(FOTO) Prof. dr.sc. Sanja Nikčević za Narod.hr o pokretanju nove izdavačke kuće Citadela libri – koja afirmira pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti

Kada jedno javno predavanje na temu „Imamo pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti“ Sanje Nikčević dupkom ispuni sve tri prostorije Društva hrvatskih književnika, kao što se to dogodilo 21.01.2020. očito je pogođena i tema i govornik. Povod predavanju, a i ovom našem razgovoru, je  novopokrenuta izdavačka kući Citadela libri u kojoj je prva objavljena knjiga drama Rajmunda Kuparea Prebivao je među nama. Pokretač i glavni urednik je Sanja Nikčević kazališni kritičar i teatrolog i profesorica  iz Zagreba koja radi kao redovna profesorica na Akademiji za kulturu i umjetnost u Osijeku.  

Dvostruki dobitnik američke Fulbright stipendije, aktivna u međunarodnim i hrvatskim udrugama, održala  je brojna javna predavanja, objavila je preko stotinu znanstvenih članaka u zemlji i svijetu, šest antologija te jedanaest autorskih knjiga o američkoj, europskoj i hrvatskoj drami.  Nagrađene su joj knjige Nova europska drama ili velika obmana ( 2006.) koja je i prevedena na strane jezike i  Kazališna kritika ili neizbježni suputnik (2011). Knjigama razotkriva prazninu vladajućih  trendova (npr. nove europske drame) i ruši hrvatske kulturne mitove (o zabrani Krleže u Hrvatskoj u knjizi Mit o Krleži ili  o nepostojanju ratne drame u tri  antologije i dvije teorijske knjige od kojih knjiga Slika Domovinskog rata u hrvatskom kazalištu 1990.-2016.  ili od svetišta do nametnute krivnje  zaokružuje istraživanje). 

U zadnje vrijeme  istražuje odnos kazališta i svjetonazora i zagovara povratak katarze i pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti. O tome će govoriti u četvrtak 6. veljače 2020. u knjižnici Sesvete a 20. veljače u Europskom domu u Jurišićevoj 2 u Zagrebu, a zatim i u Osijeku, Karlovcu, Splitu na Danima kršćanske kulture…  

Narod.hr: Što je Citadela libri?

To je nova    specijalizirana obiteljska  izdavačka kuća koja vjeruje u pravo  na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti.  Zato  objavljujemo  vrijedna i kvalitetna djela koja afirmiraju temeljne ljudske vrijednosti a nepravedno su zanemarena ili nepoznata. Specijalizirani smo za područje kazališta i književnosti (to je moje područje) i povijesti (to je djelokrug mog sina Olivera Nikčevića). U izdavačkom planu su dramska djela koja pročišćavaju, ojačavaju i uzdižu onoga koji čita/gleda i teorijska djela  koja jasno definiraju pojmove i  daju odgovore o svijetu oko nas.

Narod.hr: Iz vašeg je životopisa očito da možete objaviti  knjigu kod različitih uglednih izdavača, zašto pokrećete specijaliziranu izdavačku kuću?

Mi oboje vjerujemo da je temelj europske civilizacije izdavaštvo koje vodi misija a ne profit kao i da naša civilizacija opstaje zbog specijaliziranih izdavačkih kuća koje objavljuju ono što njihovi pokretači vjeruju da ima smisla zastupati pa im je zato stalo da knjiga dođe do ljudi. I pisanje i objavljivanje knjiga je od početka naše civilizacije bilo misija kojom se  potvrđivalo ono najsvetije u društvu (prva proza su zapisani mitovi ili vjerske istine, prva tiskana knjiga je Biblija!) ili pak mijenjalo društvo jer književnost i umjetnost utječu i na mozak i na dušu i na srce i na tijelo jer imaju silnu snagu. Zato je meni tužno da se danas o izdavanju knjiga govori kroz bezlični profit ili se izdavaštvo doživljava kao „kreativna industrija“ s knjigom kao „robom koja se prodaje na tržištu“. Novac je dio našeg života ali on ne može biti mjerilo vrijednosti neke stvari niti jedini cilj ljudskog djelovanja.  

Istina je da mogu objaviti vlastitu knjigu bez problema ali sam pokrenula  izdavačku kuću jer je naša misija vrlo ozbiljna i ne bi se vidjela da naslove koje želim objaviti (bilo moje, bilo tuđe) raspršim po raznim izdavačima. Uz to, mnogi izdavači danas su zaboravili svoje početne misije i samo „objavljuju knjige“, a neki, na žalost, doživljavaju knjigu kao „robu koja mora donijeti profit“.   

