U Rijeci je predstavljena knjiga dr. Josipa Jurčevića, „Stogodišnji teror jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj“. Autor se obratio publici i govoreći o svojoj knjizi iznio niz vrlo zanimljivih činjenica.

„Koliko god osjećamo jugoslavenstvo i komunizam još uvijek kao teret, koliko god su to osjećali naši očevi i djedovi izgleda da iz toga gotovo ništa nismo naučili s obzirom na ponavljanje povijesti koja nam se događa.

Valja istaknuti kako je naša povijest izuzetno dinamična i tragična zbog niza objektivnih okolnosti, našeg geopolitičkog položaja na razmeđu svjetova i uvijek su se ovdje ukrštale svjetske vjere, religije, civilizacije, globalni interesi, pa tako od 7. stoljeća bez obzira na promjene u svijetu mi smo uvijek bili na nekoj vrsti vjetrometine i to je jedan vanjski objektivni razlog zbog čega danas živimo u ovakvim okolnostima i zbog čega smo i prije živjeli u vrlo sličnim dinamičnim ali i tragičnim okolnostima.

Međutim, postoji i drugi čimbenik, a to su unutarnje prilike u Hrvatskoj i one su sigurno najvažnije usprkos spomenutih vanjskih silnica. Kada se promotri golema nestabilnost Hrvatske, a ona se očituje u tome da je Hrvatska u proteklih 100 godina šest puta mijenjala državno pravni status.

Hrvatsko društvo je proteklih 150 godina usprkos svim promjenama obilježilo jugoslavenstvo

Do pretkraj 1918. Bili smo u sastavu Austrougarske monarhije, potom u prvoj Jugoslaviji, potom NDH, onda druga Jugoslavija, potom Republika Hrvatska i naposljetku preko dvije godine u državnoj zajednici Europskoj uniji. Dakle svakih 17 godina u prosjeku imali smo velike geopolitičke lomove gdje se mijenjao položaj Hrvatske, u različitim zajednicama. Svaka se država odnosila prema prethodnoj kulturno i politološki kao prema najvećem neprijatelju. Svaka nova država poduzimala je cijeli niz mjera, poduzimajući velike promijene u institucijama kadrovske, svjetonazorske, i slično i to je osnovni razlog zašto se hrvatsko društvo nije moglo stabilizirati kroz nekoliko naraštaja. Usprkos svim ovim promjenama hrvatsko društvo je proteklih 150 godina usprkos svim ovim promjenama obilježilo jugoslavenstvo.

20151106_191615

Kada tražimo genezu toga jugoslavenstva možemo otići u početak hrvatskog nacionalnog preporoda, dakle Ilirski pokret u prvim desetljećima 18. stoljeća, tada ta ideja ilirizma, iako u osnovi Južnoslavenska, pa su hrvatskim političkim elitama najljući protivnici bili Beč i Budimpešta. Unutar toga pokušala se tražiti solidarnost ilirskog zajedništva, međutim nitko se nije htio priključiti tom ilirskom pokretu osim Hrvata koji su u tom ilirskom pokretu iznjedrili svoj književni jezik i na kulturnom planu ostvarili određena dostignuća poput Matice Hrvatske. Međutim jugoslavenstvo u izvornom obliku s nazivom jugoslavenstvo pojavilo se u jednom drugom razdoblju a to je dakle u drugoj polovici 19.stoljeću odnosno 1860-tih godina kada je u Hrvatskoj došlo do Austrougarske nagodbe gdje je Hrvatska došla u drugorazredan položaj.

U pripremi toga svega u Hrvatskoj se počinju rađati građanske institucije sveučilišta, stranke, civilno društvo, razna udruženja na toj građanskoj paradigmi, ukidanjem feudalizma 1848. Počinje taj proces u Hrvatskoj iako je bo u zastoju 12 godina zbog Bachovog apsolutizma, ali početkom 1860. Polako se počinju institucijski graditi građanske institucije i odnosi u Hrvatskoj. Usprkos svim ovim lomovima i s prekidom u komunističkoj Jugoslaviji, te su institucije ipak opstale i u drugoj Jugoslaviji na poseban način, a tada se stvara i vrhunska kulturološka duhovna institucija u Hrvatskoj opet po uzoru na cijeli niz drugih naroda, dakle stvara se nacionalna akademija znanosti i umjetnosti, koja bi u formalnom i stvarnom smislu trebala biti zbir cjelokupne pameti koje posjeduje neko društvo.

