Blažena Karolina Kózka (Kózkówna), poljska mučenica, bila je četvrto od jedanaestero djece u siromašnoj i pobožnoj seljačkoj obitelji Jana Kózke i Marije Borzęcke. Iz njihove male drvene kuće često su se čule pjesme i molitve, pa su prijatelji, susjedi i rođaci njihovu kuću od milja nazivali „crkvica“.
Početkom Prvog svjetskog rata Rusi su okupirali dijelove Poljske i širile su se priče o njihovim pljačkama, provalama u kuće i silovanjima.
U kuću obitelji Kózka upao je jednog dana ruski okupatorski vojnik i oružjem istjerao iz kuće Karolinu i njezinog oca. Rekao im je da ih prema naredbi mora odvesti kod svojeg zapovjednika. Kada su stigli na rub šume, ocu je naredio da se udalji, a kada je za njim potrčala Karolina, vojnik ju je zaustavio i prisilio da uđe u šumu. Ona je tada počela bježati sve dalje i dalje u dubinu šume i putem ostala bez jakne i cipela. Kad ju je Rus stigao, navalio je na nju, ali ona se hrabro branila i žestoko opirala.
Tada ju je vojnik od bijesa izudarao sabljom. Kad je ranjena djevojka skočila u baruštinu, zlotvor ju je ostavio i udaljio se, a ona je ubrzo iskrvarila. Dogodilo se to na današnji dan, 18. studenoga 1914, u šumi nedaleko njezinog rodnog sela Wał-Ruda.
Mještani su tek nakon 16 dana, 4. prosinca 1914, pronašli njezino neraspadnuto tijelo. Na Karolininom sprovodu okupilo se mnoštvo naroda, prema zapisima svjedoka oko 3 000 duša. Pokopana je u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Zabawi, kojoj pripada njezino rodno selo. Danas se tamo nalazi i njezino svetište, mjesto gdje se okupljaju brojni hodočasnici. Odmah su je počeli štovati kao sveticu, poljsku Mariju Goretti. Postala je za poljsku mladež simbolom čistoće.
Karolinin sunarodnjak, papa Ivan Pavao II, proglasio ju je blaženom 10. lipnja 1987. u Tarnówu, njezinom rodnom kraju. Zaštitnica je katoličke mladeži, poljskog Pokreta čistih srdaca (Ruch Czystych Serc), Rzeszowske biskupije, poljskih seljaka te mnogih poljskih naselja, župa, crkava i kapela. Ovo je prilika da se u našim molitvama sjetimo prijateljskog katoličkog poljskog naroda, koji je u svojoj povijesti bio izložen kao i naš hrvatski narod mnogim iskušenjima, mukama i patnjama.
To je osobito bilo izraženo u 20. stoljeću kada su se na Poljake i Hrvate sručila dva najveća zla prošlog vijeka: komunizam i nacizam. Tek padom komunizma ova dva katolička naroda – stupovi katoličanstva Europe – su osjetili su mir izvukavši se iz „bratskog zagrljaja“ Rusa i Srba.
I u Hrvatskoj i u Poljskoj ostale su stotine tisuća ubijenih domoljuba koji su se borili za neovisnost i slobodu svog naroda od neljudskih sistema i „bratskih naroda“.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
