Anja Šovagović-Despot hrvatska kazališna, televizijska i filmska glumica, spisateljica i glazbena umjetnica dala je intervju za tportal o svojoj novoj zahtjevnoj kazališnoj ulozi, kazališnom vijeću, Zakonu o kazalištu, HDZ-u, HRT-u,stanju u umjetnosti i dramaturgiji te što radi ministrica Obuljen. Donosimo jedan dio razgovora.
Dugogodišnja ste članica Gavelle pa možete li komentirati događaje oko natječaja za novog ravnatelja? Naime dio ansambla uputio je pismo u kojem je ustvrdio da ne želi Kurbašu za ravnatelja, a kazališno vijeće nije se moglo dogovoriti oko kandidata.
Anja Šovagović: To da kazališno vijeće bira ravnatelja ili uopće utječe na njegov izbor smatram demokratskom floskulom. Ravnatelji se uglavnom politički postavljaju, oni se ne biraju, a sve oko toga je igrokaz za javnost. Politika je ta koja bira, postavlja i razrješuje jer ona i financira, a vijeća služe za zamagljivanje političkih, ionako previše mutnih voda. Pa i to što naše vijeće nije bilo u stanju između četiri relativno pristojna kandidata izabrati nijednog smatram uspješnom igrom politike koja je pustila struku – da ništa ne odluči. A što se tiče peticije mojih kolega, koju sam odbila potpisati, želim reći da sam općenito protivnik peticija koje su a priori protiv nekoga. Bila bih sretnija da smo se mi umjetnici dogovorili oko osobe koja će biti naš kandidat te da smo potpisali peticiju za imenovanje kandidata kojem bismo mi dali podršku, a ne da pišemo peticije protiv osobe koja je naš kolega glumac, ma što netko o njemu mislio.
Zakon predlaže da bi u kazališnim vijećima trebali sjediti ljudi iz kulture, međutim to ne kaže izrijekom pa se događa da se članovi postavljaju po političkom ključu, primjerice Zlatko Hasanbegović u HNK-u Zagreb i Anto Đapić u HNK-u Osijek. Mogu li onda kulturna vijeća ispuniti svoju svrhu?
Anja Šovagović: Kulturna vijeća ispunjavaju funkciju, upravo onakvu kakvu im je politička volja, sa zastarjelim Zakonom o kazalištu, namijenila. A to je privid da kazalištem upravljaju umjetnici i drugi djelatnici u kulturi. Ako kazališno vijeće ne ide niz dlaku momentalnom političkom preslagivanju, tada tog kazališnog vijeća više neće biti. Dopustite mi digresiju: NO HRT-a, čija sam bila predsjednica, ukazao je na mnoge nepravilnosti koje se događaju u toj kulturnoj instituciji pa je smijenjen odbor, a nepravilnosti su ostale. A ovih dana Programsko vijeće HRT-a čak nije ni donijelo mišljenje o prijedlogu programa HRT-a. Pa što rade ako ni misliti nisu u stanju? Možda neće biti ni tog kazališta ni te televizije jer će odjednom, preko noći, presahnuti svi izvori financiranja koji stižu iz gradske ili državne blagajne ili ćemo rasprodajom pa privatizacijom ‘popraviti’ štetu. Nažalost, već odavno nema obveze politike da podupire kulturu, nego je gotovo jednoznačno, na državnom i gradskom nivou, nastala nova obveza, a to je da kultura, ako želi preživjeti, mora podupirati određenu politiku u svim njenim segmentima, tj. kadroviranjima. Dakle ne možemo govoriti o kulturnom identitetu koji stvaraju umjetnici i drugi djelatnici u kulturi jedne zemlje, nego o identitetu nesuvisle politike te zemlje koji se ogleda u kulturi. Osobno mislim da su vijeća kao takva relikti socijalističkog samoupravljanja koja su služila kao privid demokracije u kazalištima premda demokracije u kazalištu – nema. Jer umjetnici nisu zamjenjivi, nisu svi isti, nemaju svi jednaki talent, nisu svi jednako sposobni, a postoje naime i velike i male i srednje uloge koje svaka zahtijevaju poseban, specifičan i neponovljivi pristup. Srećom, kazalište se oduvijek otimalo takvim nasilnim uniformiranjima jer je živi organizam i poprilično žilav tako da ga jedan ili dva loša ravnatelja ne mogu baš tako brzo upropastiti. Ulogu vijeća treba promijeniti iz temelja, ali prvo treba promijeniti Zakon o kazalištu, a to je već neka druga priča.
