Garcia Marquez – genij svjetske književnosti

Gabriel Garcia Marquez, jedan od najvećih predstavnika latinoameričkoga “booma” i magičnoga realizma, u svijet književnosti zakoračio je 1947. pripovjetkom “La tercera resignacion”, slavu je dosegao 1967. romanom “Sto godina samoće”, a potvrda njegove vrijednosti stigla je 1982. dodjelom Nobelove nagrade.

Garcia Marquez rodio se u zabačenom kolumbijskom selu Aracataci u “nedjelju, 6. ožujka 1927. u devet sati ujutro”, kako je sam zapisao u svojim memoarima. I toga je dana navodno pljuštalo kao iz kabla. Odgojili su ga baka i djed po majci, umirovljeni pukovnik i praznovjerna žena, koji su i te kako obilježili njegova djela.

Navodno se nije trebao zvati Gabriel. Trebao se zvati Olegario, podsjeća španjolski El pais. Zvona su pozivala na jutranju misu, kada je odjeknuo vrisak njegove tete Franciske: dijete će se zadaviti. Uspjevši ga osloboditi pupčane vrpce koja mu se omotala oko vrata, žene su pojurile u crkvu krstiti dijete. Prva imena koja su im palo na pamet bila su Gabriel – po ocu i Jose – po zaštitniku Aracatace. Nitko se nije sjetio sveca koji se slavi toga dana. Da su se sjetili, zvao bi se Olegario Garcia Marquez.

Prve je članke objavio u gimnazijskom časopisu potpisavši ih pseudonimom Javier Garces, a zatim je počeo surađivati s časopisima kao što su “El Universal”, “El Heraldo” i napokon “El Espectador”.

Godine 1955. šalju ga kao dopisnika u Europu – Ženevu, Rim (gdje studira kinematografiju) i Pariz. Iste godine izlazi njegov prvi kratki roman “La hojarasca” (Lišće na vjetru) u kojemu se vidi snažan utjecan Williama Faulknera. Radnja je smještena u Macondo, izmišljeno selo koje će postati poznatije po romanu “Sto godina samoće” i u kojemu se izmjenjuju mašta i stvarnost, mit, san i želja. Već kroz to prvo djelo provlače se motivi koji će postati konstante u njegovu djelu – kiša, sjećanja, rat i smrt.

Nakon boravka na Kubi 1959., gdje prihvaća ljevičarske ideje i sprijateljuje se s Fidelom Castrom, početkom šezdesetih piše roman “Pukovniku nema tko da piše” i seli se u Meksiko, zemlju u kojoj će s prekidima živjeti do kraja života i gdje će s Carlosom Fuentesom pisati filmske scenarije.

Romane “Zla kob” i “Pogreb velike mame” objavljuje 1962., a nakon njih, 1967., slijedi njegovo najpoznatije djelo, roman “Sto godina samoće” koji odmah staje uz bok najvećim romanima svjetske književnosti. Meksički pisac Carlos Fuentes nazvao ga je “latinoameričkim Don Quijoteom”, a sa slavnim Cervantesovim romanom usporedio ga je i čileanski pjesnik Pablo Neruda.

Gotovo pedeset godina nakon objavljivanja, roman o sedam generacija jedne obitelji u izmišljenom selu Macondu nametnuo se kao jedan od najutjecajnijih romana u povijesti. Djelo koje je označilo vrhunac magičnoga realizma, proze u kojoj se miješa stvarno, imaginarno i mitsko, i “booma” latinoameričke književnosti šezdesetih, u svijetu je prodano u više od 30 milijuna primjeraka i objavljen na nekoliko desetaka jezika. Na hrvatskome je prvi put objavljen 1985. u prijevodu Nikole Miličevića.

Nadahnuće za roman Garcia Marquez je, kako je sam govorio, pronašao u pričama koje mu je u djetinjstvu pričala baka, isprepletene s folklorom i praznovjerjem. “Njezine su priče zvučale nadnaravno i fantastično, ali su zvučale potpuno prirodno”, rekao je u jednom intervjuu 1981. “Otkrio sam da samo moram vjerovati u njih i zapisati ih isto onako kako ih je pripovijedala moja baka: kamena lica”, rekao je.

Premda je “Sto godina samoće” njegov najpopularniji roman, pozornost čitatelja diljem svijeta privukli su i “Patrijarhova jesen”, “Ljubav u doba kolere” i “Kronika najavljene smrti”.

Po knjizi “Ljubav u doba kolere” 2007. snimljen je film s Javierom Bardemom u glavnoj ulozi, no mnogi su kritičari bili razočarani govoreći da je prenošenje senzualne romanse na filmsko platno ipak bilo prevelik zalogaj.

Posljednje djelo koje je napisao “Sjećanja na moje tužne kurve” naišlo je na podijeljene kritike zbog kontroverznosti teme – priče o devedesetogodišnjaku opsjednutom četrnaestogodišnjom djevicom.

Garcia Marquez divio se Kafkinu “Preobražaju”, a pisao je i pod utjecajem cijenjenih latinoameričkih pisaca Meksikanca Juana Rulfa i Argentinca Jorgea Luisa Borgesa. Američki autor William Faulkner nadahnuo ga je da stvori “atmosferu, dekadenciju i vrućinu” Maconda koji je ime dobio po plantaži banana u okolici njegove rodne Aracatake.

Kao i mnogi njegovi suvremenici, Garcia Marquez bio je uključen u politiku. Boravio je na Kubi i postao blizak prijatelj s Castrom kojemu je slao i svoje rukopise.

Sjedinjene Države zabranile su mu ulazak u zemlju nakon što je u New Yorku upostavio dopisništvo kubanske službene novinske agencije i bio optužen za financira ljevičarsku gerilu u svojoj zemlji.

Jednom je optužio SAD da je njihov rat protiv droge “tek instrument za intervenciju u Latinskoj Americi”, ali se poslije sprijateljio s predsjednikom Billom Clintonom.

Slavni je književnik 1976. bio i protagonist velike svađe s drugim Nobelovcem, Peruancem Mariom Vargasom Llosom. Dvojica pisaca, nekad prijatelja, prestali su razgovarati kada je Vargas Llosa udario Garciju Marqueza u jednoj svađi oko – svjedoci se nisu mogli složiti – politike ili Llosine žene.

Ipak, Vargas Llosa odao je počast preminulom književniku nazvavši ga “velikim piscem čija će djela i dalje živjeti”.

Unatoč tome što bio vrlo plodan autor, potkraj devedesetih pomalo usporava ritam. Godine 1999. dijagnosticiran mu je rak limfe, premda se bolest povukla nakon kemoterapije.

Zadnji put se u javnosti pojavio u ožujku na 87. rođendan kada je izišao iz kuće i mahnuo mnoštvu koje mu je došlo čestitati rođendan.

Umro je jučer u 87. godini nakon bolesti koja se pogoršala posljednjih tjedana. Obožavatelji će se od njega oprostiti u Palači umjetnosti u Ciudad de Mexicu, nakon čega će biti kremiran u krugu najuže obitelji i prijatelja.