S vremena na vrijeme neki mediji u Hrvatskoj zlostavljaju i nepotrebno uznemiravaju hrvatsku javnost pričama o djelovanju navodnih fašista u Hrvatskoj. Pritom se razmjerno često za prokazivanje navodnih fašističkih pojava koristi onim što se u takvim medijima uobičajeno naziva ustaškim grbom i ustaškom zastavom. Tako su se piscu jednoga uratka o proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Čavoglavama 5. kolovoza 2014. pričinile „zastave ustaškog kroja“, a nedugo nakon toga u siječnju 2015. pokrenuta je medijska kampanja protiv mladeži u Đilicama koja je navodno na zidu lokalne osnovne škole naslikala grb NDH ili „ustaški grb“, piše dr. sc. Mario Jareb, znanstveni savjetnik u Hrvatskome institutu za povijest, u Hrvatskom tjedniku od 10. kolovoza 2017.
Na udaru se potkraj prošle godine našla i hrvatska predsjednica zbog toga što se prigodom posjeta Kanadi slikala uz navodnu ustašku zastavu, odnosno trobojnicu koju je krasio navodni ustaški grb.
Niz je sličnih slučajeva iz ranijih mjeseci i godina, no njihovo nabrajanje oteglo bi se unedogled. Treba ipak istaknuti kako među brojnim medijskim prilozima na koje sam naišao izrazita većina potječe iz razdoblja nakon godine 2000., iako je i prije bilo medijskih i drugih sumnjičenja takvih grbova i zastava kao navodnih ustaških simbola.
Ustaški grb u stvarnosti ne postoji
Na nedavno održanoj sjednici zadarskoga Gradskog vijeća, kako su to prenijeli neki mediji (pa i portal Slobodne Dalmacije Zadarski.hr u članku stanovitoga P. O. pod naslovom „Gradonačelnik o crtežu vojnika s ustaškim grbom: Branko Dukić: ‘Vidjet ću ga, pa ću pogledati…“), zadarskoga je gradonačelnika dočekalo „povijesno pitanje“ o tome da se na „križanju Ulice Hrvoja Ćustića i Ulice Ante Starčevića, na zidu (…) nalazi uradak, crtež vojnika s grbom. Po zakonu, to nije grb Republike Hrvatske, to je grb s prvim bijelim poljem koji je koristila NDH, navela je gradska vijećnica SDP-a
Danijela Vukoša navodeći da bi se navijačka udruga Tornado, koja je inicijator izrade grafita na ‘Bulevaru’, u vrijeme NDH zvala ‘Associazione dei tifosi di Zarra’.
“Taj vojnik nije bio hrvatski vojnik koji je branio RH, pod tim grbom Hrvatska nije branjena ni u Domovinskome ratu. Gradonačelniče, hoćete li inicirati uklanjanje toga uratka, pitala je Branka Dukića vijećnica Vukoša.“
Na stranu činjenica da se talijanski naziv za grad Zadar piše kao Žara, a ne Zarra, no da bi se nešto proglasilo grbom NDH, što je učinila vijećnica SDP-a, ili pak „ustaškim grbom“ što je učinio pisac članka P. O., trebalo bi o tako nečemu ipak ponešto znati.
Također treba znati da su tijekom godine 1991., pa i kasnije, u nedostatku jednoobraznih odora i izrađenoga službenog znakovlja vojske koja se tek stvarala, mnogi hrvatski vojnici, a ne samo bojovnici HOS-a, na svojim odorama, kapama i kacigama isticali različite inačice hrvatskoga šahiranoga grba. Među njima nije bila rijetkost vidjeti i šah i rani hrvatski grb od 25 polja s početnim bijelim poljem, pa ne stoji ni tvrdnja vijećnice SDP-a kako se pod takvim grbom Hrvatska nije branila u Domovinskom ratu.
Iako se pojam „ustaški grb“ kolokvijalno često rabi, ipak u stvarnosti takvo što nikada nije postojalo. Ustaška organizacija prije 1941. i vladajući Ustaški pokret u NDH koristili su se, naime, ustaškim znakom, koji je bio posve drukčiji od grba koji se nalazi na muralu što ga je izvela zadarska navijačka skupina Tornado.
Na njemu je, naime, naslikan hrvatski šahirani grb od 25 polja, pri čemu je početno polje bijelo. Izjednači li se „ustaški grb“ člankopisca P. O.-a s „grbom s prvim bijelim poljem koji je koristila NDH“ vijećnice SDP-a, može se reći kako su oboje falili cili balun.
