Katedralna crkva Riječke nadbiskupije, izvedena u baroknom stilu i specifična po svojem kružnom tlocrtu, posvećena je svetom Vidu. I sam grad Rijeka u prošlosti se nazivao po svojem zaštitniku- „Rika svetoga Vida“ („Terra Fluminis sancti Viti“). U trenutku izgradnje Rijeka još nije bila središte biskupije, a današnja katedrala tada je bila samostanska isusovačka crkva.
Slika riječke katedrale inače krasi novčanicu od 100 n.
Sve do početka 17. stoljeća na mjestu današnje katedrale nalazila se malena crkvica svetog Vida koja je služila kao dvorska crkva feudalnog kaštela. Drugi dio Rijeke- onaj građanski- imao je svoju „velu crkvu“ – crkvu svete Marije, tj. Uznesenja Blažene Djevice Marije koja je smještena na kraju Užarske ulice- nekoć glavne prometnice.
Dolazak isusovaca- ideja o gradnji nove crkve
Povijesni zaokret u kulturnom životu grada Rijeke započeo je godine 1627., kada u Rijeku dolaze isusovci, tada nov red u Katoličkoj crkvi. Isusovci su bili nositelji obnove Katoličke crkve nakon što ju je potresla pojava protestantizma u 16. stoljeću. Uz njih je vezano i širenje novoga stila u umjetnosti– baroka.
Jedna plemkinja, Ursula von Thanhausen, širokogrudnim je darom isusovcima omogućila solidnu financijsku podlogu za sve zamisli i pothvate u Rijeci. Darovala je svoj veliku feudalni posjed koji je tada obuhvaćao svo područje današnjeg Kastva, Veprinca i Mošćenica, da oni tim posjedom upravljaju i ubiru sve prihode, te njima financiraju svoje programe u Rijeci. Uskoro dobivaju u posjed i crkvicu svetoga Vida te zemljište uz nju, na kojem će, srušivši staru crkvicu, podići novu crkvu i samostan.
Novu crkvu sv. Vida projektirao je godine 1637. jedan isusovac, časni brat Jakov Brianni, rodom iz Modene u Italiji, a gradnja crkve trajala je, usprkos financijskim sredstvima kojima su isusovci u Rijeci raspolagali, iznimno dugo – s prekidima više od 100 godine. Godine 1943., još nedovršena, stavljena je u upotrebu.
Prije kraja gradnje donesena je odluka o izmjeni Briannijevog projekta. Ne želeći za vrijeme mise miješati pitomce, isusovačke đake sa građanima odlučili su za njih na katu sagraditi posebnu galeriju. Tako je prvobitni nacrt promijenjen- crkva je povišena za tambur te je uvis podignuta kupola. Zbog ovih izmjena, gradnja se otegnula sve do godine 1767.
Ipak, ni tada, pa ni do danas katedrala nije u potpunosti dovršena: naime, svi vanjski dijelovi katedrale na kojima se danas nalazi žbuka, bili su predviđeni za oblaganje kamenom.
Legenda o čudotvornom raspelu koje je prokrvarilo
Jedan od najvažnijih simbola katedrale svakako je čudotvorno raspelo koje se nalazi na glavnom oltaru. Raspelo je starije od same crkve: izrađeno je oko 1300. godine u nekoj umjetničkoj radionici u Njemačkoj, na Rajni ili u Vestfaliji, odakle dolazi u Rijeku te se prije izgradnje isusovačke crkve nalazilo u trijemu ispred stare crkvice sv. Vida.
Prema legendi, godine 1296. pod trijemom sv. Vida nekoliko se riječkih građana kockalo. Jedan od njih, Petar Lončarić, razgnjevljen zbog gubitka novca, opsovao je, uzeo kamen i pogodio raspetog Krista, koji je zatim prokrvario.
Čudotvorno raspelo u Rijeci se stoljećima štovalo, a isusovci su također širili pobožnost prema njemu te su tiskali i njegovu sliku u bakrorezu. Uz raspelo, s njegove lijeve strane, na glavnom se oltaru čuva i kamen kojim je, vjeruje se, raspelo bilo pogođeno. “Huis lapidis ictu percurssus est Crucifixus! Anno Domini 1227.” (Ovim je kamenom bio udaren raspeti 1227. godine). – kaže natpis uz kamen na glavnom oltaru.
Barokni umjetnici uresili su unutrašnjost katedrale
S lijeve i desne strane čudotvornog raspela nalaze se barokni kipovi svetog Vida i svetog Modesta. U unutrašnjosti crkve sv. Vida dominiraju moćni stupovi što podupiru lukove kapela u kojima su smješteni višebojni mramorni oltari. Oltare su radili poznati barokni oltaristi Leonardo Pacassi, Pasquale Lazzarini i Antonio Michelazzi, u razdoblju između 1696. i 1740. godine. Propovjedaonicu, djelo zrelobarokne umjetnosti, izradio je 1731. godine Antonio Michelazzi.
Kupolu i galerije na katu koji se nisu nalazili na prvobitnom Briannijevom projektu, a bile su namijenjene redovnicima i isusovačkim đacima, izgradio je arhitekt Bernardin Martinuzzi 1727. godine.
Crkva sv. Vida postaje katedralom
Riječka biskupija uspostavljena je 1925., za vrijeme talijanske okupacije te je obuhvaćala hrvatska i slovenska područja izvan Istre. Nakon II. svjetskog rata talijanski biskup i svećenici napuštaju Rijeku, a 1950. razdijeljeni su hrvatski i slovenski dio biskupije. Slovenski dio potpao je pod Ljubljansku nadbiskupiju, a nad hrvatskim je upravu dobio senjsko-modruški biskup.
Godine 1969. godine dolazi do spajanja Riječke i Senjsko-modruške ili Krbavske biskupije te je ustanovljena Riječko-senjska nadbiskupija sa sjedištem u Rijeci te s crkvom svetog Vida kao prvostolnicom.
Godine 2000. Sveta stolica odvojila je iz Riječko-senjske biskupije područje na kojem je utemeljena Gospićko senjska biskupija, a preostali dio nadbiskupije preimenovan je u Riječku nadbiskupiju s crkvom svetog Vida kao prvostolnicom.
Tako je crkva svetog Vida od isusovačke samostanske crkve postala prvostolnicom Riječke nadbiskupije. No, unatoč tome što joj se mijenjao status, ona je svojom ljepotom kroz sva ta razdoblja krasila grad Rijeku.
