(FOTO) Međunarodna konferencija ‘Povijest hrvatske političke emigracije u 20. stoljeću’: ‘Borba za fizički opstanak i očuvanje nacionalnog identiteta’

Foto: fah

U Hrvatskoj matici iseljenika počela je u četvrtak dvodnevna međunarodna konferencija “Povijest hrvatske političke emigracije u 20. stoljeću”, u organizaciji Centra za istraživanje hrvatskoga iseljeništva i Matice iseljenika, na kojoj stručnjaci razmatraju burnu i često puta tragičnu povijest hrvatskog iseljeništva.

Predsjednik Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva Marin Sopta istaknuo je kako se još uvijek malo zna o “bogatoj, burnoj i često puta tragičnoj povijesti hrvatskog iseljeništva u paralelnoj borbi za opstanak”.

Sopta: Borba za fizički opstanak i očuvanje nacionalnog identiteta

S jedne strane bila je to, naglasio je, borba za fizički opstanak doseljenika jer su nepoznavanje jezika i kulturološki šok otežavali proces asimilacije i integracije u novim sredinama, a s druge se strane čvrsto njegovala borba za očuvanje hrvatskog nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta.

Ocijenio je kako hrvatska politička emigracija u domovini često ima negativan imidž iako je kroz političke stranke, pokrete i istaknute pojedince u iseljeništvu imala važnu ulogu u društveno – političkim događajima koji su se odigrali u Hrvatskoj u dvadesetom stoljeću.

Podsjetio je na Jugoslavensko narodno vijeće, u kojem su Hrvati imali jednu od glavnih uloga, koje je dalo veliki doprinos 1918. u stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Vrijeme djelovanja Hrvatske seljačke stranke (HSS) u Europi i proglašenje Nezavisne Države Hrvatske (NDH) 1941. bio je drugi važan period u djelovanju političke emigracije, rekao je.

Po završetku Drugog svjetskog rata Tito je dobio veliki legitimitet u svijetu, između ostaloga zahvaljujući banu Ivan Šubašiću, koji je u ime HSS-a kao član Jugoslavenske kraljevske vlade u Londonu pristao na dogovor s Titom.

Naglasio je kako je hrvatska politička emigracija u razdoblju 1945. – 1990. aktivno djelovala i nastavila s očuvanjem i širenjem ideje o pravu hrvatskoga naroda na slobodnu i demokratsku Hrvatsku, a u Domovinskom ratu hrvatsko iseljeništvo dalo je veliki doprinos u obrani od velikosrpske agresije i JNA.

Povjesničar Jure Krišto, govoreći o emigrantskoj Hrvatskoj reviji, istaknuo je važnost njezina djelovanja u emigraciji, od kada su joj Vinko Nikolić i Antun Bonifačić udahnuli novi život 1951. u Buenos Airesu.

Krišto: Hrvatska revija bila je poprište sučeljavanja mišljenja

Hrvatska revija ostala je u emigraciji dok su na vlasti bili komunisti koji su njezine suradnike, a osobito Nikolića, smatrali neprijateljima i zločincima, no od 1991. ponovno izlazi u Zagrebu u suverenoj hrvatskoj državi.

“Živeći izvan dosega dirigirane povijesti komunističkoga režima u domovini, brojni hrvatski intelektualci u emigraciji jedva su dočekali trenutak kako bi mogli ponuditi svoja neposredna iskustva i stručna znanja u historiografiji i srodnim disciplinama”, rekao je Krišto.

U Hrvatskoj reviji mnogi dokumenti su po prvi put objavljeni, bila je otvorena za sve, bez ideoloških ili političkih ograničenja, pa je postala poprištem sučeljavanja mišljenja, povijesnih iskustava i političkih ocjena.

“Takvom uređivačkom politikom postala je neophodan korektiv i nadopuna hrvatskoj historiografiji koja se u domovini borila s problemom nametnutih interpretacijskih modela”, kaže Krišto.

Šumanović: Najvažniji radovi emigracije od Korskog, Sinovčića i Vrančića

Povjesničar Vladimir Šumanović objasnio je kako je hrvatska emigracija uspjela je u razdoblju socijalističke Jugoslavije ponuditi hrvatskoj domaćoj i emigrantskoj javnosti djelotvoran odgovor na sustavnu propagandu komunističkih vlasti o važnim događajima iz Drugoga svjetskog rata.

Kao ogledne primjere najvažnijih radova hrvatske emigracije naveo je brošuru Ive Korskog o Titu, raspravu Marka Sinovčića “NDH u svjetlu dokumenata” i memoarsko djelo Vjekoslava Vrančića “Branili smo državu”.

Ova su djela, podsjetio je, pobudila velik interes hrvatske emigrantske javnosti, a brošura “Tito” je zbog prijevoda na engleski pobudila interes i šire međunarodne javnosti.

Jurković: Politička emigracija podijeljena na Mačekovu i Pavelićevu

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Povjesničar Danijel Jurković navodi da je hrvatska politička emigracija bila je podijeljena na haesesovsku, odnosno Mačekovu, i ustašku, odnosno Pavelićevu.

Obje skupine, unatoč razlikama na ideološkoj, identitetskoj i političkoj razini, imale neprijateljski odnos prema prosovjetskom državnom uređenju, svaka je na svoj način doživljavala SSSR kao glavnog političkog protivnika.

Zbog toga su se obje skupine mogle osloniti samo na tada jedinu državu koja je svojim kapacitetima mogla parirati Sovjetskom Savezu – SAD-u.

Jurković kaže da su i Maček i Pavelić neposredno nakon završetka Drugoga svjetskoga rata stupili u kontakt s američkim vojnim postrojbama na teritoriju Austrije.

“Maček je vezu s američkim snagama održavao javno”, rekao je dodavši kako se Pavelić zbog svog položaja saveznika koalicije koja je izgubila rat, skrivao gotovo tri godine na teritoriju Austrije i Italije.

Jareb: Ustrojavanje domobranskih organizacija u iseljeništvu

Po riječima povjesničara Marija Jareba, djelovanje ustaško-domobranskog pokreta od početka tridesetih godina 20. stoljeća do Drugoga svjetskog rata se u historiografiji i publicistici često svodi na razmatranje djelovanja njegove ustaške komponente.

Organizacija Ustaša: Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) je prvenstveno djelovala kao malobrojna politička emigrantska i poluvojna organizacija.

Zbog niza akcija koje je poduzimala u prvoj polovici tridesetih godina stvarno je bila poznatija u hrvatskoj i međunarodnoj javnosti, no unatoč tomu ona nije bila zamisliva bez postojanja i djelovanja domobranske komponente – organizacija Hrvatskog domobrana u Južnoj i Sjevernoj Americi i Europi.

Jareb je naglasio da su domobranske organizacije, čije je ustrojavanje počelo 1931. godine u Južnoj Americi, djelovale kao masovne iseljeničke organizacije, čiji je prvenstveni cilj bio političko djelovanje u svrhu borbe za uspostavu neovisne hrvatske države.

Domobranske su organizacije okupljale tisuće članova i brojne pristaše, pa je već i zbog te činjenice njihovo djelovanje među hrvatskim iseljeništvom ostavilo značajnog traga, zaključio je Jareb.

Izvor: narod.hr/hina