Dr. Hesemann o optužbama da je Benedikt XVI. prikrivao seksualno zlostavljanje: U nijednom od 4 slučaja nema žrtava

‘Neopravdano!’ Ovako dr. Michael Hesemann, stručnjak za njemačku crkvu, autor i znanstvenik, opisuje sve nedavne napade na papu emeritusa Benedikta nakon izvješća njemačke odvjetničke tvrtke u kojoj se tvrdi da je pogrešno obradio četiri slučaja zlostavljanja tijekom svog vremena kao nadbiskupa München i Freising.

Benedikt je kategorički zanijekao sva nedjela.

U intervjuu za Exaudi koji djelomice prenosimo, dr. Hesemann objašnjava izvješće, tvrdnje i imaju li oni legitimitet. Štoviše, povjesničar iskreno govori o tome kako je Ratzinger, koji je nekoć vodio vatikansku Kongregaciju za nauk vjere, a kasnije, kao Papa, radio na suzbijanju seksualnog zlostavljanja djece od strane klerika u Katoličkoj crkvi.

Jeste li vidjeli gdje se govori o ovom navodnom lošem postupanju kardinala Ratzingera dok je služio kao nadbiskup Münchena?

Pročitao sam i 72 stranice koje se odnose na 5 godina kada je kardinal Ratzinger služio kao nadbiskup Münchena i Freisinga (1977.-1982.) i njegov odgovor na 88 stranica, na pitanja istražitelja.

Što je rečeno?

Prije svega, postoji ogromna razlika između samog izvješća s jedne strane i tiskovne konferencije i njenog međunarodnog izvještavanja s druge strane. To je značajno jer je svaki novinar koji je izvještavao o konferenciji za novinare u Münchenu priznao da izvještaj još nije pročitao. Naravno da ne, jer nitko ne može pročitati 1893 stranice u jednom danu! Dakle, svaki se naslov temeljio na onome što je rečeno na tiskovnoj konferenciji, ali ovo je zapravo bila samo pristrana i zlonamjerna interpretacija bez potkrijepljenosti činjenicama koje su predstavljene u izvješću. Dakle, većina onoga što ste čuli u posljednja dva dana bile su samo lažne vijesti, temeljene na namjernoj dezinformaciji od medija.

U nijednom od 4 slučaja nije bilo žrtvi

Kao što svi znamo, medijska je bura koncentrirana na papu Benedikta XVI., iako on uopće nije glavna tema izvješća. Izvješće se bavi slučajevima seksualnog zlostavljanja maloljetnika od 1945. do 2019. godine, u 74 godine, a ne u 5 godina nadbiskupa Ratzingera. Obrađuje 65 slučajeva, od kojih su samo četiri povezana s Ratzingerom. Ako proučavate te slučajeve, Ratzinger je samo sporedna figura, netko tko uopće nije igrao veliku ulogu u onome što se dogodilo, ali se svi koncentriraju na njega. Staviti ga u središte pozornosti je, naravno, jednostavan način da se prikrije nedolično ponašanje nekoliko njegovih nasljednika, posebno kardinala Marxa, koji je nadbiskup Münchena i Freisinga od 2008. godine.

Pa pogledajmo ta četiri slučaja i kako se Ratzinger s njima nosio.

Ako ih proučite, bit ćete vrlo iznenađeni saznati da ni u jednom od ta četiri slučaja nije bilo žrtvi, barem ne tijekom Ratzingerova nadbiskupskog mandata. Ni u jednom od četiri slučaja svećenik nije optužen za bilo kakvu spolnu aktivnost s maloljetnom ili odraslom osobom, dječakom ili djevojkom tijekom tih 5 godina! To je vrlo važna činjenica jer se općenito tvrdi da Crkva zatvara oči na žrtve. U izvješću nema imena (čak i u Benediktovom odgovoru imena su zatamnjena), ali zloglasni vlč. Peter Hullermann je egzibicionist u drugom slučaju.

