(FOTO) Feljton o nastanku Stepinčeve posmrtne maske: Tko je hrabra žena koja se usudila 1960. poslati Titu pismo i izreći mu svoj stav o Stepincu? (1.)

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Ususret Stepinčevu donosimo feljton u četiri dijela o nastanku Stepinčeve posmrtne maske. U prvom dijelu pročitajte razgovor o Mili Wod, kiparici koja je izradila Stepinčevu posmrtnu masku, s autoricom knjige o njoj Matijom Mašom Vekić.

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Posmrtnu masku blaženoga Alojzija Stepinca izradila je prije šezdeset godina pobožna žena, akademska kiparica Mila Wod, ili punim imenom Ludmila Wodsedalek, koja je 12. veljače 1960. uz pomoć tzv. „Pollerove mase“ u Krašiću uzela otisak s pokojnikova lica, zabilježivši da mu je „izgled bio neopisivo veličanstven, neslomljiv i dostojanstven!“. Taj je otisak postao „relikvija“, na temelju kojeg je umjetnica izradila Kardinalov portret s mitrom koji je resio njegov grob od njegova ukopa u zagrebačkoj katedrali, kao i dandanas sarkofag s njegovim posmrtnim ostatcima, te nadahnuće brojnim umjetnicima.

Tko je ta hrabra žena koja se usudila 16. veljače 1960. godine poslati maršalu Titu u Beograd kratko preporučeno pismo i izreći mu svoj stav o Stepincu te njegovoj kršćanskoj ljubavi i prema komunistima. Tri godine kasnije napisala je 5 gusto tipkanih stranica teksta „Kako je nastao posmrtni otisak našega kardinala“, u kojem je opisala svu atmosferu i dramatiku Stepinčeve smrti i ukopa, a danas se čuva u Zagrebačkoj nadbiskupiji, zajedno s albumom fotografija, kako je kiparica zaželjela.

O toj velikoj i prešućenoj hrvatskoj kiparici razgovarali smo sa samostalnom novinarkom, urednicom i nakladnicom Matijom Mašom Vekić, autoricom najnovije knjige o Mili Wod.

Njezinim djelima se divio i Rodin

  • Prošle ste godine objavili knjigu „Hrvatska kiparica Mila Wod“. Što Vas je potaknulo na pisanje knjige o toj istaknutoj hrvatskoj likovnoj umjetnici?

Knjiga je napisana 2018. a objavljena je prošle godine. Potaknule su me dvije okrugle godišnjice: 130. godišnjica rođenja i 50. godišnjica njezine smrti. Čudi me nazainteresiranost ljudi za naše velikane uma i duha stoga na ovaj način nastojim doprinijeti poznavanju naše kulture i njezine povijesti. Mila Wod je hrvatska umjetnica, rođena u Budimpešti 1888. a umrla u Zagrebu 1968., koja je već kao mlada umjetnica, 1925. godine, ušla u knjigu Znameniti Hrvati. Završila je studij kiparstva na Višoj umjetničkoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu, prethodnici Akademije likovnih umjetnosti. Specijalizirala je kiparstvo  u Umjetničkoj školi St. Michele u Parizu, izlagala je svoja kiparska djela 1914. godine sa slikaricom Nastom Rojc u Beču, njezinim radovima divio se u Parizu vodeći europski kipar Auguste Rodin a kod nas širokoj javnosti pa i stručnoj gotovo je nepoznata.

  • Kakav je bio životni put Mile Wod, i što je na nju utjecalo da je u svom profesionalnom i životnom djelovanju imala istančani osjećaj za lijepo, sveto, uzvišeno, domoljubno…? Tko je bila Mila Wod i tko joj je bio nadahnuće i poticaj?

Mila Wod bila je vrlo obrazovana suptilna višestruka umjetnica: kiparica, pjesnikinja, pedagoginja a glumila je i u predstavama Amaterskog kazališta u Petrinji. Govorila je i pisala više jezika: njemački, francuski, engleski, češki, mađarski i hrvatski. Otac joj je bio Čeh Henrik Wodsalek a majka Marija Bek Vidaković, Hrvatica. Isticala je da je na odabir njezinoga zvanja utjecalo to što je majčin otac bio licitar a majčin rođak August Harambašić pjesnik i da je ona ta dva zvanja spojila zajedno u svoje zvanje kiparice.