I uvijek u svijetu kada su takve akademije nastajale to se događalo na nacionalnoj razini i razumljivo da su se te akademije recimo u Francuskoj ili Austriji nazivale Francuska ili Austrijska akademija, jedino u Hrvatskoj ta akademija se ne naziva Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, nego se naziva Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Već tada najutjecajniji ljudi u Hrvatskoj, u teškim okolnostima pod pritiskom Beča i Pešte počeli su vjerovati kako će nekakva južnoslavenska solidarnost biti jedino rješenje i spas za Hrvatsku i tada u te nastajuće institucije pedeset godina prije nego je uopće nastala jugoslavenska država, stvara se takozvano kulturno jugoslavenstvo.

Nakon 1918. mnogi su shvatili zabludu, ali bilo je prekasno

Ono je u idejnom smislu potpuno okupiralo sve hrvatske institucije tada u Austrougarskoj, što je svjetski paradoks da jedna akademija pa onda sve druge nižerangirane institucije bile su obilježene jugoslavenstvom. Ta ideja, nada, iluzija da će jugoslavenska ili južnoslavenska solidarnost spasiti Hrvatsku je neshvatljiva, jer nitko od srbijanskih ili slovenskih političkih ili znanstvenih elita nisu htjeli niti čuti za Ilirski pokret niti južnoslavensku solidarnost. Svi drugi južnoslavenski narodi gradili su svoje nacionalne interese Jugoslavija ih nije zanimala.

Kolike je razmjere ta iluzija poprimila u Hrvatskoj dovoljno je reći da je tadašnja mladež krajem 19. st. od Mate Meštrovića, Frana Supila, Ivana Trumbića, pa čak i Tin Ujević pjesnik bez kojega je nezamisliva hrvatska književnost, on je pod tim utjecajem u svojoj mladosti bio pripadnik Jugoslavenske nacionalističke omladine. Tako da prije 1918.g. sve ono što je imalo kulturološku i znanstvenu vrijednost uglavnom je bilo zadojeno političkom i kulturnom idejom južnoslavenstva i vjerovalo kako je to spas za Hrvatsku. Nakon 1918. mnogi su shvatili zabludu uključujući i Antu Trumbića ključnog čovjeka u Jugoslavenskom odboru, ali bilo je prekasno.

Kada su se suočili sa stvarnošću, iako je sve što se govorilo i pisalo u Srbiji bilo dostupno i u Hrvatskoj, a iz čega je bilo jasno da se gradi velikosrpski program, i danas nije jasno jer se radilo zaista o domoljubima koji su bili u toj zabludi i što je još tragičnije u tim problematičnim okolnostima u građenju tih institucija poput Akademije ili sveučilišta u institucije su po tom kriteriju isključivo ulazili oni koji su slijepo vjerovali u Jugoslaviju. Pravaška ideja koja je jedina zagovarala samostalnu i suverenu Hrvatsku koja nije imala taj kompleks manje nacionalne i socijalne vrijednosti, ona je ostajala izvan institucija, izvan zone utjecaja, tako kada gledamo prvu Jugoslaviju pa i NDH je ta ideja dubinski preživjela.

20151106_190524

Mnogi koji su djelovali u NDH sačuvali su što je uobičajeno u Hrvatskoj, zbog zadržavanja položaja, vrlo se lako oni koji su utjecajni prilagođavaju i onda imitiraju različitu retoriku, ali NDH njezina ustaška elita je bila toliko malobrojna, niti je imala vremena, a niti je bila dovoljno brojna da je mogla konstruirati nekakvu ustašku državu. Da bi vam ilustrirao o čemu se radi samo jedan podatak, poznato je da je nekoliko stotina ustaša stiglo iz emigracije, i zauzeli su položaje, da je još oko 1000 ljudi unutar prostora bivše Jugoslavije, u Hrvatskoj i BiH uglavnom, nešto u Vojvodini, da je još možda bilo 1000 ljudi ustaškog opredjeljenja, koji su marginalno djelovali u raznim organizacijama, no to je bilo nedovoljno da bi se nešto moglo konstruirati na toj ustaškoj paradigmi.