Prvi slučaj

Počnimo s razgovorom o prvom slučaju. U tom slučaju, svećeniku, koji je nakon seksualnog zlostavljanja u prošlosti bio poslan u inozemstvo i osuđen na zatvorsku kaznu, Ratzinger je dopustio da se vrati u matičnu biskupiju radi umirovljenja. Budući da je ovaj svećenik samo želio otići u mirovinu, bio je ljudski čin milosti dopustiti mu da umre u svojoj domovini. Ipak, izvješće kaže da mu je Generalni vikarijat – ne Ratzinger! – poslao pismo, prihvaćajući njegovo umirovljenje, i naslovio ga kao “pastor” (“Pfarrer”). Istražitelji tvrde da je “pastor” počasna titula koju mu je dodijelio nadbiskup Ratzinger, što je obična glupost. “Pastor” uopće nije počasna titula, kao što je “monsignore”, “prelat” itd. Ratzingeru to ne treba zamjeriti, jer je generalni vikarijat prihvatio njegovo umirovljenje i koji ga je nazvao “pastorom”. ‘

Drugi slučaj

U drugom slučaju, svećenik iz druge biskupije proglašen je krivim, u svojoj biskupiji u Essenu, za zlostavljanje djece u pijanom stanju, te ga je njegov biskup poslao u Münchensku nadbiskupiju na psihijatrijsko liječenje. Iako u izvješću nema imena, ovdje jasno govorimo o ozloglašenom vlč. Peter Hullermann čije ime tako često čujemo. Ovo zlostavljanje djece u njegovoj matičnoj biskupiji Essen dogodilo se prije Ratzingerova mandata za nadbiskupa Münchena, pa je stoga izvan njegove odgovornosti. Drugi put, druga biskupija! Hullermana je njegov biskup poslao na psihijatrijsko liječenje u münchensku biskupiju. U to se vrijeme općenito vjerovalo da su seksualne perverzije izlječive. Budući da je Hullerman djelovao pod utjecajem alkohola, pitanje je je li netko u Münchenu znao da je pedofil ili su ga samo smatrali alkoholičarem s psihičkim problemima. Tijekom liječenja dopušteno mu je boraviti u župi u mjestu liječenja, a mjesni župnik ga je angažirao u nekoliko aktivnosti. Benedikt uvjerava da nije bio obaviješten o porijeklu tog čovjeka, da je zlostavljao djecu u svojoj matičnoj biskupiji, a za suprotno nema dokaza!

Dakle, Ratzinger nije znao da je Hullermanov transfer bio zbog zlostavljanja djece?

Ne, on jasno kaže da nije znao i nemamo razloga dovoditi u pitanje njegovu izjavu. Ovaj svećenik, vlč. Hullerman, brzo je postao vrlo popularan i nikada nije napravio nikakve nedolične postupke tijekom svoje službe. Kada je utvrđeno da se umiješao u ekshibicionizam, osuđen je na sudu i udaljen iz župne službe, da nađe posao učitelja u privatnoj školi. Važno je pojasniti da je škola bila privatna ekonomska škola i nije imala nikakve veze s Crkvom.

Hullermanov čin egzibicionizma bio je takav da se on otkriva na javnom mjestu, izvan župe, gdje nije bio prepoznatljiv kao svećenik i nitko iz njegove župe nije bio svjedok. Dopušteno mu je da nastavi psihijatrijsko liječenje bez ikakvih aktivnosti u lokalnoj župi, barem pod Ratzingerom. Dakle, ovdje nemamo čin pedofilije, nema seksualnog zlostavljanja, nema žrtve u Ratzingerovom terminu. Sve optužbe koncentriraju se samo na pitanje zašto je Ratzinger dopustio da se čovjek, čiju prošlosti nije znao, podvrgne psihijatrijskom liječenju i ostane u pastirstvu.

Pokazuje li izvješće dokaz da je Ratzinger umjesto toga znao Hullermanovu pozadinu?

Apsolutno ne! Izvješće ne predstavlja takve dokaze. U vlastitoj izjavi Benedikt poriče da je znao pozadinu ovog svećenika, a uopće nema dokaza da ju je ikada znao. Pa ipak, upravo je ovaj slučaj dobio najveću medijsku pozornost!

Što je uključivao treći slučaj?