Narod.hr: Koliko je lijepo/dobro/sveto prisutno  u umjetnosti danas?

Ta su  tri pojma bila neraskidivo povezana uz umjetnost i  kazalište od samog početka naše civilizacije (od antike) pa preko srednjeg vijeka do druge polovine 20. stoljeća i zato  većina ljudi to i danas osjeća kao osnovnu funkciju umjetnosti i kazališta. No, ti su pojmovi danas u umjetnosti dobili negativno značenje: lijepo je postalo kič, dobro se smatra licemjerjem a sveto je izbačeno kao nepostojeće. Te su riječi izbačene iz  vladajućeg i teorijskog i umjetničkog kanona kao nepristojne riječi i svaka umjetnost koja ih prikazuje smatra se ili „lažnim prikazom svijeta“ ili „nerealnim podilaženjem publici“. 

Mi smo naučili da je kanon popis najvrednijih djela naše civilizacije i da je neupitan jer  postoji evolucija žarova zbog koje je ovo danas najbolje moguće, kao i da su kanon uspostavili stručnjaci izabravši ono najvrednije u umjetnosti prema kriterijima koja dolaze iz samog djela (imanentni umjetnički kriteriji) dakle bez ikakvog vanjskog (društvenog ili političkog  razloga). Pa tako današnja umjetnost stalno tvrdi da je „iznad svih društvenih silnica“ da je „odgovorna samo sebi“, a vlada i teza da će se kvalitetan autor „probiti“ kvalitetom svog djela bez obzira na sve oko njega, što znači da oni koji se nisu probili nemaju dovoljno kvalitetna djela.   Kanonska djela se uče u školi, pohvaljuju u javnosti iz tog kanona se igraju djela u kazalištima glavne struje i opet pohvaljuju kao najbolja.  

Međutim ima tu nekoliko ozbiljnih problema jer sve to skupa nije istina. Već sam jako dugo umorna od vladajućih predstava glavne struje, sve su  iste, prikazuju iste disfunkcionalne obitelji koje se mrze i muče, svijet bez smisla, bez nade, bez katarze, ruše se temeljne vrijednosti u koje ja vjerujem a  u ime „Istine“ pokazuje se neka kriva slika svijeta. Što je najgore iste prazne, mračne, hladne, ili pak uvredljive i krvave, predstave vladaju po scenama cijele Europe već pola stoljeća i tjeraju publiku iz kazališta.  Teorijski argumenti o „kvaliteti“ takvih predstava zvuče mi šuplje jer sam se na svoje oči uvjerila da te predstave ni najgorljiviji zagovaratelji zapravo ne vole gledati. Možda zato teoretičari i odlaze u nerazumljivi teorijski jezik (tzv. meta-jezik) koji proglašavaju mudrošću a zapravo je  bijeg od praznine sadržaja. Kad imaš jasnu poruku koju želiš prenijeti možeš je ispričati jednostavnim jezikom. 

Narod.hr: Zašto se ono što danas smatramo vrijednom i kanonskom umjetnosti odvojilo od lijepo/dobrog/svetog?

Prvo sam mislila da je problem u nametanju praznih trendova pa sam pisala o tome u knjizi o novoj europskoj drami (Nova europska drama ili velika obmana), međutim problem je dublji i veći. Naime, kad sam krenula predavati kolegij „Povijest drame i kazališta“ na umjetničkoj akademiji u Osijeku  prije 15 godina, ponovno sam prošla sve epohe – pročitala drame, teoriju i povijest – osvijestila sam koliko je divnih stvari – pisaca, djela, žanrova, pa i cijelih epoha – izbačeno iz suvremenog kanona. Što obrazovan čovjek zna o viteškim romanima srednjeg vijeka,  o kazalištu srednjeg vijeka (prikazanjima koji su bili glavna struja u Europi i za vrijeme renesanse), o građanskoj drami 18. i 19. stoljeća koja je vladala dva stoljeća u Europi i na kojoj je nastalo naše suvremeno kazališta? Ništa. Koliko imena katoličkih intelektualaca koji su bili časni ugledni i dominantni mislioci svog vremena možete nabrojati, kako kod nas, tako i u Europi? Nikog.

