bilo teško utvrditi je li neki svećenik doista počinio zločin, ili je to samo komunistička provokacija protiv njega.

Ako je film utvrdio neki propust sv. Ivana Pavla II., onda je to eventualno onaj što nije kontaktirao žrtve. Ali, to je bilo vrijeme kada toga kontakta sa žrtvama nije bilo nigdje u Crkvi, a kamo li u komunističkoj Poljskoj gdje je Crkva bila proganjana. Osim toga, nejasno je koliko je kardinal uopće znao o žrtvama. Ono što je, međutim, jasno jest da je uvijek reagirao kada je naišao na zločin protiv čovjeka.

Slična kampanja događala se prije godinu dana kada je za zataškavanje pedofilije u Njemačkoj okrivljen Benedikt XVI. On je tada mogao odgovarati na optužbe protiv sebe. Sv. Ivan Pavao II. danas ne može. Ali, zato mogu brojni njegovi sunarodnjaci koji mu, kako sami kažu, duguju apsolutno sve.