Partizani su 7. veljače 1945. zauzeli Široki Brijeg s namjerom da ga unište kao duhovno i kulturno središte hercegovačkih Hrvata, osobito zbog poznate Gimnazije, velikog franjevačkog samostana i sjemeništa. Tih dana su ubili franjevce, ali i više desetaka ljudi u samom gradu. Sljedećih mjeseci i godina u Širokom brijegu i okolnim selima ubijeno je stotine nedužnih ljudi, čime je ubijen svaki deseti stanovnik Širokog Brijega. Župa Široki Brijeg godine 1940. imala je 8004 člana. U ratu ih je stradalo 46, a nakon kraja rata oko 740. Ukupan broj žrtava bio je 786. Partizani su uništili kulturno blago samostana, zajedno s inventarom, a zgrade su teško oštećene. Dvije godine nakon rata spaljene su matične knjige, a franjevci protjerani iz Širokog Brijega.
Do kraja prosinca 1944. godine Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (NOVJ) nadzirala je Srbiju, Makedoniju, Crnu Goru i dio Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Njemačko Zapovjedništvo Jugoistoka na čelu s feldmaršalom Maximilianom von Weichsom, u čijemu se sastavu nalazila njemačka vojska na području Nezavisne Države Hrvatske imalo je dodatno otežavajuću okolnost. Riječ je bila o njemačkoj skupini armija „E“ jakosti oko 350.000 vojnika koja se nalazila u Grčkoj i trebala se povući prema Mađarskoj.
Vojne postrojbe u Hercegovini
U tako nastaloj političkoj i vojnoj situaciji njemačko Vrhovno zapovjedništvo (Oberkomando des Herres) izdalo je zapovijed o postrojavanju obrane na području jugoistočne Europe. U zapovijedi je naređeno povlačenje njemačke skupine armija „E“ u dvama kracima, većim dijelom prema Makedoniji – Albaniji – Kosovu – Crnoj Gori – Hercegovini dolinom Neretve prema Sarajevu, a drugim manjim dijelom prema Srijemu i Mađarskoj.
Glavna namjera Stožera skupine armija „E“ bila je osigurati izvlačenje što većega dijela ljudstva iz navedenih pravaca te prebaciti ih prema Brodu na Savu kako bi izbjegli uništenje od Crvene armije. Zatim, držati područje Mostara, Sarajeva, Like, te s druge strane Srijema i položaja na Drini, nastavak borbi u Mađarskoj na bojištu Dunava, te spriječiti prodor NOVJ-a prema Zagrebu i Crvene armije preko Budimpešte prema Beču. Iz ovih njemačkih prioriteta vidljivo je da Mostar, zajedno s okolicom, ima značajan položaj obrane, jer njegova svrha u novome njemačkom sustavu obrane Jugoistoka ključna je za zaštitu Sarajeva, preko kojega se izvlači glavnina postrojbi njemačke skupine armija „E“ prema Doboju – Brodu na Savi i Zagrebu.
Njemačko Vrhovno zapovjedništvo izdalo je zapovijed 21. studenoga 1944. za organiziranje obrane Mostara s jakim bočnim uporištima u Širokome Brijegu i Nevesinju, tzv. „zelena linija“. Za to vrijeme, postrojbe 29. hercegovačke divizije, 2. crnogorskog korpusa NOV i 9. dalmatinske divizije 8. dalmatinskog korpusa te Zapadno-hercegovački Narodnooslobodilački partizanski pokret i inih NOP-a, drže položaje ispred bojišta Širokoga Brijega i Mostara. Vrhovni štab NOVJ-a izdao je zapovijed Štabu 8. dalmatinskoga korpusa i Štabu 29. hercegovačke divizije za zauzimanje položaja na „zelenoj liniji“ u siječnju 1945. godine.