Upravo proučavajući povijest posvijestila sam da je kazalište  izašlo iz svetog i to samo u našoj europskoj (u Grčkoj iz dionizijskih rituala u srednjem vijeku iz mise) nego i u drugim civilizacijama (kineska opera i japanska no drama su također postavljale svete priče na scenu) jer je funkcija umjetnost  bila prenošenje onog najsvetijeg u društvu i podučavanja ljudi kako živjeti. Kazalište je punih 15 stoljeća (i u Antici i u srednjem vijeku) doslovno bilo sveto zato je logično da i dalje, uvijek, kazalište glavne struje odražava vladajući svjetonazor. Svako djelo u sebi nosi poruku (svjetonazorsku i političku) i poetiku. Nije istina da se djelo piše u zrakopraznom prostoru  izvan društvenog okvira. Iza tih teza se kriju oni koji slijede vladajući svjetonazor. No poruka djela nije kvaliteta nego objektivna kategorija. Kriteriji kvalitete bi trebali biti izvan poruke ali je vladajući svjetonazor upravo na razini poruke odredio kanon. Priznaje se samo „hrabra kritika društva“ ali iz sekularističkog svjetonazora, dakle bez ikakve transcendencije, duhovnog u svijetu, a izbacuje svaka poruka koja afirmira bilo što u svijetu oko nas (od smisla svijeta  do temeljenih ljudskih vrijednosti). Zato je teško obraniti dramu koja se ne uklapa u kanon. Kad sam to pokušala i krenula primjenjivati kriterije kvalitete suvremene teorije i kanona shvatila sam da imam samo vrstu poruke koja se smatra kvalitetom. Čitajući brojna djela izbačena iz kanona prvo sam se oduševila jer je tu toliko odličnih drama koje i mene danas (koja sam stvarno puno drama pročitala) dotaknu, potaknu, oduševe. Uz to vidjela sam da postoje oni koji pišu o istoj temi ali nose drugačiju poruku (npr. npr. prikaz puka u djelima Josipa Freuedenreicha u usporedbi sa djelima Srđana Tucića, prikaz  plemića u Higina Dragošića ili Ernesta Katića u usporedbi s Ivom Vojnovićem ili prikaz građanske sredine u Josipa Eugena Tomića i Josipa Kulundžića). Tada mi je postalo jasno da poruka nije kriterij jer unutar jedne iste poruke može biti i dobrih i loših drama. Budući da sam bila uvjerena da su izbačene drame kvalitetne krenula sam u istraživanje: kad nam je točno kanon nastao, zašto je izbacio sve afirmativno, a tražila sam i kako da unutar svoje struke obranim to što smatram kvalitetnim. 

Kanon kao popis najvažnijih djela koja treba pročitati svako obrazovan (svatko) i koja su zajednička cijeloj Europi (svi znaju tko je Edip i tko je Hamlet) nastao je u 19. stoljeću kada je Goethe prvi puto osvijestio pojam „svjetske književnosti“ (u značenju europske) i definirao književne epohe od antike do svog vremena kao i popis žanrova i djela. To nam je ostalo do danas. Nakon Drugog svjetskog rata pobjeda sekularističkog svjetonazora nije samo definirala što je to vrijedna umjetnost nego je i  tu postojeću listu epoha i djela prevrednovala, doslovno desetkovala.  

Narod.hr: Svjetonazor je riječ koja se sve češće spominje u tumačenju pojava u suvremenom društvu,  u kakvom je odnosu s politikom ili umjetnošću?   

 Svjetonazor definira naš odnos prema onome iznad nas (Bogu, životu nakon smrti), onome oko nas (svijetu, društvu, politici) i onome u nama (tko sam ja).  Svjetonazor definira ulogu, svrhu i smisao tih triju razina u našem životu i vrlo je važan jer oblikuje naše mišljenje, određuje naše ciljeve i utječe na naše djelovanje. Ponekad je nevidljiv na prvi pogled jer su ideologije, politička uređenja, ekonomski odnosi vidljiviji i čini nam se da jače utječu na naše živote, jače djeluju na naše emocije, a svojim promjenama stvaraju  kakofoniju. No, svjetonazor je u podlozi svega toga, uspostavlja osnovnu hijerarhiju vrijednosti jednog društva i upravo je on najmanji zajednički nazivnik neke civilizacije, ono što je zajedničko cijeloj Europi bez obzira na političke, ekonomske i druge razlike pojedinih zemalja! To je ono po čemu se razlikujemo od neke druge civilizacije! Mi kažemo da je europska kultura  prostor koji u određenom vremenu (od antike do danas) dijeli zajedničke epohe, znanja i ideje, ali dijeli i svjetonazor koji dubinski utječe na naše stavove i odluke dakle na naš život. 