U trećem slučaju, biskup iz druge zemlje pitao je kardinala Ratzingera hoće li dopustiti svom nećaku, svećeniku, da nastavi studij i disertaciju u Münchenu, što je Ratzinger dopustio. Ono što nije znao je da je mladi svećenik već osuđen u svojoj domovini zbog seksualne malverzacije. Tijekom studija služio je kao kapelan u sveučilišnoj župi, a viđen je nag kako pliva u lokalnoj rijeci Isar. Pa i ja sam tri godine živio u Münchenu i uvjeravam vas da je to tamo sasvim uobičajena stvar, iako ne za mladog svećenika, naravno. Ali, još jednom, nema žrtve! U svakom slučaju, mladi svećenik je odmah uklonjen iz svoje župe i na kraju poslan kući. Opet se Ratzingera okrivljuje što je ovom mladiću dopustio da studira u Münchenu, tvrdeći da je “morao znati” za njegovu prošlost. Smatram vjerojatnijim pretpostaviti da njegov ujak o tome nije govorio Ratzingeru…

Za ovog mladog svećenika, ne pokazuje li nedavno izvješće da je Ratzinger reagirao?

Apsolutno! Maknuo ga i poslao kući! Samo kao preventiva! No, ipak tvrde da je morao znati za njegovu prošlost, što je apsurdno.

Pokazuje li izvješće ikakve korake koje je Benedikt poduzeo u borbi protiv zlostavljanja u Nadbiskupiji?

Da, posljednji od četiri slučaja bavi se svećenikom koji je fotografirao maloljetne djevojke koje se oblače za kazališnu predstavu. Kad je osuđen i Ratzinger je za to saznao, udaljio ga je iz svoje župe i smjestio u bolnicu i dom za starije osobe. Samo zato što je ovaj svećenik pokazao pedofilske sklonosti i ne bi trebao imati nikakav kontakt s maloljetnicima! Ipak, istražitelji optužuju Ratzingera za “nezainteresiranost” za slučaj. Njihova tvrdnja upravo je suprotna od onoga što saznajemo iz samog slučaja.

Ipak, kao što vidite, seksualno zlostavljanje nije bilo veliki problem tijekom njegovih pet godina u Münchenu. Nemamo niti jedan slučaj da je bilo koja maloljetna ili odrasla osoba seksualno zlostavljana. A imamo i nadbiskupa Ratzingera, koji je odmah poduzeo preventivne mjere.

Osvrnimo se na to kada je Benedikt napustio München, koji su bili neki od njegovih najvažnijih koraka protiv zlostavljanja dok je vodio vatikansku Kongregaciju za nauk vjere?

Da, izvješće je okrivilo Ratzingera što ta četiri slučaja nije prijavio Rimu. Ali zapravo, to nije bio modus operandi tijekom 1970-ih. Tek kada je Ratzinger 1982. postao prefekt Kongregacije, uključio je Uputu Crimen sollicitationis iz 1922. u reformirani Kodeks kanonskog prava iz 1983. Ipak, trebalo je do doći do sredine 1990-ih dok biskupije zapravo nisu počele slijediti ovu uputu, jer Ratzinger je inzistirao na tome. Prije su te slučajeve samo zataškavali mjesni biskupi. Nakon Drugoga vatikanskog sabora načelo je bilo da biskup treba “liječiti, a ne kažnjavati”; oni koji su postupali drugačije smatrani su previše krutima i netolerantnima. Tek kada su slučajevi zlouporabe izazvali skandal u SAD-u, američki biskupi su pitali Ratzingera trebaju li interno disciplinirati svećenike pedofile ili uključiti policiju.

Kad se papa Ivan Pavao II bojao političke zloporabe slučajeva, Ratzinger je bio taj koji je zahtijevao beskompromisno pojašnjenje i progon. Doista, 2001. uvjerio je Papu da proglasi stroža pravila. U svom naputku „De delictis gravioribus“ obvezao je te slučajeve prijaviti tijelima za provedbu zakona prema nacionalnim zakonima – odmah, a ne nakon kanonskog postupka! Godinu dana kasnije naredio je trinaestorici američkih biskupa dolazak u Rim kako bi ih obavijestio o novoj “politici nulte tolerancije” Svete Stolice.

Nije li Benedikt također ukloniomnoge svećenike kao Papa?

Da, da bi dao primjer i okončao ovu “perverziju svećeništva”, kako ju je nazvao, laicirao je gotovo 400 svećenika pedofila.