Od 1920. godine predavala je likovnost i modeliranje na Gimnaziji u Petrinji a radila je i s petrinjskim lončarima. Godine 1933. preselila je s obitelji u Karlovac, gdje je 1934. osnovala Katoličku umjetničku radionicu s ciljem da domaći umjetnici mogu renovirati postojeća umjetnička djela (kipove, slike, reljefe, štukature itd.) i stvarati svoja djela, s njima uređivati naše crkvene i sakralne prostore, i tako živjeti od svoga rada. Od 1938. do umirovljenja 1950. godine radila je u današnjoj osnovnoj školi „Ivan Merz“ u Draškovićevoj ulici u Zagrebu. (To je škola u kojoj su radili bl. Ivan Merz i sl. Božja Marica Stanković.) Od 1942. do 1945. godine vodila je Odjel za umjetnost Katoličke akcije i imala ateljer u Nadbiskupskom dvoru na Kaptolu u Zagrebu. Radila je do smrti u svom ateljeu u stanu u Petrinjskoj ulici u Zagrebu. Zanimljivo je da je dobila Nagradu za životno djelo od Grada Petrinje i svoju ulicu u Petrinji.

Foto: Zagrebačka nadbiskupija
  • Na kojim je sve područjima u likovnoj umjetnosti djelovala i koja je sve ostvarenja ostavila?

Mila Wod radila je jako mnogo i nije vodila popis svojih djela, barem ne svih. Vrlo je rado radila mala djela, figure i upotrebne predmete u terakoti, prodavala ih, poklanjala i zaboravljala na njih. Radila je i veće kipove i plakete. Prva je žena kod nas koja je 1929. godine napravila javni spomenik Stjepana Radića. Taj kip u natprirodnoj veličini prošavši svoju kalvariju i danas krasi Trg Stjepana Radića u Petrinji. Nemoguće je nabrojiti sva njezina djela. Spomenula bih samo neka: Reljefi koje je napravila za Sveučilišnu knjižnicu na Marulićevom trgu u Zagrebu (danas je to zgrada Hrvatskoga državnog arhiva) izvedeni u bronci i isti anđeli u sadri koji su uzidani u dvorac Wittgenstein u Švicarskoj, zatim reljefi na zgradama u Kukuljevićevoj br. 11 i u Haulikovoj br. 4 u Zagrebu. Osmislila je liturgijske prostore i snabdjela ih svojim djelima u kapelici Corpus Domini u Zagreb, zatim Oltar u crkvi Navještenja Marijina u Opatiji. Nezaboravan je reljef hrvatske kraljice Vuge koji je nestao iz Etnografskoga muzeja u Zagrebu i do danas se nije našao. Pitamo li se gdje je taj njezin reljef hrvatske kraljice Vuge? Hoće li se početi tražiti? Da se on vrati pravome vlasniku, Republici Hrvatskoj, bilo bi mi/nama veliko zadovoljstvo?

  • Radila je puno i za crkvene naručitelje?

Umjetnica Mila Wod radila je za crkvene naručitelje osobito nakom smrti svoga mlađega sina Jurice Bernfesta, koji je stradao u Jasenovcu 1945. godine. Spomenut ću samo neke crkve za koje je radila: Svetište Majke Božje Bistričke (dva reljefa i kipove sv. Marka Križevčanina i sv. Nikolu Tavelića), za crkvu Gospe Lurdske u Zagrebu (kip sv. Nikole Tavelića, dva reljefe: Uskrsnuće Jairove kćeri i Sluge Božjega oca Ante Antića), Olter za časne sestre Služavke Maloga Isusa na Kraljevcu u Zagrebu, Tabernakul u klauzuri za sestre karmelićanke u Brezovici, za oce benediktince na Ćokovcu izradila je dva kipa Sv. Benedikta i kopije za sve ženske benediktinske samostane u Hrvatskoj te kip Svete Skolastike za benediktinski samostan u Pagu. Mila Wod je izradila Križni put, 14 postaja, i medaljone Sedam radosti Blažene Djevice Marije za Svetište Gospe Sinjske u Sinju, zatim Oltar Isusa Kralja i krstionicu u Metkoviću, u Krašiću grobljansku kapelicu Sedam žalosti Blažene Djevice MarijeLurdsku špilju, i više kipova kao što su Juda/Kajanje i Job, koje je bl. Alojzije Stepinac držao na svome radnom stolu. Napravila je i posmrtnu masku blaženoga Alojzija Stepinca.

  • Zna li se o Mili Wod u Hrvatskoj danas, odnosno je li se za nju znalo tada kada je živjela?