Nakon  antike sve do druge polovine 20 stoljeća u Europi je vladao kršćanski svjetonazor. Kršćanski svjetonazor je  na temelju vjerskih istina (dogmi) uspostavio hijerarhiju vrijednosti. Na prvoj razini „ono iznad nas“ je svijet u značenju svega što postoji (i nebo i zemlja) a osnovna karakteristika mu je smisao jer je svijet  dio Božjeg nauma. Svijet je stvorio svemogući i dobri Bog kao dio svog plana i ima prema njemu odgovornost. Predstavnik te razine je Bog (Isus Krist, sin Božji), a osnovna vrijednost je ljubav jer je Bog iz ljubavi stvorio ljude, a Božji sin iz ljubavi smrću na križu te ljude otkupio. Ta je razina prikazivana europskom kazalištu srednjeg vijeka (Isus krist i sveci u prikazanjima).

Na drugoj razini  „zajednica oko nas“ je o država kao zajednici ljudi koji nisu povezani rodom a osnovna karakteristika joj je stabilnost (jer je uređena po pravednim i jasnim  pravilima što proizlaze iz onog božjeg nauma), bez obzira na njenu veličinu (od grada i feuda do kraljevstva ili carstva). Predstavnik je kralj, a osnovna vrijednost je služenje, čime  kralj na ljudskoj razini odslikava Isusovu odgovornosti i ispunjava dužnost prema Bogu služeći podanicima koji mu je Bog povjerio. Ta je razina prikazivana u baroku (npr. Calderonov Život je san)

Na trećoj razini „odnos prema nama“ je obitelj kojoj   osoba pripada i unutar koje se ostvaruje a osnovna karakteristika joj je čast ili doličnost. Predstavnik te razine je otac kao zaštitnik obitelji a osnovna vrijednost je poslušnost osobe osnovnim  temeljima obitelji. Ta razina se prikazivala u građanskoj drami (npr. Graničari Josipa Freudenreicha).   

U tom svjetonazoru cilj ljudskog života je spas duše, a svaka osoba (bez obzira na kojoj se razini dužnosti zatekla i koje je talente dobila) mora  raditi ono što je dostojno, pravedno i dolično (od sina Božjeg do onog najnižeg na društvenoj ljestvici). Sreća se postiže davanjem drugima što možemo samo ako razvijemo u sebi ljubav zbog koje možemo izvršavati svoje dužnosti, biti odgovorni i poslušni kako nas je naučio sam sin Božji, Isus Krist. Život osobe je uvijek podređen višim idejama i ciljevima i uvijek se postavlja pitanje: što netko može ili treba napraviti za dobrobit uže ili šire zajednice? Iako nam danas sve te tri vrijednosti (ljubav, služenje, poslušnost) prezentiraju kao prisila i ludost, osoba se u tom društvu osjeća zaštićenom na svim trima razinama. Ako se i dogodi neki pojedinačni poremećaj ili nepravda, osoba zna da će na nekoj od te tri  razine pravda biti zadovoljena makar i nakon smrti. 

 Tablica 1. Hijerarhija vrijednosti kršćanskog svjetonazora

Narod.hr: Koje su vrijednosti u sekularističkoj hijerarhiji vrijednosti? 

Kao što je srednji vijek bio veliki civilizacijski lom u odnosu na prijašnje vrijeme, tako je krajem 18. a onda u 19. stoljeću s prosvjetiteljstvom i sličnim pokretima započeo drugi veliki lom u cijeloj Europi: promjena svjetonazora. Kršćanskom svjetonazoru suprotstavljao se novi, ateistički, koji  često zovemo sekularističkim svjetonazorom (za razliku od sekularizma koji znači svjetovno sekularističko zapravo znači ateističko). U njemu je hijerarhija vrijednosti drugačija. 

