Dr. sc. Sanja Nikčević: ‘Kazalište glavne struje ima glavne medije i novac, ali je izgubilo publiku!’

“Danas suvremeno kazalište glavne struje često govori da je iznad svjetonazora, politike, ideologije, da je umjetnost slobodna od svega osim vlastite odgovornosti. Međutim, nije tako. Svako djelo, kako u povijesti tako i danas, nosi u sebi svjetonazor (a i političku opciju koju zagovara) koji nam priopćava kroz takozvanu pouku djela, njegovu poruku, njegov prikaz svijeta. Dokaz toga je kako je umjetnost reagirala na promjene svjetonazora. Mi smo imali u europskoj kulturi dva svjetonazorska reza. Jedan je između antike i kršćanstva, a drugi nakon Drugog svjetskog rata “, ističe u razgovoru za Narod.hr  dr. sc. Sanja Nikčević, dobitnica Nagrade Andrija Buvina za izniman doprinos kršćanskoj kulturi za 2018. godinu na Danima kršćanske kulture u Splitu.

Kazalište glavne struje ima glavne medije i novac, ali je izgubilo publiku!

Mama me prvi put odvela u kazalište kad sam bila u osnovnoj školi i čim sam sjela u gledalište – zaljubila sam se u tu umjetnost. Rekla sam mami: Voljela bih da mi posao bude gledanje kazališnih predstava. Mama je na to rekla: To si rekla meni i nikom više! jer se u kraju u kojem sam živjela nije moglo ni zamisliti da bi gledanje predstava moglo biti ozbiljan posao. To zapisuje Sanja Nikčević u svojoj autobiografiji objavljenoj na kraju knjige Kazališna kritika ili neizbježni suputnik (Zagreb, 2012.), kao i to da ona od svog sna nije odustala. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu (francuski jezik i komparativnu književnost), a u Zagrebu je, čitajući novine i rubriku kulture, shvatila da postoji posao gledanja predstava – kazališni kritičar. Zatim se cijeli život bavila kazalištem: radila je deset godina kao novinar i kritičar Večernjeg lista, magistrirala i doktorirala s temom američke drame, osnovala i vodila Hrvatski centar ITI kao mjesto promocije hrvatskog kazališta, pokretala i uređivala biblioteke, časopise, dvije godine radila u Ministarstvu kulture kao savjetnik za kazalište i na kraju, od 2003., postala profesorica na osječkom Sveučilištu, prvo na anglistici Filozofskog fakulteta, a zatim na umjetničkoj akademiji. Cijeli život joj je posao gledati kazališne predstave jer o njima predaje, piše članke, kritike, knjige (objavila je deset autorskih knjiga o europskom, američkom i hrvatskom kazalištu), a uredila je i nekoliko antologija (američke i hrvatske drame). Aktivna je i u međunarodnim strukovnim udrugama, putovala je po svijetu gledajući predstave i govoreći o njima na skupovima i simpozijima, a jedna je od rijetkih osoba koja je dobila Fulbrightovu stipendiju američke vlade dva puta.

Narod.hr: Što vam znači nagrada Andrija Buvina?

Ova nagrada mi je posebno draga jer nosi ime čovjeka koji je bio europska veličina u romanici u 13. stoljeću (autor je onih predivnih vratnica splitske katedrale), a danas većina ljudi ni ne zna za njega. Zato je dobro podsjetiti se kojem to nizu ljudi pripadamo i čast mi je biti u tom nizu. Drugo, čast mi je biti u društvu suvremenika nagrađenika jer ne znaš tko je od njih bolji primjer pozitivnog djelovanja u svojoj struci. A treće mi je drago da se u opisu nagrade spominje upravo izniman doprinos kršćanskoj kulturi jer mislim da je važno javno imenovati ono u što vjerujemo i što zagovaramo. Nagrade ne potiču samo nagrađenike na daljnji rad, one daju smjernice i uzore drugim ljudima i zato su jako važne.

Narod.hr: Poznato je da se svojim radom već godinama zalažete za afirmaciju kršćanskih vrijednosti u umjetnosti. Koliko uopće u suvremenom teatru ima prostora za kršćanske i duhovne teme, a koliko se protežira antikršćanski svjetonazor?