Operacija Bura
Glavni razlog pokretanja operacije „Bura“ su obavještajni podatci koje je Stožer 369. pješačke divizije dobio o aktivnostima nekoliko partizanskih brigada, 11. i 14. hercegovačke brigade 29. hercegovačke divizije na području Konjica. Namjera Štaba 29. hercegovačke divizije je ponajprije da se zauzimanjem Konjica i Ivan Sedla prekine veza između njemačkih i snaga NDH na području Mostara, Širokoga Brijega i Nevesinja sa Sarajevom, u namjeri uništenja protivnika na spomenutim položajima oko Mostara.
Stožer 369. pješačke divizije uočio je opasnost od zatvaranja neretvanskoga pravca u Konjicu, koji je bio jedini izlaz za povlačenje njemačkih postrojbi skupine armije „E“ prema Sarajevu. S druge strane Nijemci su planirali potisnuti snage 9. dalmatinske divizije iz područja Širokoga Brijega – Ljubuškoga i Čitluka, te snage 29. hercegovačke divizije na Neretvanskome pravcu kako bi smanjio pritisak na „zelenu crtu“, te omogućio brže povlačenje svojih snaga prema Sarajevu. Stožer 369. pješačke divizije nije imao snage za strategijsku operaciju, nego za operativni zahvat koji je odbacio partizane dvadeset kilometara u dubinu.
Operacija Bura počela je 27. siječnja 1945., kojom su njemačka i ustaška vojska odbacili partizane iz Ljubuškoga, Čitluka, Čapljine i Metkovića. Obavještajni odsjek Stožera 369. pješačke divizije uočio je pomicanje 11. i 14. hercegovačke brigade prema Konjicu. Uvidjevši opasnost od zatvaranje Neretvanskoga pravca, Stožer 369. pješačke divizije poduzima vojnički logičan potez, 1. veljače povlači glavninu svojih snaga iz Ljubuškoga i Čapljine prema Mostaru te vlakom prema Konjicu kako bi razbio snage NOVJ-a i osigurao nesmetano povlačenje svojih postrojbi.
Naredbom komandanta Vrhovnoga štaba NOVJ-a Josipa Broza Tita od 30. siječnja 1945., postrojbe 8. dalmatinskog korpusa prebacuju se na pravac Split – Vrgorac te su zajedno s 29. hercegovačkom divizijom vratili izgubljena područja. Nakon tri dana borbe partizani su ovladali Čapljinom, zatim Čitlukom i, naposljetku, Ljubuškim 4. veljače 1945. U borbi za Čapljinu partizani su ubili fra Petra Sesara.
Borbe za Široki Brijeg 6.-7. veljače 1945.
Odmah po primitku zapovijedi početkom veljače 1945. Štab 8. dalmatinskog korpusa razradio je operativni plan napada na Široki Brijeg. Udarnu postavu napada na Široki Brijeg na glavnom pravcu činile su brigade iz sastava 26. dalmatinske divizije, a njezine postrojbe 1. proleterska dalmatinska brigada, 12. i 11. dalmatinska brigada imale su ključnu ulogu. Prva proleterska dalmatinska brigada i 12. dalmatinska brigada dobile su zadaću zauzeti Duhansku stanicu, Cigansko i Bošnjakovo brdo iz pravca Trna. Zatim, 11. dalmatinska brigada imala je zadaću ovladati samostanskim kompleksom na Širokome Brijegu, 3. dalmatinska prekomorska brigada imala je zadaću držati položaje na sjeverozapadnome području.
Zadaću zaštite bokova 26. dalmatinske divizije na glavnome pravcu napada imale su postrojbe 9. dalmatinske divizije, a zaštitu od mogućega udara njemačkih i ustaških postrojbi iz Mostara i Goranaca dobila je 2. dalmatinska proleterska brigada iz sastava 9. divizije. Druga dalmatinska brigada pod komandantom Brunom Vuletićem imala je namjeru spojiti se s ostalim partizanskim brigadama u Knešpolju. Taj pokušaj zaustavila je njemačka vojska i odbacila postrojbe 2. dalmatinske proleterske brigade prema Gostuši. U povlačenju spomenute brigade iz Donjega Graca prema Gostuši komandant brigade Bruno Vuletić naredio je 6. veljače 1945. likvidaciju šestorice širokobrijeških franjevaca.
