“Živa je istina da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ako optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugoga optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, ‘da sljedećih deset godina mogu samog sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji'”, istaknuo je akademik Josip Pečarić na predstavljanju svoje knjige “Dario Kordić”, u prepunoj zagrebačkoj dvorani Vijenac na Kaptolu.
Uz akademika Pečarića knjigu su još predstavili msgr. dr. Vlado Košić, biskup sisački, Zvonimir Hodak, odvjetnik i kolumnist i prof. dr. sc. Marko Tokić.
Govor akademika Pečarića s predstavljanja knjige pročitajte u cijelosti:
Prije svega moram se zahvaliti svima vama koji ste došli na ovo predstavljanje jer ste sa svojim dolaskom zapravo iskazali svoju ljubav i poštovanje prema našem Dariju kojega također pozdravljam i u ime svih nas nazočnih kao i gđu Veneru i sve članove njegove obitelji. Velika hvala i predstavljačima biskupu Vladu Košiću, g. Zvonimiru Hodaku i profesoru Marku Tokiću na njihovim lijepim govorima, kao i na tome što su na razne načine i svojim tekstovima doprinijeli da imamo ovu knjigu. Posebna zahvalnost i g. Iliji Tokiću koji je pomogao tiskanje knjige, kao i g. Branku Hrkaču na prelijepim koricama.
Zapravo na koricama smo izdvojili dva momenta iz života Darija Kordića koji zorno pokazuju koliko je on veliki čovjek i Hrvat.
Ali prvo ću vas pitati nešto što sam svojevremeno pitao naše Hrvate u Australiji.
– Mi Hrvati smo u Domovinskom ratu ali i kroz cijelu povijest pokazali da smo najhrabriji ljudi na svijetu. Znate li tko je jedini na svijetu hrabriji od Hrvata?
– HRVATICE!
Dakle ta dva momenta iz života našeg Darija su vezane uz dvije takve Hrvatice.
Prvi je opisala Dunja Ujević – koju pozdravljam – u knjizi “Ministar obrane – jedno sjećanje na Gojka Šuška”, str. 170.:
Rata u Lašvanskoj dolini još nije ni bilo kada je Venera tog dana prolazila cestom po kojoj se događa sve što se tamo uopće događa. Hodala je polako. Baš je nekako bila bezbrižna. A onda je ugledala konvoj. Golemi konvoj JNA, neke ljude, Darija u bijeloj majici i svog plavoga fiću kojega je njen Dario ostavio nasred ceste! (…) Oficir je urlao na Darija da ‘neće njega balavac zaustaviti’. Kordić mu je uzvratio da dobro, kako hoće! ‘Pucat će na vas’, rekao mu je.
To iz čega bi oni bili ‘pucali’ na njih, bila su fingirana mitraljeska gnijezda. Ali konvoj koji je vozio oružje Srbima u Hrvatsku je zaustavljen, zaustavio ga je Kordić, i UNPROFOR je proglasio da je on najmoćniji čovjek srednje Bosne. Pa, kad je uspio zaustaviti konvoj!
I da nije, bilo bi isto. Ali, ovako je taman legao u priču koja im je bila potrebna: bio je svemoćan, dakle, potencijalno kriv za sve.
Dakle već tada je bilo jasno da će tzv. sudu u Haagu on biti posebno zanimljiv za ostvarivanje njihove zadaće kažnjavanja hrvatskog naroda zbog onemogućavanja onoga što su željeli svjetski moćnici a to je uspjeh srpske fašističke agresije.
A kako im je on u Haagu odgovorio na njihovu ponudu da sudjeluje u njihovoj prljavoj raboti opisala je Venera Kordić u Hrvatskom listu od 23. prosinca 2004.:
Živa je istina da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ako optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugoga optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, ‘da sljedećih deset godina mogu samog sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji’.
Zato je bilo prirodno da sam u svojim tekstovima često govorio i o Dariju, a i posvetio sam mu 2003. god. knjigu „Hercegovac iz Boke“. Predstavljanje te knjige bilo je u prepunoj dvorani Novinarskog doma i tada su svi nazočni na prvom primjerku knjige napisali božićne čestitke našem Dariju.
Presuda je bila onakva kakva se mogla i očekivati od onih koji su Dariju davali ovakve ponude.
Ali to i nije bilo najgore jer je poznato da su oni na kraju dobili od hrvatskih vlasti krivotvorene dokumente da bi ga se uopće moglo osuditi.