Za umjetnicu Milu Wod više se je znalo u vrijeme dok je živjela i stvarala nego danas. Zato je vrijeme da se široka javnost upozna s njom i njezinim djelom. Godine 1914. bila je pozvana da izlaže svoja djela u Beču, 1918. je imala samostalnu izložbu u Zagrebu. Godine 1917. objavila je zbirku pjesama  na njemačkom jeziku pod nazivom Lieder–Pjesme za koju povjesničar umjetnosti i prof. njemačkog jezika don Antom Šuljić u predgovoru mojoj knjizi napisao: „… (njezine pjesme) Pisane su slobodnim stihom. Tu poeziju karakterizira refleksivnost, religiozna metaforičnost i intimitet koji otkriva bogatstvo te već tada zrele umjetničke duše.“

Foto: Zagrebačka nadbiskupija
  • Kakav je bio odnos Mile Wod prema zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu za vrijeme njegova života?

To se može vidjeti iz njezinoga Dnevnika, čiji djelovi su objavljeni u mojoj knjizi Hrvatska kiparica Mila Wod. Ona je kardinala Stepinca oslovljavala s Eminencija, kako su ga oslovljavali i ostali sugovornici. Smatrala ga je učiteljem, i vrlo osjetljivim i razumnim sugovornikom prilikom razgovora o poslovnim pitanjima uređenja crkava.

  • Je li kiparica Wod bila „ludo“ hrabra kada je nakon Stepinčeve smrti napisala pismo maršalu Titu u Beograd te mu prenijela Stepinčev stav o komunistima?

Mila Wod bila je vrlo hrabra žena kao i druge naše uzor-žene primjerice književnica Sida Košutić, službenica Božja Marica Stanković i velika učenica Mile Wod kiparica Alojzija (Lojzika) Ulman. Sve su se one iskušale u vatri svojedobnoga režimskoga života. Mila Wod  bila je slobodna za nadahnuća Duha Svetoga koji ju je nadahnjivao i vodio. Bila je sućutna prema siromašnima i puna ljubavi a gdje je ljubav izčezava strah. Na tom tragu razumijevam i zapis iz njezina Dnevnika kada piše: „Šesnaestog veljače (1960.) bio je utorak i meni je došla neodoljiva želja da javim Maršalu Titu kakav je bio naš Kardinal. Napisala sam mu pismo sljedećeg sadržaja: „Gospodine Maršale, ono što ću sada napisati ne činim ni pod čijim utjecajem, nego po svojoj inicijativi i odgovornosti. Kroz više od dvadeset godina imala sam čast izvađati kiparske radove za našeg blagopokojnog kardinala Alojzija Stepinca. Kada sam godine 1958. dobila nalog da uredim kapelicu sv. Ivana u Krašiću, rekao mi je tamošnji župnik Vraneković da mu je Eminencija nakon svoje teške bolesti rekao da će prvu svetu misu za Vas odslužiti. Osim toga on je uvijek naglašavao: ‘I komunisti su naša braća, mi ih moramo ljubiti. Jeste li me razumjeli?  Mi ih moramo ljubiti.’ Ovo Vam javljam gospodine Maršale sa željom da Vam molitva našeg Kardinala zaista donese blagoslov. Mila Wod

Foto: Zagrebačka nadbiskupija
  • Njezino je djelo posmrtna maska kardinala Stepinca. Mnogi poznavatelji umjetnosti ocjenjuju upravo taj rad Mile Wod kao najuspjeliji portret kardinal Stepinca. Ujedno, na temelju te posmrtne maske napravljen je i Stepinčev portret koji se danas nalazi i u Muzeja bl. Alojzija Stepinca i na sarkofagu u zagrebačkoj prvostolnici. Što je taj Stepinčev portret značio hrvatskim katolicima u komunističkom režimu?

Taj portret bl. Alojzija Stepinca značio je i znači mnogo umjetnicima kada počimaju slikati ili modelirati Kardinalov lik. To je osnova/temelj kao i fotografije koju treba vidjeti, poznavati, a onda izraditi nešto svoga, prepoznatljivoga, posebnoga i neponovljivoga. Treba materiji utisnuti duh. Umjetničko djelo treba zračiti, ne može se izreći, ali se može intuirati, naslućivati.

