Foto: Snimka zaslona

Hrvatska vjernička javnost povremeno je u prigodi pročitati ili čuti svjedočenja znanstvenika različitih profila o svojem vjerničkom iskustvu, koji bez ikakvih problema žive i usklađuju za mnoge još uvijek dva nepomirljiva područja – znanost i vjeru. Jedan od njih je i »znanstvenik, kršćanski apologet i podđakon Bugarske pravoslavne Crkve«, kako to sebe voli predstaviti, dr. Petar Tomev Mitrikeski, djelatnik Instituta za istraživanje i razvoj održivih ekosustava iz Zagreba i genetičar, vanjski suradnik na Institutu »Ruđer Bošković« u Zagrebu. Rođen je 1969. u kršćanskoj obitelji makedonskih Bugara u Prilepu u Makedoniji, a 1989. došao je u Zagreb, gdje je doktorirao na Prirodoslovnom fakultetu. Uz objavu brojnih znanstvenih članaka, sudjelovao je u domaćim i inozemnim znanstvenim simpozijima, kongresima, ljetnim školama i radionicama. Evo što je otkrio za Glas koncila.

Dr. Mitrikeski, približite nam ukratko, za početak, genetiku. Čime se ona konkretno bavi i do kojih ciljeva trenutačno nastoji doći?

DR. MITRIKESKI: Genetika je temeljna grana biologije. Stoga je razvoj biologije nezamisliv bez genetičkih istraživanja jer svi biološki fenomeni – izravno ili ne – svoj uzrok imaju u ustroju i dinamici nasljedne tvari, najčešće DNA, a rjeđe i RNA. Genetika se upravo i bavi istraživanjem nasljedne tvari.

Zbog čega je, po Vašem mišljenju, evolucija dugi niz godina bila »udarni« argument protiv religioznoga poimanja čovjeka i postoje li utemeljeni znanstveni razlozi za isključivost između evolucije/evolucijske genetike i Biblije/teologije?

DR. MITRIKESKI: Evolucija je vrlo značajna grana biologije jer nam omogućava znanstveni uvid u mehanizme koji dovode do promjena bioloških vrsta tijekom vremena. Takva istraživanja također nam dopuštaju da utemeljeno teoretiziramo o zajedničkom podrijetlu života na Zemlji. Još bih dodao da su spoznaje koje proizlaze iz evolucijskih razmatranja važne i za razumijevanje nekih vrlo složenih zdravstvenih stanja, poput raka primjerice, što ne znači da će nam nužno pomoći u njihovu liječenju i suzbijanju. Danas raspolažemo mnoštvom znanstvenih argumenata koji vrlo uspješno opisuju mikroevolucijske procese, tj. promjene na razini pojedinačnih vrsta. Analogijom razmišljanja, znanstvenici nastoje slične argumente primijeniti i na makroevolucijske procese, nastojeći objasniti pojavu viših bioloških razreda koji zaokružuju cijele skupine zasebnih vrsta koje dijele neke zajedničke i opće značajke. Međutim, dok je za mikroevolucijske procese eksperimentalna rekonstrukcija u laboratoriju znanstveno zamisliva – primjerice, svaka pasmina domaćih životinja koju je uzgojio čovjek nastala je kontroliranim probirom željenih osobina neke divlje vrste, čime je nužno mikroevolucijski proces koji je proveo čovjek, a ne prirodni okoliš – dotle se ona za makroevolucijske procese čini nemogućom ponajprije zbog nemogućnosti eksperimentalnoga ponavljanja velikih vremenskih razdoblja. Zbog tih razloga, dok evolucija ostaje održiva znanstvena teorija, ona je istodobno djelomično eksperimentalno neprovjerljiva. To je svojevrsni paradoks jer svaka znanstvena teorija trebala bi moći biti znanstveno provjerljiva, tj. znanstveno dokaziva ili opovrgljiva. Na toj razini znanosti evolucija je to samo djelomično te stoga sagledana kao svjetonazorsko pitanje može postati jabuka razdora. Probat ću to malo detaljnije razraditi. Pobornici slučajnoga svemira – dakle, svemir nema teleološki smisao, tj. ne postoji Tvorac s kojim bi svemir imao uzročno-posljedični suodnos, već je puka slučajnost proizišla iz složenih kretanja tvarne realnosti – zastupaju mišljenje da se život na Zemlji pojavio također slučajno kao posljedica istih tih fizičko-kemijskih kretanja koja su u davna vremena stvorila novi tvarni ustroj, dakle, posve novu kakvoću. Prema tom mišljenju, smisao života dade se svesti na osnovnu značajku žive tvari – njezina nezaustavljiva sposobnost da se prilagodi i preživi. Drugim riječima, život kakav ga znamo nema teleološku realnost, nego samo teleonomsku, ako smijem tako reći, okrenut je sam sebi jer je pretpostavka da Tvorac ne postoj – a ona se lijepo dade opisati istraživanjem tvarne realnosti. Vjernici s takvim stajalištem ne bi trebali imati problema iz jednostavnoga razloga: riječ je o metafizičkom promišljanju, a ne o znanstveno potvrđenoj činjenici. Nasuprot tomu mišljenju stoji klasično teološko promišljanje, tj. kršćanska kozmologija, soteriologija i eshatologija, koje vjeruje da je svemir stvoren s konačnim ciljem u kojem je bogolikom čovjeku nakon pada, tj. nakon pojave istočnoga grijeha, darivana mogućnost da se spasi od smrti, koja je posljedica grijeha, i ostvari vječnu radost u Gospodinu. Dakle svemir nije okrenut samomu sebi, nego ostvaruje suodnos s Tvorcem te stoga ima viši smisao koji je povezan sa željom Tvorca da čovjeku daruje vječni život. Sve dok razgovjetno razabiru da ovo nije znanstveno, nego nadasve teološko, a onda pomalo i filozofsko promišljanje, ateisti se ne bi trebali zgražati kada znanstvenici podržavaju ovakva metafizička stajališta. Ne podržavaju ih iz znanstvenih razloga, nego iz svjetonazorskih. A tko može slobodnom ljudskom biću ograničavati opredjeljenje za ovaj ili onaj svjetonazor?