Danas suvremeno kazalište glavne struje često govori da je iznad svjetonazora, politike, ideologije, da je umjetnost slobodna od svega osim vlastite odgovornosti. Međutim, nije tako. Svako djelo, kako u povijesti tako i danas, nosi u sebi svjetonazor (a i političku opciju koju zagovara) koji nam priopćava kroz takozvanu pouku djela, njegovu poruku, njegov prikaz svijeta. Dokaz toga je kako je umjetnost reagirala na promjene svjetonazora. Mi smo imali u europskoj kulturi dva svjetonazorska reza. Jedan je između antike i kršćanstva, a drugi nakon Drugog svjetskog rata.

Od samog nastanaka kazališta pa zatim punih 15 stoljeća u dvije temeljne epohe naše kulture kazalište je bilo ne samo važno, nego i sveto. Doslovno sveto. Nastalo je u antici iz obreda posvećenih bogu i bilo je tako važno da je u zakonu pisalo da je kazna za remećenje predstava mogla biti čak i smrt. Kazalište se smatralo svetim jer je govorilo o njihovoj vjeri, mitologiji, ali umjetničkim sredstvima i zato je Aristotel tvrdio da je svrha kazališta katarza, pročišćavanje negativnih osjećaja gledanjem likova na sceni. I taj je pojam preuzet iz obreda jer je katarza u grčkom značila pročišćenje od grijeha i krvi uz pomoć žrtava upućenih bogovima. Dakle kazalište je također djelovalo kao pročišćavanje od grešaka u odnosu na nadnaravno i duhovno, zato je pokazujući u tragediji greške i krivnju junaka pokazivalo kako se treba ponašati, slalo jasnu moralnu poruku sa scene u govoru kora, a time ne samo podučavalo, nego i osnaživalo publiku. Tu ritualnu funkciju kazalište je imalo i u srednjem vijeku samo što je, nakon prvog velikog svjetonazorskog reza, vjera koju su prenosili sa scene bila kršćanstvo. I u srednjem vijeku kazalište je bilo dio religioznih svetkovina, sudjelovao je cijeli grad, a prenosilo je važne istine i osnaživalo i podučavalo, uzdizalo publiku.

Da ponovim, kazalište je u dvije temeljne epohe našeg društva bilo sveto: petnaest stoljeća, pet u antici i deset u kršćanskoj Europi. I nakon srednjeg vijeka kazalište glavne struje je održavalo kršćanski svjetonazor, samo dok su u srednjem vijeku na sceni bili sveci i sam Bog, kasnije su to bili kraljevi (u renesansi, baroku) i građani (u građanskom kazalištu).

Narod.hr: Što znači svjetonazor i kako prepoznajete da djelo nosi u sebi kršćanski svjetonazor te kako je on povezan s umjetničkom kvalitetom djela?

Svjetonazor određuje naš odnos prema onome iznad nas, (ima li Boga ili ne, što je sa životom nakon smrti), onome oko nas (društvu i kako se odnosi prema njemu) i nama samima (tko sam ja i što je moja funkcija na ovome svijetu). On je vrlo važan jer određuje naše djelovanje, a uvijek u društvu postoji službeni svjetonazor koji ne mora biti identičan privatnom, ali je vladajući. Kazalište glavne struje odražava upravo taj vladajući svjetonazor jer je oduvijek bilo i državno i društveno jako važno.

Kršćanski svjetonazor stavlja čovjeka u jedan širi okvir od ovog materijalnog koji vidimo očima, prikazuje svijet kao mjesto koje je stvorio i kojim upravlja Bog. Tako ne samo svijet, nego i čovjekovo mjesto u svijetu ima nekog smisla i svoju svrhu. Kazalište je dakle 20 stoljeća govorilo ljudima o najvažnijih stvarima njihova života iz te perspektive, govorilo s pozitivnim i negativnim primjerima na sceni o tome kako treba živjeti da bi se spasilo vlastitu dušu, što je zlo, a što dobro, kako izbjeći zamke zla i, kako se radi o kršćanskom svjetonazoru, da je Bog milostiv i da postoji druga šansa, mogućnost oprosta i izlaska iz zla jer je ljubav osnovni pokretač i Božjeg djelovanja, ljubav koja je svoj vrhunac doživjela u otkupiteljskoj žrtvi sina božjega Isusa Krista. Zato je bilo važno. Ali svjetonazor ili poruka koju djelo šalje sama po sebi ne znači kvalitetu, znači samo stav pisca. Kvaliteta djela je nešto drugo.

Narod.hr: Kako se dogodilo da je danas umjetnost toliko nastrojena protiv duhovnosti?