Na prvoj razini je razum (potpomognut s Aristotelovih  pet osjetila: vidom, sluhom, njuhom, opipom i okusom) kao  temelj tumačenja svijeta, a vjeru je zamijenila znanost. Istina je dominantna vrijednost te prve razine, a znanstvenik je postao glavni predstavnik Istine, odnosno spoznaje o svijetu. Taj je svjetonazor vjeru i Boga proglasio „neznanstvenima“ i „nazadnima“ i protjerao ih u privatnu sferu. Umjesto Božjeg nauma koji je do tada vladao svijetom, osnovna karakteristika tog svijeta je uspostavlja se evolucija  kao prirodni proces razvoja, kako živog svijeta, tako i društva. Na drugoj razini kritika je temeljna vrijednost druge razine, odnosa prema društvu (koje iz pravedno uređene države postaje društvo nedefiniranog centra vlasti s osnovnom karakteristikom promjene), iz uvjerenja da će istinito i objektivno (dakle: razumsko i znanstveno) prikazivanje društvenih problema i mana naporima samih ljudi, uz pomoć  znanosti i tehnologije, dovesti do poboljšanja društva (napretka kao promjene na bolje!). Glavni predstavnik te razine postaje hrabri kritički intelektualac (a kasnije i umjetnik). Temeljna vrijednost treće razine je pobuna pojedinca protiv ograničenja na svim razinama (i Boga i države i obitelji). Pojedinac je postao središte svijeta i sve je podređeno njegovu boljitku, a opći cilj svih triju razina je sreća pojedinca na zemlji koja će se ostvariti oslobođenjem od ograničenja na svim trima razinama. Kolikogod je taj cilj na prvi pogled bio dobar, on se u ovom svjetonazoru postiže kritikom i pobunom, dakle negativnim djelovanjem. Uz to,  taj svjetonazor je protjerao pozitivni /kršćanski!/ pogled na svako odricanje ili plemenitu žrtvu. To se najprije smatralo nepotrebnim, a zatim i nepostojećim. Iako se i novi svjetonazor poziva na istinu i dobro, istina se spoznaje isključivo razumom, dobro je zemaljski napredak pojedinca društva, a Boga nema.

Sve se bitke u medijima i društvu danas vode u ime ovih sekularističkih vrijednosti (za slobodu pojedinca) ali rušeći  ove kršćanske. 

Tablica br. 2 Hijerarhija vrijednosti sekularističkog svjetonazora

Narod.hr: Što je u umjetnosti donijela vladavina  tog novog svjetonazora? 

Novi svjetonazor nije zavladao odjednom; bio je to dugotrajni proces od više od stotinu godina s početkom u 18., tijekom 19. stoljeća i u prvoj polovini 20. stoljeća. Tekao je usporedno s nekim drugim društvenim tokovima i događanjima, kao što su formiranje nacionalnih država, opismenjavanje,  industrijalizacija i slično pa nam lako promakne ta svjetonazorska borba koja se svjesno i namjerno vodila uz pomoć medija ali i književnosti i umjetnosti. Umjetnički predstavnici sekularističkog prikaza stvarnosti bili su realizam, modernizam, ekspresionizam i ostali -izmi koji su bili manjina i po broju naslova i po broju izvedbi. Iako danas učimo da je ta „nova“, „suvremena“ „mlada“ umjetnost nezaustavljivo „pomela“ stare, zapravo su bili manjina na koju se gledalo kao na iznimku u stilu: eto talentirani ljudi su otišli u neku krivu ulicu ali će sigurno doći k sebi.   

Naime, sekularistička /ateistička/ slika svijeta bila je ljudima potpuno strana, do prosvjetiteljstva nije postojao koncept nepostojanja Boga ili ateizam u današnjem smislu riječi. A theos grčki znači „onaj bez boga“ dakle „nevjernik“ ali to je značilo  onaj tko je vjerovao u drugog boga (tako smo mi govorili za Muslimane kao i oni  za kršćane – kaurin znači nevjernik u smislu onaj koji ne vjeruje u našeg Boga ali ne ateist u današnjem smislu riječi).  Još šezdesetih godina Gabriel Marcel, ugledni francuski filozof je pisao da se nije moglo ni zamisliti da će umjetnosti  ikada govoriti protiv vjere.  Mi danas u Hrvatskoj nakon  sedamdeset godina vladavine ne samo ateističkog svjetonazora u Europi, nego i komunizma u Hrvatskoj, vjerujemo u Boga. Što mislite koliko su ljudi vjerovali prije pobjede tog novog svjetonazora? Upravo zato mi je teško shvatiti kako je moguće da je taj manjinski svjetonazor, toliko stran  velikoj većini ljudi pobijedio i zavladao nakon Drugog svjetskog rata i to ne samo u istočnoj Europi koja je bila komunistička nego i u onom dijelu Europe koja je bila demokršćanska.  