To je bilo neizvedivo u tadašnje hrvatske oružane snage 1941. ušlo je 3500 oficira starojugoslavenske vojske. Slično je bilo i sa sucima, a ta se struktura 1945., tako da su mnogi komunistički suci, bili na dužnosti i u Kraljevini Jugoslaviji i NDH i komunističkoj Jugoslaviji. Tu vertikalu jugoslavenstva možemo sigurno pratiti u proteklih stotinjak godina pogotovo od 1918.g i nastanka Jugoslavije i usprkos spomenutim lomovima, šest različitih državnih okvira, dubinski, duhovno, kulturološki, to jugoslavenstvo je duboko živjelo u hrvatskim državnim i društvenim institucijama, bez obzira što se događalo sa Hrvatskom.

Jutarnji list prihvatio pa odbio tekst oglasa u kojem se osuđuje Tito, komunistički režim i Zoran Milanović

U subotu je održano zasjedanje Hrvatskog etičkog nacionalnog sudišta u prepunoj dvorani „Lisinski“. Tamo je donesena odluka da se osudi Josip Broz Tito i komunistički režim zbog zločina nad Hrvatima, isto tako za veleizdaju optuženi su njegovi sljedbenici uključujući Zorana Milanovića. Pronašli smo donatore i zakupili u Jutarnjem listu dvije stranice, a to stoji 50 000 kuna, kao oglasni prostor, što je dogovoreno s vlasnikom i marketingom „Jutarnjeg lista“.

Pripremili smo tekst oglasa da bi prešućena istina bila dostupna hrvatskim građanima. Međutim, sljedećeg dana, nazvali su iz uredništva i rekli da je uredništvo odlučilo da neće objaviti taj plaćeni oglas. Iako je vlasnik i marketing to odobrio, novinari su zaprijetili generalnim štrajkom ukoliko se oglas objavi. Oni i danas 25 godina nakon sloma Jugoslavije i komunizma, ne dopuštaju da se građanima stavi na raspolaganje jedna informacija. Ako analiziramo dublje u HAZU jednak je taj otpor, to jugoslavenstvo, komunizam duboko živi u našim institucijama i to je razlog zašto sam odlučio napisati ovu knjigu.

Zaista se događa fizički i duhovni teror jugoslavenstva i komunizma, Jugoslavenstvo je nanijelo golemu štetu samo po sebi Hrvatskoj i Hrvatima i ta teška zabluda koju su stvorile hrvatske društvene i upravljačke elite među kojima je bio veliki broj hrvatskih iskrenih domoljuba, nažalost protokom vremena, promjenom sustava, današnji Jugoslaveni nemaju nikakve veze s domoljubljem za razliku od onih od prije stotinu i više godina. Oni danas ne misle ništa dobro o Hrvatskoj, niti osjećaju išta za Hrvatsku.

Od 1945. – 1990. dogodila se strahovita pustoš u hrvatskom društvenom i duhovnom životu

Dogodila se druga prijelomnica 1945 g. kada je došao komunizam pa se na njega nadogradilo jugoslavenstvo, što je teško pogađalo Hrvatsku ne samo zbog Bleiburga, nego u svako drugom pogledu od 1945. do 1990.g. Osim Bleiburga i do sada otkrivenih 1 700 stratišta, o kojima ima i knjiga i članaka i svjedočanstava, to nikako ne može zaživjeti iako je komunizam osuđen od VE, a čak je i Sabor 2006. donio odgovarajuću Deklaraciju, još uvijek nema spremnosti u Hrvatskoj da se čak pojavi informacija o tim zločinima u spomenutom tiskanom mediju, niti u obliku plaćenog oglasa.