Nije to bilo jedino što su hrvatski režimi činili u svom dodvoravanju svjetskim moćnicima. Sjetimo se samo topničkih dnevnika (tada sam sebe prijavio Predsjednici Vlade jer sam ih pronašao u svom računalu), spremnost na laganje pred sudom, ali da političari-lažovi ne gledaju naše junake u oči dok lažu, pa do naplate poreza iz kategorije šunda generalu Praljku za materijale tj. knjige za njegovu obranu.
Svi takvi su, kao što znamo, nagrađeni za svoja „junačka“ djela! I nemaju problema da sami sebe pogledaju u zrcalo. Vjerojatno su im zabavnije druge priče o ogledalima, kao ona kada je Milošević gledajući sebe u ogledalu tvrdio kako je to što vidi Mussolinijev portret. Vjerojatno im je manje zabavna moja priča o ogledalu.
Naime kada sam 1992. godine prvi put došao u Australiju javio sam se g. Tomislavu Bošnjaku koji je organizirao večeru u jednom hrvatskom restoranu. Nazočni su bili on, njegov brat Marjan i g. Mato Verkić sa suprugama.
Prvo što sam rekao bilo je upozorenje o nama – Hrvatima iz domovine:
– Znate svi mi koji smo odrasli u komunizmu imamo jednog malog crvenog u svojim glavama. A znate, operacije na mozgu su vam najteže.
Pri kraju večere su to i komentirali:
-Profesore Vi nama pričate o malom crvenom u glavi. A zar nam i Vi ne dolazite iz Domovine?
-Zato Vas i upozoravam na to jer i sam ponekad otkrijem da sam postupio onako kako diktira taj mali crveni. I znate li što tada uradim – odem pred ogledalo i pljunem u gada.
Kada sam desetak godina kasnije opet bio u Melbourneu, g. Verkić je ponovo komentirao tu moju priču:
-Profesore, na izborima u Hrvatskoj je pobijedio onaj mali crveni o kojemu ste nam pričali.
Ali nećemo više o gadovima i huljama. Okupili smo se u čast hrvatskog velikana Darija Kordića, a njegova priča o zrcalu je doista nešto izuzetno. U mnogim svojim tekstovima govorio sam o njemu pa i ponavljao tu priču. Koliko je Dario bio značajan u mojim tekstovima ponajbolje je opisao upravo g. Tokić koji je još prije pet godina na predstavljanju mojih knjiga u Mostaru kazao kako je Dario Kordić jedan od četiri stupa moje Hrvatske.
Zato sam i mogao na najnovije napade onih koje je još kineski filozof i ratnik Sun Tzu nazvao najogavnijim ljudima odgovoriti knjigom. Samo sam izabrao među tekstovima o Kordiću u drugim mojim knjigama. Na kraju sam dao i tekstove drugih domoljubnih autora koji su komentirali te napade najogavnijih ljudi.
A ideja o ovakvoj knjizi je itekako vrijedna jer počinje i završava sa sjajim tekstovima profesora Tokića i biskupa Košića.
Zapravo bih svima ovima koji su napadali Darija trebao i biti zahvalan. Naime taj drugi stup moje hrvatske je Darijev ali i generala Praljka. Vjerojatno znate da mi je naš veliki general bio prijatelj i da sam s jednim drugim njegovim prijateljem dr. Miroslavom Međimorcem očekivao njegov izlazak iz zatvora tako što smo pripremili knjigu o njemu. Znamo kako je to završilo njegovim samožrtvovanjem i sebedarjem. Nije nam se ispunila želja da ga dočekamo knjigom. Ali eto danas predstavljamo knjigu o Dariju u njegovoj nazočnosti. Hvala im zbog toga.
Da, sjetimo se kako sam svojevremeno komentirao presudu našem Dariju riječima koje su kasnije koristili i drugi:
U HAAGU SU KORDIĆU DOKAZALI SAMO DA JE HRVAT I TO IZNIMAN!
A to je zapravo sadržano i u samoj presudi Dariju Kordiću. To je tako očito i iz najnovije kolumne današnjeg predstavljača Zvonimira Hodaka koji konstatira kako je naš Dario osuđen za ubojstvo civila u Ahmićima. Dakle civil koji nikada nije bio u Ahmićima je naredio vojnicima, na sastanku na kojem nije ni bio, da poubijaju druge civile. Zar nije Haaški sud osudio nešto što doista nevjerojatno, nadnaravno, ako smijem reći – božansko? Jer ja doista ne znam da je tako nešto nekome uspjelo u povijesti, osim – kako tvrdi Sud u Haagu – našem Dariju!
Da, naš Dario je bio i ostao izniman!
Akademik Josip Pečarić
Tekst se nastavlja ispod oglasa
