Kažu da je britanski pisac Roald Dahl, poznat po grubom jeziku svojih knjiga, bio zaprijetio svojim izdavačima da će na njih poslati svog ogromnog krokodila da ih pojede ako mu promijene makar i jednu riječ. Prijetnja je upalila i dok je Dahl bio živ – tvorac gremlina, kojima je Steven Spielberg dao svjetsku slavu – nitko mu nije dirao u dug jezik. Ali Dahl je mrtav već 32 godine i njegov krokodil više nije opasan pa mu politički korektni urednici prtljaju po knjigama, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list.
U našem kućnom primjerku njegovog dječjeg bestselera „Charlie i tvornica čokolade“, u čijoj je ekranizaciji Johny Depp besmrtno utjelovio šašavog Willyja Wonku, antipatični August Gloop opisan je s „golemim trbuhom“ i kako „lapće čokoladu poput psa“.
>Totalitarizam na ‘zapadni način’: Nakon Dahla i Fleminga, i romani Agathe Christie na udaru woke kulture
”Izbacivati svaki spomen na debljinu ili ružnoću likova”
U budućnosti će to biti ublaženo jer će se iz Dahlovih knjiga izbacivati svaki spomen na debljinu ili ružnoću likova – Gloop više neće biti „debeo“ nego „krupan“. Novi cenzori ne zadržavaju se samo na mijenjanju, oni i dodaju, pa se u Dahlovim „Vješticama“, iza opaske da su vještice ćelave ispod perika, dodaje politički korektna rečenica: „Postoji mnogo drugih razloga zašto bi žene mogle nositi perike i u tome sigurno nema ništa loše.”
I Ian Fleming na udaru
Sudbinu Dahla, koji je bio i pisac scenarija za film o Jamesu Bondu „Živi se samo dvaput“, dijeli i otac agenta 007, Ian Flemming. I njegove se knjige uljepšavaju pa će nova izdanja njegovih trilera, na 70. obljetnicu objavljivanja „Casino Royalea“, prve knjige o najpoznatijem britanskom špijunu, ponosno nositi na sebi sljedeću obavijest: “Ova je knjiga napisana u vrijeme kada su bili uobičajeni izrazi i stavovi koji bi se modernim čitateljima mogli smatrati uvredljivima.”
>I James Bond na udaru woke cenzure: Uklonjeni etniciteti i zamijenjeni s ‘crna osoba’
U izvorniku je James Bond stupio u noćni klub u Harlemu, i zaključio da je ondje “publika koja dašće i gunđa poput svinja na koritu”; nježni čitatelji 21. stoljeća pročitat će ovo: „Bond je mogao osjetiti električnu napetost u prostoriji.“
Cenzura knjiga: Što se čisti iz Poirota i gospođice Marple?
Nije ni Agatha Christie bolje prošla pa se trenutno revidiraju avanture Poirota i gospođice Marple napisane između 1920. i 1976. HarperCollins izbacuje reference na etničku pripadnost, pa ne možete više saznati da je neki lik crnac, Židov ili Rom; nema više da bi neko žensko tijelo bilo “od crnog mramora”, da bi sudac imao “indijski temperament”, da bi hotelski radnik na Karibima imao “tako lijepe bijele zube” ili da bi nešto bilo „orijentalno“.
Sve me strah kad netko počne čitati hrvatsku književnost.
”Što bi bilo da pročitaju molitvu Marka Marulića protiv Turaka?”
Ovi se u Engleskoj brinu i zbog toga da se nešto nazvalo orijentalno, a što bi bilo da pročitaju molitvu Marka Marulića protiv Turaka? Brišu iz knjiga shematizirane opise, a kako bi tek graknuli na Gundulićevu pohvalu lijepih gospođa, zlatne kose, draga lica i ljuvena pogleda – ta kakva se poruka šalje današnjim djevojkama, zar ih se odgaja muškarcima na ugodu umjesto da budu društvene vođe?
>Woke cenzura: Iz dječjih klasika Roalda Dahla uklanjaju se ‘uvredljive riječi’ poput ‘majka’ i ‘otac’
> Dijanović: Metode cenzure i kontrole postaju sve rafiniranije i obuhvaćaju sve šira područja društva
Ne mogu zamisliti ništa nekorektnije od starog pisca dubrovačkog Stijepe Đorđića, koji se sprda sa starim zaljubljenim dervišom, kako bi se zbog ljubavi odrekao čak i islama! Odnosno, mogu, pa ne predviđam nikakvu budućnost Vidrićevom „crnom Židovu Jezaiji koji na sivom magarcu jaše“ ili Krležinoj „Ciganjskoj“ baladi gdje se jedu strvine i izmet.
Ispravljanje prošlosti tako da odgovara predodžbama sadašnjosti, mi smo već doživjeli. Nakon 1945. cijela se povijest morala pisati iznova, da bi se marksistička teza o sukobu vlasnika sredstava nad proizvodnjom i onih razvlaštenih pokazala kao jedini čimbenik povijesnih promjena; da ima i drugih silnica u ljudskom društvu, nije bilo lako povjesničarima dokazati dogmatskom umu.
”Tko nadzire prošlost, nadzire i sadašnjost, a tko nadzire sadašnjost, taj nadzire i budućnost”
George Orwell pokazao je kako i zašto to funkcionira: tko nadzire prošlost, nadzire i sadašnjost, a tko nadzire sadašnjost, taj nadzire i budućnost. I zato moderni um mora stalno preispisivati prošlost, da bi odgovarala onome što ćemo postati. Nije povijest učiteljica života, nego budućnost, imaginarni svijet koji će tek doći – a doći će tako da lažiramo ono što se dogodilo. Ako se prošlost izbriše, i ako se izbrišu nepoćudne riječi iz romana, ljudi ih više neće moći misliti.
Riječ je o nepovjerenju u ljude: zar ne možemo zamisliti da su ljudi odgovorni, i da imaju sami razuma da shvate da nisu svi mislili nekad kao mi danas, pa i da neće valjda u budućnosti misliti kao mi? Ili ćemo za budućnost izbrisati pjesmu I. B. Mažuranić o maloj Zori koja će biti kažnjena jer je zakasnila u školu, ili epigram Gustava Krkleca o poniznom lavu u cirkusu jer u budućnosti neće biti ni kazne ni cirkusa?
„Ručak siromaha“ A. B. Šimića bit će ručak socijalno depriviranih, i to veganski, a Cesarićeva „Mrtvačnica najbjednijih“ bit će mrtvačnica pripadnika ranjivih skupina – ali ne čak ni mrtvačnica, nego čekaonica klinike za eutanaziju.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.