Za Narod.hr razgovaramo s povjesničarom dr. sc. Wollfyjem Krašićem, jednim od izlagača na znanstvenom skupu povodom 100. obljetnice rođenja dr. Franje Tuđmana.
Povodom stote obljetnice rođenja prvoga predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana Hrvatski institut za povijest, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Matica hrvatska, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata i Hrvatski državni arhiv organizirali su znanstveni skup pod naslovom “Dr. Franjo Tuđman – život i naslijeđe”. Skup se održao 5. i 6. svibnja 2022. u 9.30 sati u dvorani Jure Petričevića pri Matici hrvatskoj u Zagrebu.
Jedan od izlagača bio je i doc dr. sc. Wollfy Krašić, povjesničar s Odsjeka za demografiju i hrvatsko iseljeništvo Fakulteta hrvatskih studija u Zagrebu koji je održao izlaganje pod naslovom “Prilog poznavanju odnosa hrvatske političke emigracije prema Franji Tuđmanu i Hrvatskoj demokratskoj zajednici: primjer Hrvatske republikanske stranke (1981. – 1991.)”.
Tom prigodom dao je i intervju za Narod.hr.
Narod.hr: Kao povjesničar prvenstveno se bavite hrvatskom političkom emigracijom 1945.-1990., a na znanstvenom skupu povodom 100. obljetnice rođenja dr. Franje Tuđmana održali ste izlaganje na temu “Prilog poznavanju odnosa hrvatske političke emigracije prema Franji Tuđmanu i Hrvatskoj demokratskoj zajednici: primjer Hrvatske republikanske stranke (1981. – 1991.)”. Možete li nam ukratko objasniti temu izlaganja?
Dr. sc. Wollfy Krašić: Znatan dio hrvatske političke emigracije pratio je situaciju u Hrvatskoj i Jugoslaviji, pogotovo nakon što je postalo jasno da neće doći do novog, trećeg svjetskog sukoba, između Zapada i Istoka, koji bi pomeo komunistički sustav u Jugoslaviji i otvorio prostor za stvaranje samostalne hrvatske države. Ispravno se ocjenjivalo da će domovinske snage iznijeti glavninu tereta u toj borbi, a da emigracija mora pomagati na različite načine, primjerice slanjem promidžbenih materijala, novčane pomoći progonjenima u domovini te posebno objašnjavanjem naravi hrvatskih oslobodilačkih nastojanja na Zapadu. U vrijeme Hrvatskoga proljeća, za dio hrvatskih političkih emigranata i neki komunistički disidenti postali su potencijalni saveznici u borbi za stvaranje samostalne i demokratske hrvatske države.
Cilj mojega izlaganja bio je prikazati i analizirati ocjene jedne od organizacija hrvatske političke emigracije – Hrvatske republikanske stranke te posebno njenog predsjednika dr. Ive Korskog o Franji Tuđmanu kao disidentu te predsjedniku Hrvatske demokratske zajednice od 1981. do 1991. godine. Uz isticanje niza pozitivnih momenata Tuđmanovog disidentskog djelovanja tijekom 1970-ih i početkom 1980-ih u očima jednog hrvatskog nacionalista, kako su se nazivali članovi HRS-a, bivšeg pripadnika Ustaškog pokreta i dužnosnika režima Nezavisne Države Hrvatske, Korsky je jasno naznačio da Tuđmanove i njegove polazišne točke u shvaćanju hrvatske stvarnosti nisu iste, dapače, da su bile dijametralno suprotne.
Ali, prema Korskome, tome ni nije trebalo težiti. Kada je bila riječ o prošlosti, Korsky se zauzimao za uvažavanje razlika hrvatske desnice i ljevice, pritom ne odustajući od opširne kritike potonje, ali mu je pogled prvenstveno bio usmjeren na budućnost, na pokušaj suradnje s ljudima kao što je bio Tuđman na jednom jedinom mogućem temelju – ideji hrvatske samostalne i demokratske države.
Narod.hr: Hrvatska republikanska stranka koja je tijekom komunizma djelovala u emigraciji, iako je načelno simpatizirala događaje tijekom Hrvatskog proljeća 1970.-1971., bila je istovremeno i rezervirana prema njima, bojeći se da se ne radi o pokušaju pravog osamostaljenja Hrvatske. Kako su se pak postavili prema događajima 1990-tih – demokratskim promjenama i dolasku Tuđmanovog HDZ-a na vlast?
Dr. sc. Wollfy Krašić: HRS je bila rezervirana i kritična prema reformno orijentiranim komunistima u državno-partijskom rukovodstvu SRH, ispravno smatrajući kako je njihov cilj reforma Jugoslavije. O pojedinim disidentima nisu željeli pisati pozitivno, smatrajući da bi tako unitaristički i centralistički krugovi u Jugoslaviji dobili izgovor za još snažniju kritiku i progon, ali i zbog stava da će takve osobe daljnje kritike hrvatskih nacionalista poticati na približavanje ideji hrvatske državne samostalnosti.
Republikanci su načelno pozdravljali poboljšanje položaja Hrvata u Jugoslaviji i snaženje autonomije SRH unutar Jugoslavije, uspoređujući taj proces s osnivanjem Banovine Hrvatske u Kraljevine Jugoslaviji. No, upozoravali su da se reformom ne može do samostalne države, nego da se taj posljednji korak na putu u osamostaljenje može izvršiti jedino revolucijom. Zato su predlagali da u poluslobodnom ozračju Hrvatskog proljeća treba raditi na stvaranju i jačanju ilegalnih revolucionarnih skupina, koje će preuzeti glavninu borbe jednom kada režim ponovno pritegne uzde, što se i dogodilo slomom Hrvatskog proljeća.
Jugoslavenski se komunistički režim na koncu urušio, no hrvatski se narod unatoč tome oružjem morao izboriti za slobodnu i teritorijalno cjelovitu državu. HRS se nije kao neke druge organizacije političke emigracije ugasila niti su njeni članovi ušli u brojne novonastale HDZ-ove ogranke diljem svijeta, ali je u tako teškoj i izazovnoj situaciji za hrvatski narod podržala Tuđmana i HDZ na izborima u travnju i svibnju 1990. godine, prepoznajući u potonjem pokret za stvaranje samostalne hrvatske države i ostavljajući po strani ideološko-političke razlike.