Ta je pobjeda donijela ovo što imamo danas, uskoću kanona u koji se priznaje samo određena poruka  i kritika društva ali iz sekularističke hijerarhije vrijednosti a sve drugo izbacuje kao nevrijedno ili ne spominje. Iz kanona je izbačeno sve što na bilo koji način afirmira svijet oko sebe kao smisleno mjesto, sve što mene u publici pročišćava, podiže, osnažuje, a naročito sve što afirmira postojanje ili pozitivno djelovanje Boga na zemlji. Problem je bio u tome što je izbačeno upravo sve ono što – i publika i ja sama – imamo potrebu gledati na scenama. I ne samo to, upravo ono što je izbačeno bilo je temelj kazališta kroz čitavu povijest naše civilizacije.  Kad kažem izbačeno to znači doslovno – kao da je u bunar bačeno – u svijesti ljudi su samo kanonski pisci – i bilo kakav drugačiji tekst je teško pronaći. Ja sad otkivam jedan predivan svijet građanske drame, religioznih tekstova i kroz povijest i u suvremenosti… 

Vrlo logično izbačeni su i  teorijski tekstovi pa ja sad otkrivam i teoretičare koji govore ovo isto ali mi ni ne znamo za njih. Kad sam krenula čitati knjigu Vladimira Lončarevića Hrvatski katolički pokret bilo mi je kao da čitam strani jezik jer mi je svaka druga riječ bilo nepoznato ime ili časopis! Stalno se govori (i uči) da je to bila jedna mala grupa katolika koja je nazadno ustrajala uz neke stare ideale a to su bili temelji kulture,    to su bili časni, obrazovani, najugledniji ljudi. Vi imate Ljubomira Marakovića koji je živio kao svet čovjek, biskupa Mahnića koji je u procesu beatifikacije, Petra Grgeca, Matu Ujevića, Josipa Andrića, Đuru Arnolda, Dušana Žanka… i brojne druge intelektualce koje smo izbrisali iz svijesti ljudi a koji su bili glavna struja. Oni su pisali o književnosti  a i sami je stvarali. Ja ih sad otkrivam u biblioteci Glasa koncila „Hrvatska katolička baština 20 stoljeća“ koja predstavlja te izvrsne pisce čije su knjige uredili Vladmir Lončarević, Božidar Petrač, Zdravko Gavran i drugi. I tako je i u drugim zemljama Europe. Otkrivam teorijsku liniju kojoj i ja pripadam i koliko mi je to drago da se ne osjećam tako sama toliko mi je teško kad vidim kako je moguće tako strašno pomesti nešto tako kvalitetno i važno iz svijesti ljudi. 

Narod.hr: Što je to kršćanska poruka djela? 

Proučavanje povijesti kazališta a i čitanje silnog mnoštva kako suvremenih tako i starih drama, gledanje stotina predstava kršćanske tematike  (kao selektor festivala kršćanskog kazališta) osvijestilo mi je da kršćanska poruka ima četiri elementa. Prvo: svijet koji se prikazuje na sceni  ima smisla jer njime vlada milosrdni i bog; drugo: postoji jasna razlika između dobra i zla (zlo je grijeh) i svi znaju što je što; treće: postoji sloboda izbora junaka da odabere dobro ili zlo (čak ako se nad njim vrši neko silno zlo koje on ne može spriječiti lik ima slobodu izbora hoće li mrziti i osvećivati se ili oprostiti): četvrto: ako junak izabere zlo ima mogućnost  izlaska iz toga jer svijetom vlada milosrdni bog. 

Kad se ovako kaže zvuči jednostavno ali sjetimo se da su bogovi u antici bili sve samo ne milosrdni a da je junak bio određen sudbinom dakle nije imao slobodan izbor. U  suvremenoj umjetnosti (realizmu i modernizmu) svijetom ne vlada nikakav bog a ako ga slučajno ima zao je, okrutan, umoran ili senilan (pa i bolje da ga nema), nema razlike dobra i zla jer je sve ili sivo ili crno (nema pozitivnih vrijednosti ili pozitivnog lika koji svjesno bira dobro), nema slobode izbora upravo zato jer je sve crno pa tako nema ni izlaza iz tog crnila.

Narod.hr: Zašto započinjete novu izdavačku kuću Citadela libri objavom Kupareovih drama o rođenju, muci i uskrsnuću Isusa Krista?  Nije li neobično danas objaviti prikazanja koja pripadaju srednjem vijeku?

