Dalibor Matanić razvio je rijetko umijeće – pričajući o ljubavi širi mržnju

Na novinskoj konferenciji u travnju objavljeno je da će film Dalibora Matanića “Zvizdan” biti prikazan u Cannesu u programu Izvjestan pogled, dakle, ne u konkurenciji za Zlatnu palmu, ali ipak – kad je zadnji put hrvatski film bio prikazan u Cannesu? Naizgled sve djeluje izvrsno, kao na početku onog vica kada glavni lik tek stiže u Kanadu.

Par tjedan kasnije dolazi Matanićeva izjava: “‘Zvizdan’ je moj stav prema svijetu, zato ga smatram najosobnijim filmom dosad. Kad vidite film, vidjet ćete mene i sretan sam što ljudi to prepoznaju. Dugo vremena me proganja ta ideja da se kao autor filmski obračunam s netrpeljivošću koju svaki dan već dugo godina gledam oko sebe i čekao sam pravi trenutak da napravim film o snazi ljubavi na ovim prostorima’.“

Istina, “na ovim prostorima” bilo je netrpeljivosti, ali začuđuje dio izjave “netrpeljivost koju svaki dan već dugo godina gledam oko sebe”.

Koja netrpeljivost? Čija netrpeljivost? Matanić je rođen 1975. u Zagrebu, filmove snima u Zagrebu, o kojoj netrpeljivosti on priča?

Dobio je tjedan dana kasnije Matanić nagradu žirija, pa je izjavio za RTL: “Ljudi koji znaju voljeti, voljeti će ovaj film. Ljudi koji vole mrziti će biti suočeni s ovim filmom. Vjeruje Matanić da će biti puno reakcija ali najbitnije je da jako puno ljudi vidi film, pa dalje kaže:  “Film je jako bitan za današnju aktualnost, što se tiče filma to je super da aktualnost prati film, ali nije baš dobro za našu svakodnevnicu gdje se već mlađe generacije uče mrziti od kolijevke.”

Kaže Matanić za građane države Hrvatske, koja je inače već godinama u svjetskom vrhu darovatelja organa, da uče mlađe generacije mrziti od kolijevke.

Ova Matanićeva izjava nije obična izjava autora koji želi graditi toleranciju, nego autor filma izražava stav da se u Hrvatskoj (Matanić živi u Hrvatskoj) mlađe generacije uče mrziti od kolijevke! Gdje? Tko? Ako je istina, ovo se mora znati. Ako je laž, s kojim pravom onaj tko govori takve laži dobiva novce za snimanje filmova?

Na njegove izjave u svojoj redovitoj kolumni osvrnuo se i Nino Raspudić. Napisao je: “Strah me otići u kino pogledati “Zvizdan” jer to očito nije običan film, to je psihotest, pa i više od toga, on testira mrziš li ili voliš.”
Raspudić satirizira “kinematografiju ljubavi”, ali ne onu filmsku nego onu propagandno-vrijednosnu: “Oni koji vole mrziti bit će i protiv mog Zvizdana.” Njegova “kinematografija ljubavi” koristi isti mehanizam po kojem funkcioniraju samoproglašeni i samoposvećeni “antifašisti”. Ja sam antifašist. Pa ako mi kažeš da mi je frizura loša, film prosječan, ako mi zabiješ koš na basketu ili me pobijediš na pokeru, ti si fašist. Tako Matanić svoj film izvlači iz područja moguće estetske analize i kritike, proglašavajući ga ultimativnim utjelovljenjem ljubavi.”

Raspudićeva je analiza kritika danas izgleda još uvijek preživjelog diskursa “nedodirljivih umjetnika”, što je apsurd koji ne smijemo dopustiti u demokratskom društvu, ali također i minuciozna dekonstrukcija društva koje je dovelo do proizvodnje takvog iščašenog diskursa u svijesti jednog inače nelošeg hrvatskog redatelja.

Snaga ove Raspudićeve analize, možda pojačana odlukom urednika koji je gore navedene prve dvije Raspudićeve rečenice stavio na naslovnicu Večernjeg lista od petka, izazvale su Matanićev odgovor, koji se u istom listu pojavio sutradan.

Matanić o sebi piše: “Niti jedna etiketa kod mene osobno ne funkcionira. Pred kraj Domovinskog rata srpska strana je pobila neke moje rođake, ali nisam zbog toga zamrzio Srbe. Dio moje obitelji je bio u NDH, ali najžešće optužujem nacizam. Ne možete me smjestiti lijevo niti desno, nego iznad jer da bi se bavili umjetnošću morate se izdići iznad sveg tog povijesnog mulja.”

O drugima Matanić ovako govori: “Ljudi koji mašu hrvatskim zastavama, grizu i mrze sve oko sebe u svojih pet života neće napraviti toliko bitnog za Hrvatsku koliko je već sad napravio Zvizdan.”

Matanić završava: “Zato se još jednom zahvaljujem čestitki oko uspjeha filma te pozivam kolumnista da bez straha ode u kino, nije to nikakav psihotest već otvaranje pitanja o potrebnoj snazi za miran, human i ugodan budući život u ovim krajevima. Ovaj film su radili ljudi koji vole ostale ljude, kao što vjerojatno i on negdje duboko u sebi zna voljeti.”

Matanićev odgovor je djelomično pomirljiv, djelomično oštar napad na ljude koji mašu hrvatskim zastavama, jer oni “grizu i mrze sve oko sebe”. Očito se hrvatskom zastavom ne smije mahati, jer onda mrziš sve oko sebe. Tužna neka stvarnost.

Kraj Matanićeve reakcije: “kao što vjerojatno i on (Raspudić) negdje duboko u sebi zna voljeti” ne ću dulje komentirati, to je udarac ispod pojasa, jednako kao što je udarac ispod pojasa na svakog ponosnog građanina Hrvatske pomisliti da je svatko tko maše hrvatskom zastavom mrzitelj i onaj tko grize ljude oko sebe.

Sveto pismo kaže: “Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga”, očito samo vjernici razumiju važnost ljubavi prema svima, a ne samo prema nekima.

Nedostaje kraj paralele vica o Muji koji nakon Kanade planira tražiti bolji život na Floridi, nedostaje trenutak kada prestaje gradnja mita o genocidnosti Hrvata i samomržnje Hrvata.

Ovo prvo se dogodilo 1990-ih, jer tada su zlobne bajke i mitovi o Jasenovcu kao stratištu od pola do milijun i pol ljudi smanjene za jedan red veličine, te je počela još nezavršena diskusija koliki je stvarni broj žrtava ako je broj do sada iskopanih ostataka manji od tisuću. Teško je reći što su korijeni samomržnje Hrvata, ali Matanić u svome odgovoru nije povukao rečeno, nego je još jače zagrizao ljude koji se 2015. godine usude mahati hrvatskim zastavama, kao da je to nešto loše. Kad će ta samomržnja stati?

Matanić ne razumije da njegov govor nije govor ljubavi nego govor mržnje, a mržnja generira mržnju. Dio publike će gledati film i upiti poruku filma, ali teško je, skoro nemoguće gledati film čovjeka koji ljude koji ponosno mašu hrvatskim zastavama zove mrziteljima i misliti na ljubav. Samo kraj licemjerja raznih matanića može donijeti ljubav i mir.

Još jednom: “Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga”.