Novi svjetonazor, sekularistički tvrdio je da je Bog i sve vezano uz duhovnost zabluda, da će svijet spasiti razum i tehnologija. Krenuo je od Francuske revolucije preko prosvjetiteljstva u borbu s kršćanskim svjetonazorom i za to je koristio ne samo medije, nego i umjetnost. U 19. stoljeću, a naročito u prvoj polovini 20. stoljeća vodila se ozbiljna borba između ta dva svjetonazora. Nova poetika naturalizma, realizma, ekspresionizma izazivala je prosvjede ne zbog „oštre kritike društva“ kako se danas tumači, nego zbog prikazivanja svijeta bez Boga, bez jasno postavljena odnosa prema grijehu, zlu, bez jasno postavljena puta rješenja problema koji se prikazuju. Upravo zbog nadiranja i novog svjetonazora i djela napisanih iz njega, pisci su tridesetih godina dvadesetog stoljeća počeli pisati iz potrebe za definiranjem vlastite biti – zašto smo kršćani i to katolici i što nam to doista znači? U Francuskoj su Cloudel, Bouchet, Gheon, pisali tekstove religioznih tema koji su igrani po cijeloj Europi, to se događalo u većini europskih zemalja, a kod nas je također postojao Hrvatski katolički pokret s vrlo značajnim piscima (Deželić, Sida Košutić, Maraković…). No, nakon Drugog svjetskog rata u cijeloj Europi zavladao je sekularistički svjetonazor.

Ta je promjena imala nekoliko posljedica. Doslovno kao rezom je odrezano i izbačeno sve drugo. Do Drugog svjetskog rata na sceni zagrebačkog HNK je igrala i građanska drama, i pučki komadi i melodrame i klasika i religiozne teme… Komadi iz novog svjetonazora su se igrali (realizam, naturalizam, modernizam), ali su bili i manje popularni i manjeg broja, no nakon Drugog svjetskog rata je sve drugo izbačeno, a samo se ova linija nastavila njegovati i postavljati, podržavati u kritikama, hvaliti kao vrijedna. Sve ostalo se napadalo kao podilaženje publici i nevrijedno. Drugi je problem da smo iz tog svjetonazora definirali kanon svjetskih djela i, ako se nešto nije moglo izbaciti, to se reinterpretiralo, tumačilo iz tog svjetonazora. Odjednom su antički junaci postali važni kritičari njihova društva, iako su pisani kao opomena publici i primjer koje greške ne treba raditi.

To je provedeno u cijeloj Europi do te mjere da je teško naći djela koja u sebi nose bilo kakvu afirmaciju društva ili vjere. Danas se mogu naći objavljene francuske melodrame ili pučki bečki komadi koji su vladali kazalištima Europe preko stotinu godina. To sam shvatila predavajući povijest drame i kazališta i tražeći primjere građanskog kazališta. Izbacili smo iz kanona ne samo djela nego i teoriju pa ja sad otkrivam teoretičare poput Marakovića, Prohaske koji su govorili o ovoj izbačenoj književnosti.

Drugi problem je da je funkcija kritike društvo malo-pomalo otklizala u kritizerstvo i nametanje crne slike svijeta. Doslovno se na velikim kazališnim festivalima i europskim natječajima traži kritika vlastitog društva, ali samo kroz određene teme. Problem je da su krenuli iz želje za poboljšanjem društva ukazivanjem na njegove mane, ali su danas završili u slijepoj ulici jer kazališna umjetnost glavne struje danas nameće crnu sliku svijeta i zapravo ruši sve vrijednosti jer pokazuje svijet u kojem nema ni zrna lijepog, dobrog, plemenitog…

Narod.hr: Zašto se to dogodilo i tko to nameće?

Zasad znam da se to dogodilo i mogu dokazati kako je kazališna umjetnost, a i druge, slijedila taj svjetonazor. Mogu dokazati kako su druga djela jednake kvalitete, ali samo drugačijeg svjetonazora izbačena iz kanona i iz glavnih, velikih kazališta, mogu dokazati da se to nameće u cijeloj Europi. Ne mogu u ovom času reći tko je izvor ili uzrok – da li mi teoretičari, da li kritičari i mediji, da li sami umjetnici, ali to sad istražujem jer sam pišući o trendu nove europske drame (Nova europska drama ili velika obmana, Zagreb, 2009.) shvatila da svaka pojava ima nekog svog začetnika i izvor.

