Dana 30. prosinca 2021. navršava se četrdeseta godišnjica smrti kardinala Franje Šepera, zagrebačkog nadbiskupa od 1960. do 1969. te prefekta Kongregacije za nauk vjere od 1968. do 1981. godine, prenosi Zagrebačka nadbiskupija.
Školovanje i preseljenje
Franjo Šeper rodio se 2. listopada 1905. u Osijeku, u radničkoj obitelji porijeklom iz Gradišća u Austriji. Kršten je 8. listopada u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla. Otac mu se zvao Vjekoslav, a majka Marija, rođena Kelemen. Imao je dvije sestre Ivku i Šteficu, koja je kao dijete umrla, te brata Mirka, kasnije istaknutog arheologa. Zbog preseljenja obrta u kojem je njegov otac radio kao krojač, cijela obitelj 1910. seli u Zagreb.
U Zagrebu je Franjo Šeper proveo svoju mladost te se školovao u pučkoj školi na zagrebačkom Kaptolu, danas Osnovnoj školi Miroslava Krleže. Godine 1924. maturirao je u zagrebačkoj Donjogradskoj gimnaziji. Odrastajući u vjeri i aktivno sudjelujući u životu Crkve, u Katoličkoj akciji i Marijinoj kongregaciji, te uz podršku isusovaca i danas blaženoga Ivana Merza odlučio se za svećenički poziv. Pristupio je u Bogoslovno sjemenište u Zagrebu te ga je tadašnji zagrebački nadbiskup Antun Bauer poslao na studij u Rim. Ondje je upoznao starijeg kolegu Alojzija Stepinca.
Napredovanje u svećeničkom pozivu
U Rimu je, nakon završenog studija na Papinskom zavodu Germanicum et Hungaricum, na Papinskom sveučilištu Gregoriani 1927. stekao stupanj doktorata iz filozofije, a 1931. i iz teologije. Na području teologije osobito će se istaknuti na Drugom vatikanskom koncilu te u konačnici na mjestu prefekta Kongregacije za nauk vjere, kao i u brojnim komisijama kojima je bio na čelu ili član.
U svemu mu je znatno pomoglo i poznavanje velikog broja jezika naučenih tijekom školovanja, poput njemačkog, francuskog, engleskog, španjolskog, grčkog, hebrejskog te latinskog i talijanskog. Istodobno sa stjecanjem akademskog stupnja obrazovanja Šeper je napredovao i u svećeničkom pozivu. Tako je 1930. zaređen za đakona, a zatim za svećenika te je služio mladu misu u Papinskoj bazilici sv. Pavla izvan zidina.
Vrativši se u Zagreb 1931. preuzeo je službu vjeroučitelja u Prvoj ženskoj realnoj gimnaziji i Šegrtskoj školi te duhovnika u Domu umirovljenika u Martićevoj ulici. Zbog istaknutog katehetskog djelovanja i osobnih kvaliteta 1935. imenovan je na dužnost nadbiskupskog tajnika tadašnjem zagrebačkom nadbiskupu Antunu Baueru, kojem je već godinu koadjutor bio Šeperov kolega iz studentskih dana Alojzije Stepinac. Nakon što je Stepinac preuzeo službu nadbiskupa nakon smrti Antuna Bauera, Šeper je i dalje nastavio svoju dužnost sve do rujna 1941.
Teške okolnosti Drugog svjetskog rata
U vrlo teškim okolnostima Drugog svjetskog rata preuzeo je dužnost rektora Bogoslovnog sjemeništa. Istu je obnašao i nakon završetka rata, sve do listopada 1951. kada je nakon dužih pritisaka komunističkog režima otišao s tog mjesta te preuzeo službu župnika zagrebačke župe Krista Kralja u gradskom naselju Trnje.
Na mjestu župnika u Trnju Šeper je ostao sve do 22. srpnja 1954., kada je na preporuku kardinala Stepinca, koji je imao u njega iznimno povjerenje kao i u brojnim situacijama ranije, od pape Pija XII. imenovan zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom. Pritom je u počasni naslov dobio drevnu nadbiskupiju Philippopolis u bugarskoj pokrajini Trakiji.
Za biskupsko geslo odabrao je riječi iz poslanice sv. Pavla Efežanima (Ef 4, 15) “Veritatem in facientes caritate”, hrv. “ostvariti istinu u ljubavi”. To geslo uistinu je kasnije i obilježilo njegovo djelovanje.