Svjedok i izravni očevidac ubojstva franjevaca, inicijala P. R. tadašnji pripadnik 2. dalmatinske proleterske brigade izjavio je: „…Na red su tada došli fratri. Držali su krunice. Govorili su da nikakvo zlo nisu napravili, da nizašto nisu krivi i da su narodu samo pomagali, ali milosti nije bilo. Odjeknuli su krvavi rafali i okončali život pravednih mučenika. Nakon toga poubijani su odvučeni dalje od puta…“
Fra V. M. svjedoči kako mu je svjedokinja inicijala J. R. govorila da su se franjevci ispovjedili međusobno prije likvidacije. Navodi kako su se ljudi molili nad mjestom likvidacije, podigli betonski križ te ogradili teren. Svjedokinja inicijala M. P. posvjedočila je kako je fra Krešimir Pandžić prije smrti odriješio franjevce i blagoslovio partizane riječima: „Bože, oprosti im jer ne znaju što čine.“
> Mr. Vladimir Šumanović: Tito je osobno naredio ubojstvo širokobrijeških franjevaca
> Fra Vitomir Musa: ‘Sjećam se kada su fratri 1945. spaljeni – odrasli su šaputali i molili…’
> Znate li da je u II. svjetskom ratu i poraću ubijen svaki 10. Hrvat iz Hercegovine?
Pokolj fratara u samostanskoj crkvi
Dokument partizanske obavještajne službe pri 8. dalmatinskom korpusu od 5. veljače pred napad na Široki Brijeg govori sljedeće: „Neprijateljska vojska drži pet sljedećih položaja u Širokom Brijegu. Najvažniji i najutvrđeniji je Šuškov Brijeg ispod samostana, Rezići – Burića Brijeg. Na tom dva kilometra dugom prostoru svaki 25 do 40 metara se nalazi jedan suhozemni zidni bunker, sa posadom od pet do šest ljudi, međusobno povezani kamenim zidom“. Dakle, jasno se vidi da nema govora da je franjevački samostan na Širokome Brijegu pretvoren u vojni položaj od njemačkih vojnika i Oružanih snaga NDH.
Iz dostupnosti izvora, ponajprije vojnih zemljovida 8. dalmatinskog korpusa, vidimo da je obrana organizirana ispod samostana, na livadi Bakamuši. Položaj obrane bio je ucrtan na skicama vojnih zemljovida sa sjeverozapadne strane, po dužini se spajao sa cestom koja je vodila prema Mokrome. Crta je bila izvan samostanskoga dvorišta. Prema vojnim zemljovidima spomenutoga korpusa nijedna zgrada u franjevačkome posjedu nije označena kao središte otpora protivnika. U napadu na iznimno dobro utvrđeni dio crte između Šuškova i Burića briga partizani su doživjeli neuspjeh. Prema partizanskim izvorima 11. brigada je, sutradan 7. veljače oko 10 sati, osvojila samostanski kompleks. Međutim, isti ti izvori nigdje ne spominju da su združene njemačke i hrvatske snage izvele protuudar, napadnim pravcem iz središta Širokoga Brijega prema samostanu.
Detalji borbi s partizanskim jedinicama nisu poznati, no njemački izvori kažu da je samostan nakratko osvojen, no u jačemu naletu partizanskih snaga samostan je osvojen u 15,30 sati. Franjevci, časne sestre i dobar dio gimnazijalaca nalazili su se na nekoliko mjesta. Najveći dio njih bio je u tim trenutcima smješten u podrumima franjevačke gimnazije i samostana te protuzrakoplovnome skloništu, drugi dio franjevaca sklonište je potražio u obližnjoj franjevačkoj hidrocentrali, a jedna se skupina učenika zatekla u zgradi obližnjega konvikta.