Grb naslikan na kacigi vojnika nije, naime, grb NDH, a isto treba primijeniti i na grbove u Bilicama i na zastavi u Kanadi te na zastave iz Čavoglava koje su opisane kao „zastave ustaškog kroja“.
Tu je činjenicu lako provjeriti uvidom u izgled stvarnoga grba i zastave NDH. Njihov izgled i uporaba bili su propisani Zakonskom odredbom o državnome grbu, državnoj zastavi, Poglavnikovoj zastavi, državnome pečatu, pečatima državnih i samoupravnih ureda od 30. travnja 1941., koja je sadržavala odgovarajući opis tih simbola te je uistinu nemoguće pomiješati izgled grba i zastave te državne tvorevine s onim što se u hrvatskoj javnosti danas nerijetko etiketira kao grb i zastava NDH, odnosno kao ustaški grb i ustaška zastava.
U § 1. spomenute zakonske odredbe opisani je državni grb NDH: „Državni grb Nezavisne Države Hrvatske je štit s 25 četvorinskih polja, bijelih (srebrnih) i crvenih (boje krvi), poredanih naizmjence u pet redova tako, da je početno polje bijelo (srebrno).
Nad grbom je znak u obliku zvjezdolike tropletne vitice iste crvene boje, koja uokviruje bijelo polje, u kojem je veliko slovo U tamno modre boje.“
U § 2. spomenute zakonske odredbe opisana je državna zastava NDH: „Državna zastava Nezavisne Države Hrvatske je zastava s trima vodoravno položenim poljima i to: (…)
U sredini bijelog polja je državni grb Nezavisne Države Hrvatske bez tropletne vitice. Postavljen je od crvenog i modrog polja daleko, koliko je duga stranica jedne četvorine u grbu.
Na crvenom polju kraj koplja nalazi se vitica, kao ona na grbu, izvedena crveno tako, da je njena površina ostavljena bijela. U njenom bijelom polju je veliko tamno modro slovo U.”
Upravo je znak u obliku tropletne vitice koji je sadržavao slovo U kao pojednostavljeni simbol vladajućeg Ustaškog pokreta obilježio simbole NDH kao isključive simbole baš te državne tvorevine te je bio pokazatelj ideološkoga temelja vlasti u njoj.
Iz toga je lako zaključiti kako oni grbovi i zastave koji ne sadrže takav znak jednostavno nisu grb i zastava NDH, odnosno „ustaški“ grb i zastava, kako se često kolokvijalno nazivaju hrvatski šahirani grbovi s početnim bijelim poljem i zastave na koje su takvi grbovi aplicirani.
Uz to, u Zakonu o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske nema nikakvih odredaba koje bi priječile uporabu takvih simbola. Oni po svojemu obliku nisu istovjetni grbu i zastavi današnje Republike Hrvatske, no dio su povijesnoga naslijeđa i kao inačice hrvatskih nacionalnih simbola pripadaju hrvatskoj heraldičkoj i veksilološkoj baštini.
Šahirani grb kao općehrvatski nacionalni simbol
Povijest hrvatskoga Šahiranoga grba s početnim bijelim poljem istodobno je i početak povijesti hrvatskoga šahiranoga grba općenito.
Najstariji, naime, poznati primjer hrvatskoga šahiranoga grba je onaj naslikan godine 1495. u trijemu jedne kuće u gradu Innsbrucku, počinjao je upravo bijelim poljem, iako je po broju polja (16 polja) odudarao od danas uvriježenih 25 polja hrvatskoga grba. Takav, pak, primjer, grb od 25 polja s početnim bijelim (srebrnim) poljem, nalazi se na kovanoj spomenici tadašnjega ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika 11. Jagelovića iz godine 1525. Prvi pak hrvatski šahirani grb koji je sigumo nastao u samoj Hrvatskoj, onaj na pečatu kraljevstva (Sigillum regni) na povelji iz Cetina kojom su 1. siječnja 1527. hrvatski staleži za hrvatskoga kralja izabrali Ferdinanda 1. Habsburškog, počinjao je crvenim poljem i sadržavao je čak 64 polja.
Od toga doba i nadalje iz sljedećih stoljeća sačuvani su nebrojeni primjeri uporabe hrvatskoga šahiranoga grba, čija je važna karakteristika nedosljednost u određivanju boje početnoga polja i broja polja. Taj je grb kao simbol Kraljevine Hrvatske bio prepoznatljiv, upravo po tome što je bila riječ o šahiranome grbu koji se je sastojao od crvenih i bijelih (srebrnih) polja. U to doba taj se grb najčešće rabio zajedno s drugim dvama hrvatskim zemaljskim grbovima, slavonskim i dalmatinskim, te je s njima činio grb tadašnje hrvatske države – Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.