  Da, izdavačka kuća Citadela libri započinje život objavom tri prikazanja Rajmunda Kuparea  upravo zato što je danas i vladajući svjetonazor i kazalište glavne struje u velikoj krizi. Bitka sekularističkog /ateističkog/ svjetonazora za sreću pojedinca rušenjem prijašnjih vrijednosti nam nije donijela sreću nego je pojedinac osamljeniji i nesretniji nego ikada prije u povijesti. Kazalište glavne struje nije svojom „oštrom i hrabrom kritikom društva“ promijenilo to društvo na bolje nego je društvo sve nepravednije a uz to je kazalište izgubilo publiku. Zato i mora uzimati političke simbole ne bi li takvih pamfletima dobilo bare nekakvu reakciju publike. To nam je najbolji primjer Rijeka kao prijestolnica kulture i njezin program koji jest europska kultura glavne struje ali se sad lijepo vidi kamo smo došli do kraja slijepe ulice u koju smo skrenuli kad smo izbacili iz umjetnosti priču o lijepom/dobrom/svetom.  Upravo zato, kao u svakoj velikoj krizi, važno je vratiti se temeljima. U europskom kazalištu to su antičke tragedije i prikazanja koja su nastala u srednjem vijeku. Prikazanja imaju tri žanra: misterij govori o smislu svijeta (sa Kristovom mukom kao centralnom temom Božjeg nauma), mirakul govori o svecima koji čine prave izbore i ostaju postojani u vjeri i moralitet kao kršćanski moralni nauk koji prikazuje  čovjek u susretu sa smrti i daje mu „vodič“ za čišćenje duše.  Suvremeni teorijski kanon govori da su prikazanja: relikt srednjega vijeka, dosadna crkvena propaganda koja nema nikakve  kazališne odnosno umjetničke vrijednosti (likovi crno bijeli i plošni, radnja poznata, bez dinamike i motivacije…), da ih je crkva zabranila kad su prestali biti puka propaganda a i da nije, evolucijski razvoj umjetnosti „pomeo“ bi iz europskog kazališta. Međutim to sve nije  istina.

Kad sam kao student osamdesetih godina vidjela Prikazanje života sv. Lovrinca mučenika u izvedbi amatera sa Hvara (tada je to to „prošlo“ kao istraživanje baštine čakavskog jezika) shvatila sam da je srednjovjekovno kazalište vrlo živo. Predajući povijest drame otkrila sam prikazanja  u svim epohama: prikazanja su bila kazalište glavne struje za vrijeme renesanse (14. i 15. stoljeće kad su se po Europi igrala prikazanja u trajanju od 3 do 25 dana!), igrali su ih u Shakespeareovo doba, dominirala su u baroku i 18 stoljeću (tzv. isusovačko kazalište). Prikazanja su se u europskom kazalištu igrala i u glavnoj struji i kao amaterske predstave ali i kao veliki spektakli u pojedinim mjestima sve do kraja Drugog svjetskog  rata i pobjede sekularističkog svjetonazora. Tada su izbrisana iz kanona i protjerana iz glavne struje u cijeloj Europi ali su srećom opstala na rubovima ili ispod njih – u župama i u amaterskim izvedbama koje su ponekad bile poluilegalne. Kad sam pročitala Rajmunda Kuparea znala sam da je i dramski žanr i danas živ jer ih je napisao pedesetih (Muka Kristova ili za koga je pravednik razapet) odnosno osamdesetih godina prošlog stoljeća (Porođenje ili tko je dostojan milosti Kristove  i Uskrsnuće ili što nas doista može uvjeriti). 

Idealni su mi za početak nove izdavačke kuće jer zorno dokazuju sve ove gore izrečene tvrdnje. Te su drame očito  afirmacija biblijske priče o Kristu i temeljnih kršćanskih vrijednosti, one nose izrazito kršćansku poruka ali su umjetnički kvalitetne.  Tri poznate priče o Kristu Kupareo je ispričao tako zanimljivo, tako dinamično, kao da ih nikad prije nisam čula. Istovremeno je tako potresno kao da sam tamo s njima i da sama to proživljavam:  strepim s likovima, radujem se onima koji oduče dobro, žalostim nad onima koji krivo odaberu ali ih sve prepoznajem i na kraju doživim katarzu ili pročišćenje emocija. Osjećam se snažnija i pročišćenija, „opremljenija“ za život jer sam dobila neke odgovore na važna životna  pitanja.