Nakon što ste tri godine volonterski vodili HDZ-ov Odbor za kulturu i bili spominjani kao kandidatkinja za ministricu kulture, dali ste ostavku na tu funkciju zbog niza razloga, između ostaloga prijedloga proračuna za kulturu. Kad se danas osvrnete na to razdoblje, mislite li da ste u tom trenutku propustili šansu za svoj politički uspon?
Anja Šovagović: Ipak bih rekla da je HDZ taj koji je propustio šansu provesti svoj kulturni program na kojem su radile desetine istaknutih hrvatskih umjetnika i intelektualaca, okupljenih u odboru kojem sam predsjedala. Ministricom kulture, očito, može se postati i bez kulturnog programa i bez autoriteta, samo temeljem prethodnog birokratskog administriranja pa ne bih rekla da se radi o političkom usponu koji bi bio respektabilan uspon, a kamo će to odvesti stranačku kulturnu politiku, bojim se i pomisliti. Put kojim je kročio HDZ, postavljajući Krešimira Partla, državnog tajnika u Ministarstvu kulture, za predsjednika svog Odbora za kulturu, ne ulijeva mi ni povjerenje ni nadu.
S obzirom da ste u to vrijeme sa suradnicima radili na kulturnom programu HDZ-a, što vidite kao najveće propuste u aktualnoj kulturnoj politici današnje ministrice kulture?
Anja Šovagović: Nema suvislih, novih zakonskih propisa te se stalno nalaze neka nova opravdanja za nečinjenje. O svemu se šuti. U najboljem slučaju, šapće. A na Facebooku viče. O tempora, o mores! Nitko se ne želi nikome zamjeriti, a svi se svađaju i pišu peticije jedni protiv drugih. Ministrica nema mišljenje ni o čemu javno. Iza kulisa smjenjuje i kadrovira po partijskoj liniji. Samo ne znam koje partije. Očito je i ona u strahu. Beskrajno se analiziraju postojeća stanja i sve što čujemo od Ministarstva kulture otprilike jest ‘da se vrlo odgovorno i stručno uključuju u razmatranja aktualne situacije i da će sve učiniti da se demokratski i s uvažavanjem svih različitih mišljenja, kroz dijalog i dubinsku analizu, postojeća situacija vrlo odgovorno i stručno proanalizira i prikupe svi relevantni podaci i šire’. Zakon o kazalištima je iz prošlog stoljeća, Zakon o audiovizualnoj djelatnosti ima toliko rupa da bi i crne rupe kroz njih propale, Zakon o HRT-u je katastrofa – pisan je za bivšeg ravnatelja HRT-a Gorana Radmana, birokratski način razmišljanja – bez ikakvog sluha za specifičnost umjetničkog posla – pojeo je umjetnički i kulturni identitet, a svaki i najmanji ekscesi s margina postaju glavni kulturni događaji.
U svakom je poslu važna, pa nekad i presudna strast kojom se posao obavlja. Bojim se, danas nedostaje upravo strasti, energičnosti i svojevrsnog hazarderstva u obavljanju ove funkcije koja, doduše, jest politička, ali bi morala biti i vizionarska.
Moj je otac jednom zapisao: ‘Kad bi nam dramaturgija bila tako čvrsta kao ideologija, mi bismo imali do danas mnogo više vrijednih djela nego što ih imamo.’ To je zapisao sedamdeset i neke. Jako davno. Dramaturgija je strategija. Matematika. Izračun u kojem postoji realno stanje stvari, početak, zaplet, kreacija i rezultat. Dramaturgija puni sadržaj između početka, sredine i kraja, između vremena, mjesta i prostora. Strategija jedne kulture ili, ako hoćete, kulturne politike mora imati logičnu i čvrstu dramaturgiju, a rekla bih kako je hrvatskoj kulturi nužno imati dobrog i praktičnog dramaturga.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