Procesi hrvatske nacionalne integracije i stvaranja suvremene hrvatske nacije tijekom 19. stoljeća upravo su hrvatski šahirani grb istaknuli kao općehrvatski nacionalni simbol, odnosno simbol hrvatske nacionalne identifikacije. Zbog toga je od posljednjih desetljeća toga stoljeća takav grb zajedno s hrvatskom trobojnicom, često i apliciran na nju, masovno korišten među Hrvatima u svim hrvatskim zemljama kao prepoznatljiv hrvatski simbol.
Pa ipak, kao i u prethodnim stoljećima malo se toga promijenilo u smislu standardizacije njegova izgleda te su i nadalje korištene brojne inačice, kako u pogledu broja polja tako i glede boje početnog polja. Može se ipak reći kako je s protekom vremena počela prevladavati inačica od 25 polja, a od samog kraja 19. stoljeća pa sve do svršetka Prvoga svjetskog rata tome se pridružila i dominacija inačica s početnim bijelim poljem. Danas je Hrvatima svakako najpoznatiji takav grb, doduše kao jedan od triju hrvatskih zemaljskih grbova u grbu Trojedne Kraljevine, onaj na krovu crkve sv. Marka u Zagrebu iz godine 1876.
Nebrojeni su primjeri takvih grbova razdoblja od samog kraja 19. stoljeća do svršetka Prvoga svjetskog rata, no vrijedi, primjerice, izdvojiti zastavu tadašnjega Kraljevskoga sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu (u javnosti tada poznatijega kao Hrvatsko sveučilište), koja je izrađena godine 1907. po nacrtu poznatoga hrvatskog slikara Bele Csikosa Sesije. Na toj hrvatskoj trobojnici ukrašenoj odgovarajućim alegorijskim prikazima na obje je strane zastavnog polja apliciran i hrvatski šahirani grb – grb od 25 polja s početnim bijelim poljem. Ta je zastava do svojega nestanka u proljeće 1945. bila osobito često isticana u javnosti, a njezin je izgled bio poznat i po brojnim ilustracijama u tisku i u ostalim publikacijama.
U isto su doba hrvatskoj javnosti bili dostupni motivi nekoliko desetaka razglednica s domoljubnim motivima, koje su prvenstveno sadržavale prikaze hrvatskih grbova i zastava. One su zasigurno bile u prodaji u Banskoj Hrvatskoj i u Dalmaciji, a po svoj prilici i u Istri i u Bosni i Hercegovini. S obzirom na namjenu i format, to su nedvojbeno bile jeftine i prema tome svim slojevima stanovništva lako dostupne publikacije, koje je uz to bilo jednostavno čuvati. Iako nema odgovarajućih istraživanja koja bi nedvojbeno ukazivala na to u kolikim su količinama prodavane, ipak držim kako su one masovno korištene. Sve to upućuje na pretpostavku kako su te razglednice mogle utjecati na oblikovanje pogleda mnogih suvremenika o tome kako bi trebali izgledati hrvatski nacionalni simboli, odnosno njihova pretpostavljena popularnost je dugotrajan opstanak na tržištu upućuju na to da su njihovi prikazi odgovarali poimanju mnogih o izgledu tih simbola. Autori motiva su kao hrvatske nacionalne simbole izdvojili hrvatski Šahirani grb i crveno-bijelo-plavu trobojnicu. Grb je u izrazitoj većini slučajeva počinjao s bijelim poljem, a najčešće su to bili grbovi od 25 i od 30 polja.
Komunisti se nisu obazirali na boju, nego na nedostatak simbola komunizma u grbu
Drugu skupinu činile su dopisnice s motivima većega broja hrvatskih gradova. Klišeji za njihovu izradu bili su istovjetni, a razlikovali su se tek natpisi i motivi gradova. Riječ je o trima slikama pojedinoga grada na svakoj od razglednica, a uz lijevi rub svake od njih bila je trobojna traka crveno-bijelo-plava u čijem je središtu bio neki simbol. Na izrazitoj većini poznatih primjera trobojnica je sadržavala i hrvatski grb. Pritom je u većini slučajeva riječ o hrvatskome šahiranom grbu koji se razlikovao po broju polja, a najčešće je počinjao bijelim poljem.