3. brigada KNOJ-a iz istočne Hercegovine, a ne 11. dalmatinska brigada – glavni krvnici u Širokom Brijegu
Posljednjih šest desetljeća u domaćoj se javnosti ukorijenilo mišljenje da su zločini nad hercegovačkim franjevcima isključivo (ne)djelo dalmatinskih partizana. Međutim, studioznija raščlamba Mostarske operacije, kao i uloge OZNE i KNOJ-a znatno odudara od ove desetljećima javnosti podmetane teze.
Da bi se uloga dalmatinskih partizana u ovim zločinima kvalitetno vrjednovala, potrebno je u prvom redu podrobno procijeniti zapovjednu strukturu 8. dalmatinskog korpusa i ključnih mu podređenih postrojbi, u prvom redu 26. divizije. Kad se to učini, onda se nameće čvrst zaključak da su na svim ključnim mjestima na korpusnoj, divizijskim i brigadnim razinama bili etnički Srbi ili dalmatinski jugounitaristi (orjunaši). Na ključna zapovjedna mjesta došli su tijekom 1943. i 1944. na prijedlog Vicka Krstulovića i vodstva KPJ u Dalmaciji, koji je sve do kapitulacije Italije održavao prisne kontakte s četničkim pokretom u Dalmaciji, što ne treba čuditi kada se zna da su i jedni i drugi, po svom izvornom političkom uvjerenju, bili jugofili, a kao takvi i zakleti neprijatelji svakog oblika hrvatske državnosti bez obzira na vlast ili njezino unutarnje uređenje. Potpuno ista situacija bila je u štabu i postrojbama 29. hercegovačke divizije i podređenim mu postrojbama, kao i u 3. brigadi KNOJ-a, te tijelima OZNE, gdje su crnogorski i istočno-hercegovački kadrovi velikosrpske orijentacije vodili glavnu riječ.
Zahvaljujući mnogobrojnim iskazima, kao i dokumentaciji XI. dalmatinske brigade, 26. divizije i 8. korpusa, vidljivo je da je najveći dio te brigade odmah nakon ovladavanja
samostanom, nastavio dalja bojeva djelovanja prema Mostaru. Istina, na Širokom su Brijegu ostale neke manje rodovske cjeline iz sastava ove brigade uključujući i prateću četu i četu veze, čiji je politički komesar u to vrijeme bila Milka Malada, kasnije udana
Planinc, negdašnja istaknuta jugoslavenska političarka unitarističke orijentacije.
Nakon odlaska borbenih postroja iz sastava XI. dalmatinske brigade na Širokom su Brijegu ostali oficiri OZNE BiH, kao i dijelovi postrojbi iz sastava 3. brigade KNOJ-a BiH.
Glavni mučitelji i ubojice upravo su bili iz 3. brigade KNOJ-a.
Na raspolaganju OZNI bila je 3. brigada KNOJ-a na čelu sa zapovjednikom majorom Jovanom Andrićem i političkim komesarom Džemalom Muminagićem, postrojba za specijalne operacije, popunjena najodanijim pripadnicima partizanskog pokreta, raspršena po čitavom prostoru Hercegovine, namijenjena i uvježbana za »čišćenje terena od zaostalih neprijateljskih bandi«, kako su partizanski historiografi najčešće opisivali bivše pripadnike Hrvatske vojske i druge političke neistomišljenike. Sjedište štaba 3. brigade KNOJ-a bilo je u Ljubinju, većinski srpskom mjestu istočne Hercegovine, a njezinih pet bataljuna bili su raspoređivani ovisno o procjenama i planovima OZNE.