Drugi podatak je da je u Hrvatskoj za vrijeme komunizma od 1945. do 1990. Vođeno preko 30 000 političkih procesa, u kojima je preko 100 000 ljudi osuđeno za politički krimen, pa su zbog pjevanja neke pjesme ili pričanja političkog vica završili u zatvoru. Tih 45 godina ostavilo je strahovitu pustoš u hrvatskom društvenom i duhovnom životu bili smo uskraćeni za cijeli niz informacija iz primjerice povijesti. Gotovo sve što danas znamo o svojoj povijesti ili što nam je dostupno iz masovnih medija, preko sustava obrazovanja, od vrtićke dobi do Akademije, nažalost je veća ili manja krivotvorina.

Posljedica je to toga što nakon 90-e godine dok smo krvarili za slobodu nikakve promjene nisu se dogodile u tim institucijama. Dr. Jurčević je istaknuo na koji način se komunistička vlast 1944. godine pripremala za preuzimanje kulturnih institucija u Hrvatskoj. Pripremili su temeljito uništenje svih institucija, simbola i kadrova koji su postojali prije njihovog dolaska na vlast.

Na taj način godinama formirani kadrovi danas imaju ogromnu institucijsku moć. Dovoljno je 1 posto organiziranog puka koji imaju svijest i svrhu, na nekom dijelu teritorije RH pa da oni provode svoju volju usprkos željama preostalih 99 posto stanovnika. Gospodarski problemi u današnjoj Hrvatskoj potječu od toga što se gotovo ništa u modelu upravljanja nije promijenilo u odnosu prije 1990. Ista organizirana skupina u politici, kulturi, gospodarstvu drži Hrvatsku prvo u duhovnom zarobljeništvu.

“Desnica u Hrvatskoj na žalost ne postoji, ona je lažna, infiltrirana i hinjena”

Nema pluralizma, nema objektivnosti postoji virtualna stvarnost i oni čuvaju svoje pozicije uništavajući Hrvatsku na jednak način kako su uništavali i prethodne države u kojima su bili na vlasti. Ako želimo biti doista suvereni moramo se riješiti korupcije, a u pozadini tog stanja nalazi se jugoslavenstvo i komunizam. Upravo zbog toga mi u ovih 25 godina nismo uspjeli izgraditi društvo kakvo smo željeli.

Dr. Jurčević za Narod.hr komentirao je današnje stanje hrvatske desnice, situaciju na odsjecima za povijest i još uvijek živo jugoslavenstvo u Hrvatskoj.

Narod.hr: Gospodine Jurčeviću kako biste vi komentirali stanje hrvatske desnice danas u Hrvatskoj?

Ja ne smatram da u Hrvatskoj postoji desno i lijevo. Ako gledamo na to onako kako se to javno percipira u Hrvatskoj rekao bih da desnica u Hrvatskoj na žalost ne postoji. Ona je lažna, infiltrirana i hinjena. Hinjena je na način da je se primitivizira da se kaže da je to nešto najgore. Kakva će biti desnica to kreira ljevica.

Narod.hr: Zbog čega je u Hrvatskoj danas jugoslavenstvo jače nego u bilo kojoj bivšoj republici propale države?

Zato što je jugoslavenstvo rođeno i njegovano jedino u Hrvatskoj i nigdje nije bilo vjernika jugoslavenstva osim u Hrvatskoj počevši još od njegovog nastanka u 19. stoljeću.

Narod.hr: Kako biste komentirali stanje na Odsjecima za povijest na hrvatskim fakultetima?

To je sasvim logičan odnos snaga. Još od vremena kada je utemeljena hrvatska historiografija ona je jugoslavenizirana. Kadrovski tamo prolaz i danas imaju samo vjernici jugoslavenstva, a tako je i u drugim institucijama i medijima.

Narod.hr: Kako vidite rješenje toga problema?

Teoretski problem je jednostavno riješiti. U institucije treba dovesti ljude koji će služiti vlastitom društvu sukladno standardima struke. Međutim naše institucije su odavno okupirane. Naša zadaća je da ih oslobodimo i takve predamo naraštajima koji dolaze.

Izvor: narod.hr
Photo: Željko Sakić