Čini mi se da je to zato jer je s pobjedom sekularističkog svjetonazora izbačena ljudska duša kao nepostojeća, a kad govoriš samo iz pozicije onog materijalnog i bez jednog šireg okvira koji daje smisao svijetu i čovjekovu mjestu u njemu, kad tad nastaje problem. Naime, kako se izbacio ovaj kršćanski svjetonazor iz umjetnosti tako se iz umjetnosti, izbacilo i lijepo kao kič, a onda i katarza kao pročišćenje emocija.

U antici je Platon tvrdio da su najvažnije bile ideje koje odražavaju bit neke stvari – ideje dobrog, lijepog i istinitog. Tvrdio je da sve što jest mora biti dobro, lijepo, istinito da bi bilo to što jest. Od kazališta do stola na kojem jedemo, od kralja do radnika u polju. U srednjem vijeku je toma Akvinski također definirao bit stvari uz pomoć transcedentala (onoga što je neodvojivo od biti stvari) i rekao: da bi nešto bilo to što jest, mora biti: jedno, lijepo, dobro i istinito. Dakle da bi kazalište bilo kazalište kao takvo moralo je 25 stoljeća biti dobro, lijepo i istinito.

Danas smo te temeljne osobine kazališta slijedeći sekularizam promijenili i sad kazalište da bi bilo vrijedno i važno mora biti korisno, hrabro i istinito. To zvuči dobro, ali problem je kad izbaciš ono dobro i lijepo. Kad izbaciš dušu i svijet koji ima viši smisao, nađeš se u ovome što smo danas. Kazalište glavne struje danas nije ni hrabro jer samo slijedi vladajući svjetonazor i trendove, nije korisno jer ne poboljšava društvo i ne potiče publiku na pozitivnu promjenu, nego tu publiku čini depresivnom, a nije ni istinito jer pokazuje vrlo usku sliku svijeta i zapravo ne pokazuje najvažnije probleme.

Te kategorije svjetonazora i poruka nisu vrijednosne, dakle to što netko piše iz kršćanskog svjetonazora i šalje poruku da ima Boga na svijetu ne znači da je automatski i kvalitetno umjetničko djelo, ali problem je što je s pobjedom sekularističkog svjetonazora upravo poruka postala vrijednosna. Mi danas više ne analiziramo djelo po njegovim sastavnicama kao prije, nego prema poruci. Kažemo to je važna kritika društva, to dotiče neuralgične točke, ali kako to radi, da li dobro ili loše, prestalo je biti važno. Jer se nema s čime usporediti budući da samo ta linija vlada.

Narod.hr: Kao profesorica na Umjetničkoj akademiji u Osijeku imate doticaj s mladima. Može li se mladi umjetnik zadovoljiti isključivo materijalističkim odnosom prema svijetu i umjetnosti ili se i u mlađim generacijama javlja potreba za nečim višim?

Jako volim predavati, ali osjećam to i kao poslanje. Važno mi je da studenti osvijeste dvije stvari: prvo, da ovo što sad vlada u glavnoj struji nije bit kazališta, nego samo jedan trend. Drugo, da imaju pravo na izbor. Važno mi je da osvijeste snagu poruke koju šalju u kazališnim predstavama i da odaberu one poruke koje su im važne i koje doista žele poslati sa scene jer kazalište ima veliku važnost i utjecaj na ljude u publici.

Kazalište glavne struje ima glavne medije, ima novac, ali je izgubilo publiku, dok je ovim svojim pristupom izgubilo publiku do te mjere da publika sama pokreće festivale i manifestacije. Liječnik Romano Tripalo je pokrenuo FRKU, festival radosne kulture u Virovitici; učiteljica matematike Mirjana Hržić dane Kalmana Mesarića u Prelogu; novinarka Tanja Baran dane Stjepana Kranjčića u Križevcima… sve bez državnog novca i dugo bez ikakvog odjeka u medijima. Znam reći studentima da trebaju razmisliti za koga žele raditi kazalište u svom životu.

Narod.hr: Poznato je da ste poznavatelj europske i američke suvremene drame. Kakav je položaj hrvatskog kazališta u širem kontekstu. Slijedimo li samo trendove ili na uvjerljiv način svjedočimo o doživljaju svijetu?

Dobra vijest je da smo mi dio Europe – i da nismo na rubu događanja nego uredno slijedimo europske trendove. Naime cijela Europa u umjetnosti glavne struje slijedi sekularistički svjetonazor i prikazuje sliku svijeta bez šireg smisla. Cijela Europa ima iste trendove u glavnoj struji. To je istovremeno i loša vijest jer ja te trendove ne volim odnosno shvatila sam da sam se umorila od njih i da mi ne govore važne stvari.