Takva je bila razglednica Zadra, koju je godine 1908. izdala Hrvatska knjižamica iz toga grada. Njezin lijevi rub zauzimala je trobojnica u čijem je središtu bio hrvatski šahirani grb od 25 polja s početnim bijelim poljem.
Propašću Austro-Ugarske Monarhije godine 1918. i ulaskom hrvatskih zemalja u sklop jugoslavenske države došlo je i do znatne promjene u korištenju hrvatskoga šahiranoga grba. Iako je prva inačica grba nove države potkraj 1918. godine sadržavala hrvatski šahirani grb od 20 polja koji je počinjao bijelim poljem, ipak je u smislu izgleda hrvatskoga grba u sklopu toga grba konačna inačica koja je usvojena u veljači 1919. sadržavala grb od 25 polja s početnim crvenim poljem.
Dostupni podatci ne pokazuju da bi ta promjena bila plod bilo kakve političke namjere, nego je bila riječ o likovno-grafičkim razlozima koji su nametnuli takvo rješenje.
Unatoč otporu vodećih hrvatskih političkih snaga velikosrpskoj dominaciji u novoj državi, ipak su one bez iznimke i same u prvome redu koristile hrvatski šahirani grb s početnim crvenim poljem. U to doba pitanju boji početnoga polja nije pridavana nikakva politički motivirana pozornost. Takvu je inačicu tijekom dvadesetih godina često rabila i Hrvatska stranka prava kao istaknuta protivnica bilo kakve jugoslavenske države, a njezin istaknuti član bio je budući ustaški poglavnik dr. Ante Pavelić.
U međuraću je, unatoč prevladavajućoj uporabi grba s početnim crvenim poljem, ipak korišten i grb s početnim bijelim poljem, bilo da je bila riječ o grbovima nastalima prije godine 1918., kao što je bio onaj na zastavi Hrvatskoga sveučilišta iz godine 1907., ili o onima koji su stvoreni u tome razdoblju. Od početka tridesetih godina takav je grb u sklopu svojih simbola u inozemstvu rabio i novostvoreni Ustaško-domobranski pokret pod vodstvom dr. Ante Pavelića, u znaku Ustaške organizacije i u znaku organizacija Hrvatskoga domobrana. Istodobno su znak istovjetan znaku Hrvatskoga domobrana rabile i brojne organizacije Hrvatske seljačke stranke u inozemstvu.
U domovini su, pak, tijekom tridesetih godina i hrvatski nacionalisti, među njima i sljedbenici dr. Ante Pavelića, uglavnom rabile grb s početnim crvenim poljem. Uspostava NDH u travnju 1941. donijela je postanak već opisanoga grba i zastave NDH, koji su se održali do propasti te državne tvorevine u svibnju 1945.
U novostvorenoj Federalnoj Hrvatskoj, od ljeta 1945. Narodnoj Republici Hrvatskoj (NRH), uporaba grbova bila je svedena na najmanju moguću mjeru i uglavnom se svodila na isticanje prijeratnih zastava Hrvatske seljačke stranke na skupovima prokomunističke marionete poznate pod nazivom Hrvatska republikanska seljačka stranka.
U grbu NRH iz godine 1947., koji je kao grb Socijalističke Republike Hrvatske (SRH) ostao u službenoj uporabi do srpnja 1990., hrvatski šahirani grb je kao njegov središnji element počinjao crvenim poljem.
Komunistički pritisak na sve nacionalno priječio je u godinama i desetljećima nakon 1945./1947. godine značajnije iskazivanje nacionalnih osjećaja, pa i isticanje nacionalnih simbola osim onih službenih – grba i zastave NRH/SRH. Val liberalizacije u drugoj polovici šezdesetih godina zakratko je omogućio slobodnije izražavanje nacionalnih osjećaja, što je u Hrvatskoj kulminiralo hrvatskim proljećem godine 1971.
U tome su sklopu sve češće javno isticana i hrvatska nacionalna obilježja bez takozvanih komunističkih („socijalističkih“) oznaka, a među njima su i nerijetki primjeri hrvatskih šahiranih grbova od 25 polja s početnim bijelim poljem.
O tome svjedoče etikete na boci popularnoga vinjaka „Trenk“, koji je od travnja 1969. proizvodila Tvornica pića „Zvečevo“ iz Požege (tada Slavonske Požege).