Djelovala u sastavu Treće (Bosanskohercegovačke) divizije KNOJ-a (zapovjednik pukovnik Danilo Komnenović, politički komesar Špiro Srzentić) a izravno je bila podređena OZNI BIH (Uglješa Kojadinović). Utemeljena je 05. prosinca 1944., odlukom štaba 29. hercegovačke divizije i Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu na čijem je čelu u to vrijeme bio Vaso Miskin Crni. Uz ranije uspostavljeni bataljun OZNE, ova je postrojba tijekom čitave 1945. bila dodatna oružna snaga Oblasnog ureda OZN-e za Hercegovinu i njenih kotarskih ispostava. Pod krinkom povećanja stupnja sigurnosti i borbe protiv zaostalih neprijateljskih skupina ova je organizacija vršila otvoreni teror, mučenja i surova ubojstva protivnika komunističke ideologije. Najčešće bez ikakvih dokaza.
U sastav ove brigade, početkom prosinca 1944., ušlo je i oko 150 najodanijih pripadnika Ljubuškog partizanskog odreda. Za prvih 50 dana svoga postojanja brigada je, prema tvrdnjama njenog nadređenog zapovjednika, ubila 63, uhitila 275, a ranila 16, prikrivenih protivničkih vojnika. (Komnenović-Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije, Beograd, 1979., str. 409.)
Partizani su provodili likvidacije franjevaca u dvjema skupinama, prema dostupnim izvorima. U prvoj skupini ustrijeljena su trojica franjevaca, a likvidacije su bile prekinute zbog iznenadnoga protuudara njemačko-hrvatskih snaga na položaje ispod samostana. Partizani su ostale franjevce zaključali u zbornicu. Svjedok inicijala Lj. M. istaknuo je: „Mi smo bili cijelo vrijeme dolje i nismo ni izlazili… Za to vrijeme ništa nismo ni radili nego smo se sćućurili i Bogu molili. Pa molili smo neprestano. Kako se sjećam fra Arkanđeo je predmolio, ili netko od fratara. Po tri sata smo molili neprestano. Niti smo na što drugo mislili, a nitko od fratara nam ništa drugo nije ni spominjao, nego predanje u Božje ruke. Fratri su samo molili i predmolili, a zatim su se skrušivali i dobivali smo odriješenje.“
Međutim, nakon prestanka borbi, u kasnim poslijepodnevnim satima, očito su likvidacije ponovo nastavljene i tada je ubijeno preostalih devet franjevaca. Partizani su jednoga po jednoga franjevca izvodili iz zbornice, najstarijega fra Marka Barbarića koji nije mogao hodati, vukli su samostanskim hodnikom. Izvodili su ih pred skupinu vojnika ispred samostana, koji su ih tukli, maltretirali, govorili su franjecima fra Ivi Sliškoviću i fra Stanku Kraljeviću da pljunu na raspelo i zgaze ga kako bi im poštedjeli živote. Na kraju su ih ubili metkom u potiljak, te ubacili u protuzrakoplovno sklonište gdje su neki i živi zapaljeni, jer metak ih odmah nije usmrtio.
Odgovornost za pokolj širokobrijeških franjevaca nesumnjivo leži na Vrhovnome štabu NOV-a i POJ-a, na čijemu je čelu bio Josip Broz Tito. Uz franjevce u ovim je operacijama stradalo i civilno pučanstvo Širokoga Brijega. Na temelju prikupljenih i dostavljenih podataka evidentirane su 2.173 osobe iz Širokog Brijega koje su poginule u Drugom svjetskom ratu i poraću.
U Širokome Brijegu, prema podatcima Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta II. svjetskog rata i poraća, utvrđeno je više od 150 grobišta i stratišta, a od toga je 105 službeno popisano te zabilježeno u formularima spomenutoga povjerenstva.
Strašnu istinu o preko 2000 ubijenih Hrvata Širokog Brijega i okolice, te popis njihovih imena možete pročitati ovdje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