  Kupareo je to postigao tako da  se sveti likovi (Krist, Marija) ne pojavljuju na sceni nego se priča kroz okolne likove koji se moraju odrediti prema Kristu i njegovom djelovanju. Likovi imaju mogućnost izbora i dobrog i lošeg i nama je napeto gledati tko će što uraditi i zašto. Imamo one koji Krista prepoznaju kao važnog ali ga ne prihvaćaju jer se ne uklapa u njihove dotadašnje ideje o Mesiji (farizej u Porođenju koji ne može prihvatiti da je mesija ozdravio dijete grijeha  ili Juda u Muci koji ima neku svoju sliku kralja), one koji ga prepoznaju kao važnog ali se ne mogu oduprijeti društvenim ili političkim okolnostima (Pilat u Muci koji vidi da se radi o nevinom i svetom čovjeku). A postoje i oni koji ga   prihvaćaju jer mu otvore srca bez obzira što su naoko ili prema starim pravilima – nedostojni. Npr. pastiri koji znaju da je ozdravljeno dijete vanbračno, dakle nezakonito, ali vide kako je tim ozdravljenjem novorođeni oslobodilo djetetovu majku krivnje i shvate da je pravda novorođenog  drugačija, velika i zapravo divna. Oni znaju da je dijete Mesija. Ili Baraba u Muci koji slijedi Isusa na kalvariji čudeći se zašto su pravednika osudili a njega, koji je kriv, pustili i zašto taj pravednik ne kune i otima se da bi na vrhu kalvarije pao na koljena i rekao: sad znam zašto si razapet, zbog mojih  grijeha, oprosti mi gospodne… Nekoliko sam puta pročitala drame pripremajući ih za tisak ali to je tako dojmljivo o prikazano da sam ja tom mjestu zadrhtala svaki put. To je prepoznavanje i nekih naših sumnji, traženja, odluka dobrih ili loših… Te drame govore o mukama naše duše i zato djeluju na nas.  Ali imaju i velik scenski potencijal, mogu se igrati i kao komorna dramu sa četiri lika na sceni i kao spektakl sa sto ljudi! Zato sam ih objavila kao početak nove izdavačke kuće Citadela libri. Voljela bih ne samo da ih ljudi pročitaju ili postave na scenu nego i da osvijestim kod kazališnih stvaratelja i publike da imamo pravo na lijepo/dobro/ sveto u umjetnosti.

Knjiga je opremljena velikim teorijski uvodom u kojem  branim naše pravo na lijepo/dobro i sveto u umjetnosti dokazujući da je to bio temelj europskog kazališta dvije i pol tisuće godina i analiziram ta djela dokazujući da su suvremena i kvalitetna. Tekst Zdravka Gavrana analizira Kupareovo ostalo stvaralaštvo a knjigu zaokružuje jedno osobno sjećanje Krešimira Tičića na vrijeme kad su gotovo poluilegalno postavljali Kupareovu Muku u crkvi Kraljice svete krunice u Zagrebu sedamdesetih godina.    

Narod.hr: Rajmund Kupareo nije poznat u našoj javnosti kao dramatičar? 

Rajmund Kupareo je hrvatski dominikanac sa otoka Hvara (rođen 1914.)  koji se za vrijeme Drugog svjetskog rata nije politički aktivirao, a i pomagao je Židovima. Međutim vidio je da je novi sustav ateistički, anacionalan, kao i da se grubo obračunava s neistomišljenicima, pa je otišao iz Hrvatske i završio u Čileu gdje je   ostvario doista iznimnu sveučilišnu i znanstvenu karijeru kao estetičar. Bio je profesor na fakultetu, akademik, osnovao Institut za estetiku, njegove knjige su i danas udžbenici iz estetike, dobitnik je najvišeg priznanja koje ta zemlja posmrtno može nekome dati.  Znanstvene radove je pisao na nekoliko jezika ali je književnost uvijek pisao na hrvatskom. 

Zanimljivo je da je od prvih djela bio iznimno cijenjen kao književnik. Kao dvadesetogodišnjak objavio je drugi roman (Braban, priča s otoka Hvara)   1943., dakle kad je već cijela Europa bila umorna od rata,  u 12.000 primjeraka! Mi smo sad objavili tisuću primjeraka i svi nam govore da smo ludi! Pisao je pripovijetke i poeziju a u Hrvatsku se vratio 1970. nakon moždanog udara i do smrti živio u dominikanskom samostanu u Kontakovoj. I dalje je pisao, za njega su znali stručnjaci, pola intelektualnog Zagreba mu je dolazilo  na razgovore o lijepoj umjetnosti no u javnosti mu je bio onemogućen ulaz jer ga je pratila etiketa „političkog emigranta“ iako se on nije nikad politički aktivirao. Tek nakon 1990. je recepcija njegovog djela skromno ušla i u javnost da bi mu 1996. dodijelili nagradu Vladimir Nazor za životno djelo koju nije primio jer je u međuvremenu umro. Cijenjen je kao pjesnik ali nije poznat kao dramatičar. Nadam se da će ova knjiga kao i nova izdavačka kuća Citadela libri to promijeniti.