Nije mi poznato tko ih je zamislio i izradio, no poznajući tadašnji sustav, teško da je autor takvo što mogao učiniti na svoju ruku i bez nadzora nadležnih tvorničkih tijela Partije. Pritom treba podsjetiti kako je bila riječ o proizvodu za masovnu potrošnju koji je bio izložen pogledima mnogih potrošača u trgovinama, restoranima, gostionicama i kavanama te putem velikih plakata i luksuznih reklama u tisku pa pretpostavljam daje proizvođač za svaki proizvod trebao ispitati bi li ga tržište moglo prihvatiti i bi li zbog njegova sadržaja moglo biti gubitaka ili problema. Očito je, dakle, da nisu očekivani problemi i da grb nije smatran spornim, a najmanje „ustaškim“, što je u ono doba bila etiketa koja je vodila ravno u zatvor.
Dio tradicije
Uporaba simbola do sloma hrvatskoga proljeća može stvoriti dojam da je tada vladala svojevrsna idila u pogledu uporabe hrvatskih nacionalnih simbola bez komunističkih obilježja ili su oni bili slabo vidljivi. Liberalizacija ipak nije značila i potpuni kraj progona onih koji su ih rabili te su sve one koji su ih rabili, posebice ako je bila riječ o pojedincima, ipak ponekad dočekali progoni i kazne. Poznati, pak, primjeri redarstvenoga i sudskog progona pojedinaca ili skupina zbog isticanja simbola koji nisu sadržavali komunističke simbole u razdoblju do potkraj 1971., ali i u onom koje je uslijedilo nakon sloma hrvatskoga proljeća, pokazuju kako vlasti u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj nisu boji početnoga polja hrvatskoga šah i ranog grba pridavale nikakvu pozornost.
Pa i one javne osude i neke sudske presude u kojima je hrvatskim nacionalnim simbolima bez komunističkih simbola lijepljena etiketa ustaštva nisu se obazirale na boju početnoga polja hrvatskoga šahiranog grba nego je temeljni kriterij bio nedostatak službenih komunističkih simbola.
Tendencije proglašavanja hrvatskih nacionalnih simbola ustaškim pojačale su se tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća, a posebice su u tome bili agresivni tada već Miloševićevi velikosrpski mediji iz Beograda, no ni tada nije posebno isticano da bi upravo grb s prvim bijelim poljem bio „ustaškiji”. Progonitelji hrvatskih simbola takve su razlike zanemarivali i na meti su im bili svi hrvatski simboli koji su bili upotrebljavani bez socijalističkih obilježja.
Usvajanju suvremenoga grba i zastave Republike Hrvatske, ali i obilježja Hrvata u Bosni i Hercegovini, koji se temelje na hrvatskome šahiranom grbu od 25 polja s početnim crvenim poljem prethodila je, osobito u proljeće i ljeto 1990. godine, intenzivna javna uporaba grba (pa i onoga apliciranog na zastave) s početnim bijelim poljem, a u neslužbenoj su se uporabi takvi grbovi i zastave, kao što svjedoči i najnoviji slučaj iz Zadra, zadržali do danas.
Odgovor na pitanje zbog čega pojedinci i skupine, unatoč postojanju državnih simbola RH i simbola Hrvata u BiH, povremeno još uvijek rabe druge inačice hrvatskih nacionalnih simbola zahtijevao bi posve novo istraživanje koje bi nedvojbeno trebalo uzeti u obzir brojne društvene i političke tijekove i probleme koji opterećuju hrvatsko društvo.
Držim kako u demokratskome društvu njihovo korištenje bez obzira na razloge ne bi trebalo biti upitno. Oni su nedvojbeno dio hrvatske heraldičke (i veksilološke) tradicije te su u nekim povijesnim razdobljima bili sredstvo snažne hrvatske nacionalne identifikacije. Pritom nisu utemeljena na činjenicama i danas prisutna sumnjičenja hrvatskoga šahiranog grba s početnim bijelim poljem i hrvatske trobojnice s apliciranim istovjetnim grbom kao navodnih ustaških simbola (odnosno simbola NDH).
Ustaški znak te državni simboli NDH bili su naime jasno definirani i posve određenoga oblika koji je kao njihov sastavni dio uključivao slovo U kao simbol ustaštva.
* Ovaj je članak djelomično utemeljen na odgovarajućim navodima iz autorovih dosadašnjih istraživanja objavljenih u sklopu knjige Hrvatski nacionalni simboli, Zagreb 2010. te iz članka u postupku objavljivanja pod naslovom Crveno ili bijelo? Bijelo ili crveno? Mitovi i činjenice o boji početnoga polja hrvatskog šahiranog grba.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