Narod.hr: Selektor ste, pišete knjige koje izazivaju, vodite kazališnu emisiju, profesorica ste koju studenti poštuju i cijene… Što želite postići svojim djelovanjem?

Prvo vratiti publiku u kazalište i pokazati da postoje odlične predstave na rubovima koje su manje vidljive. Iz te ideje pišem kolumne na bitno.net, imam emisiju na Radio Mariji Kazalište bez maske.

Drugo, zaključila sam da nema smisla govoriti protiv onoga što ne volim nego da je važno afirmirati ono što volim. Svi me pitaju za neke dobre drame pa kako ne mogu svakome ponaosob dati nešto u ruke, pokrenula sam izdavačku kuću – malu obiteljsku specijaliziranu kuću koja afirmirana temeljne ljudske vrijednosti. Bit će to biblioteka Kazalište bez maske u kojoj ću objavljivati kvalitetne drame iz ovog mog svjetonazora. Otvaramo i knjižaru i antikvarijat u kojem će biti sam knjige o kazalištu i povijesti. Pokušala bih afirmirati neke pisce koji se smatraju „podilaženjem publici“, od Rajmunda Kuparea koji je osamdesetih napisao tri vrlo moderna prikazanja, preko Josipa Eugena Tomića ili Freudenreicha do suvremenih autora.

Narod.hr: Kako se postaviti protiv onoga što nas vrijeđa sa scene?

Mislim da ne treba reagirati, bez obzira na provokaciju. Naime te predstave provokacije padaju nakon par izvedbi ako nitko na njih ne reagira. No ako se reagira, onda kreću mediji, protesti, podjela publike za i protiv… Mislim da je puno važnije od vikanja na mrak paliti svjetlo. Dakle pokazati što zapravo volimo i što zapravo jesmo.

Tu je upravo i priča oko izbora za lektiru. Kanon mora biti uzak jer uzima temeljne primjere, jer se podučava na razini škole i općeg obrazovanja. Ne mogu svi sve pročitati od drama ili romana pa se onda napravi uzorak onog što se smatra važnim i reprezentativnim, e sad problem je da je ovaj današnji kanon tako strašno uzak i svjetonazorski i poetski i da bi bilo važno ipak ga proširiti ne bi li se omogućio izbor. Da bi to napravili nije važno baviti se Frljićem, nego pokazati pozitivne primjere. Budući da su izbačeni ne samo iz kanona, nego doista pometeni sad je važno pročitati i stare pisce koji su bili važni u svoje vrijeme, a sada su izbačeni i stati iza njih kao vrijednima. Ja to radim s dramom, dakle čitam stare pisce i otkriva pravo bogatstvo. Važno je isto napraviti i za roman, poeziju – vidjeti što je to sve pobacano van i što je od toga vrijedno.

Dobra vijest je da se taj tip kazališta ne može uništiti ,on postoji na rubovima, kao što se ni vjera nije mogla zatrti ni komunizmom na istoku Europa ni konzumerizmom na zapadu. Temeljne vrijednosti tog svjetonazora živjele su cijelo vrijeme i danas.

Druga dobra vijest je da se javlja pobuna u cijeloj Europi. Očito je da ovaj svjetonazor nije ispunio ono što je obećao – da će poboljšati svijet nakon što se oslobodi starih zabluda uz pomoć razuma i tehnologije. Očito je da nije riješio niti jedna problem a umjetnosti je kako sam rekla ušla u neku slijepu ulicu i definitivno gubi publiku.

Narod.hr: Je li riječ o prolaznom trendu?

Nikad nikome nije bilo lako i stalno se vode vrlo ozbiljne borbe oko svjetonazora, politike, ideja vlasti i moći. S druge strane mi nismo jadni i sami, dvije tisuće godine stalno se pokušava srušiti vjera i Katolička Crkva pa evo je i danas, i vjere i Crkve. Prema tome možda je mudro nekad sjesti i pričekati i poslušati ne dreku oko sebe, nego onaj glas u tebi koji ti točno govori što je tvoje poslanje i kamo trebaš ići. Samo mu moraš dati malo tišine i vremena da ga čuješ. A onda i poslušati. Dobra vijest je da je kršćanski svjetonazor vladao dvadeset stoljeća, a ovaj novi vlada šezdeset godina. Povijest drame i kazališta me naučila da se epohe i trendovi smjenjuju pa će tako i ovaj doći svome kraju.