Koliko je ta posmrtna maska utjecala na hrvatske umjetnike teško je reći ali činjenica je da je bl. Alojzije Stepinac nadahnjivao umjetnike primjerice kipare: Ivana Mešrovića, Tomislava Kršnjavog, Anđelka Odaka, Nikolu Šanjeka, Domagoja Kačana, Antu Jurkića, Tomislava Ostoju, Kuzmu Kovačića, Josipa Poljana, Mladena Mikulina, Vida Vučaka itd. te slikare: Josipa Bitterija Dinija, Josipa Biffela, Anu Mariju Botteri, Branimira i Mihovila Dorotića itd.

Blaženi Alojzije Stepinac je bio čovjek koji je poznavao bilo svoga naroda, bio je i jest svijetli lik i uzor Crkve u Hrvata. Bio je branitelj potlačenih i malenih, glas obespravljenih ma tko da su oni bili.

Zagreb, 05.06.2011 – Papa Benedikt XVI. večeras je u zagrebačkoj katedrali Katoličku crkvu u Hrvatskoj pozvao da bude moralna savjest društva, uvijek vjerna Kristu i njegovu Evanđelju, te da u društvu bude boravište radosti u vjeri i nadi. “Ljubljena Crkvo u Hrvatskoj, preuzmi ponizno i smjelo zadaću da budeš moralna savjest društva, sol zemlje i svjetlo svijeta. Budi uvijek vjerna Kristu i njegovu Evanđelju, u društvu koje nastoji relativizirati i sekularizirati sve slojeve života. Budi boravište radosti u vjeri i nadi”, poručio je Sveti Otac koji je u zagrebačkoj prvostolnici predvodio Molitvu Večernje. Po završetku Večernje Papa se pomolio na grobu blaženog Alojzija Stepinca.foto FaH/ POOL/ HBK/ Dražen PAJTLAR/ ik
Uzorna vjernica i prava dama
  • Krašićki župnik Josip Vraneković u jednoj dopisnici iz 1962. godine ističe je kao utemeljiteljicu akcije da „Kardinal na poseban način živi u srcima svojih siromaha, kojima je bio pravi otac“. Što je kiparica Wod radila na tom tragu Stepinčeve brige za siromašne?

Umjetnica Mila Wod pomagala je potrebite. Nabavljala je obuću i odjeću i dovozila je u Krašić, a onda bi ju krašićki župnik Josip Vraneković djelio potrebnima. Kardinalu Stepincu je nabavljala bombone, kako bi ih on uvijek imao za svoje jedine slobodne svakodnevne posjetitelje, za djecu. Znajući da Kardinal voli životinje darovala mu je jednoga malog psića Campija. Ona je pola svoje mirovine davala za druge.

  • Vodila je i svoj Dnevnik, objavljivala zanimljive tekstove o umjetnosti, pisala pjesme. Što sve to govori o njezinoj zauzetosti za životne vrijednosti u vremenu u kojem je živjela?

Bila je neumorna radnica, uzorna vjernica i prava dama kako svjedoče njezini suvremenici, koji su je poznavali. Svi su je oslovljavali s Milostiva. Tako velika a tako mala.

Foto: Zagrebačka nadbiskupija
  • Sin Jurica joj je stradao u logoru Jasenovac. Je li to utjecalo na njezino stvaralaštvo?

To ju je teško pogodili, uozbiljilo, pritjesnilo ali nije slomilo, nego još više priljubilo uz križ njezinoga života i uz Boga. Od tada ona radi isključivo za crkvene potrebe. A radila je do svoje smrti, 1968. godine, u atelijeru svoga skromnoga stana u Petrovoj. Među posljednjim radovima izmodelirala je glavu sv. Ivana Kapistrana za franjevce u Iloku i reljef sluge Božjega fra Ante Antića, koji se nalazi iznad njegova groba u Vrbanićevoj ulici u Zagrebu.

Uspjela je u režiji kardinala Franje Šepera 1967. godine otići u Rim gdje je svetom Ocu Pavlu VI. osobno predala svoju skulpturu „Kraljica mira-Papi mira“. Taj put u Rim i svoj doživljaj Papina blagoslova opisala je u članku za list Marija, kojeg donosim u knjizi.

  • Sprovod joj je vodio tadašnji pomoćni zagrebački biskup Franjo Kuharić 1968. godine?

To što joj je sprovod vodio sada sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, drugi nasljednik na stolici zagrebačkih biskupa nakon kardinala Stepinca, znači da ju je duboko cijenio kao osobu i kao umjetnicu.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Zagrebačka nadbiskupija