Što poručiti onima koji osporavaju teologiji, tj. vjeri bilo kakvu epistemološku sposobnost?

DR. MITRIKESKI: U svojoj osnovi teologija se bavi pitanjem: tko? Odgovor je unaprijed poznat: Bog! Prema tomu, teologija na neki tajanstveno zanimljiv, duboko poticajan i intelektualno zavodljiv način usmjerava ljudski intelekt k pitanjima s one strane mogućnosti ljudske razumske spoznaje. Naime, Bog u svojoj transcendentalnosti nije razumski spoznatljiv. Ipak, čovjek je razumno biće te nužno sva znanja prima preko svojega intelekta koji podrazumijeva postojanje razuma. Treba međutim činiti jasnu razliku između razuma koji bi se odnosio na naše logičko analiziranje svega i intelekta koji bi ujedinjavao razum s našim osjećajima i našom slobodnom voljom, ostvarujući cjelokupnost ljudskoga bića. Sagledana tako, teologija, tj. vjera kao otajstvena spona između našega intelekta i Boga može ostvarivati znanje, koje nije plod našega razumskoga promišljanja, dakle, nije metafizičkoga karaktera, već aktivnoga razumsko-osjećajnoga i nadasve slobodno-voljnoga općenja cjelokupnoga našega bića s Bogom. Dakle, u ovakvim okvirima, vjera se nužno javlja kao epistemološki alat, tj. način s pomoću kojega se dolazi do višega znanja koje je inače nedostupno našem logičnom umu. No, premda sam upućen u teologiju, ja ipak nisam teolog, nego znanstvenik. Probat ću, stoga, sagledati znanost kroz prizmu ovoga promišljanja. Znanost se uglavnom bavi pitanjima: što i kako i iznimno je dobar, a ja sam uvjeren i jednini alat s pomoću kojega ljudski racionalni um, razum, raspolaže kada se odgovara na spomenuta pitanja. S druge strane, znanost si često neprimjereno pripisuje mogućnost da može odgovarati i na pitanje: zašto. To pitanje tiče se smisla, metafizičko je po naravi, a za takva pitanja osim teologije zadužena je i filozofija. Naime, pozitivne znanosti – znanosti poput biologije, fizike, kemije itd., koje svoje spoznaje ostvaruju isključivo preko kontroliranoga eksperimenta – ne mogu odgovarati na metafizička pitanja jer se takva pitanja ne mogu eksperimentalno provjeriti. Iz svega proizlazi da ni znanost ni filozofija ne mogu nuditi odgovore na bitna pitanja. Prva zbog formalnih razloga – metafizička pitanja ne podliježu eksperimentalnoj provjeri – a druga jer se filozofska promišljanja temelje isključivo na dosege ljudskoga razuma. Potpuno suprotno, znanje koje dobivamo preko vjere nije ni eksperimentalno ni metafizičko, nego otajstveno.

Ove ste godine održali, očito, vrlo zanimljivo i intrigantno predavanje: »Znanost i vjera iz kuta teologije istočne Crkve«. U čemu su, po Vama, bitne razlike u stalnom otvorenom prijeporu između znanosti i kršćanske vjere na Zapadu i Istoku.

DR. MITRIKESKI: Koliko je uistinu bilo zanimljivo, trebaju kazati slušatelji. No da pojasnim o čemu je riječ. Pod vodstvom bivšega veleposlanika pri Svetoj Stolici i bivšega rektora Sveučilišta u Zagrebu, profesora Marijana Šunjića, dio sveučilišne skupine »Znanost i duhovnost« prošle je godine sudjelovao na skupu u Rimu koji je bio posvećen odnosu znanosti i vjere nakon završetka hladnoga rata. Između ostalih hrvatskih izlagača nezasluženo sam imao privilegiju, ali i zadovoljstvo, obratiti se skupu. Moje je izlaganje bilo posvećeno odnosu znanosti i vjere sagledano kroz specifičnosti teologije istočne pravoslavne Crkve. Ideja je bila pobliže razmotriti dojam da na kršćanskom istoku nema prijepora između znanosti i vjere. Osnovna teza je da su se logički okviri za razvoj znanstvenoga razmišljanja – kakav poznajemo danas – pojavili u okrilju skolastike, koja u svrhu apologetskoga, može se reći racionalnoga pojašnjavanja kršćanskih postavka ujedinjuje filozofiju Platona i Aristotela i koje je značajka isključivo zapadne Crkve. Iz toga slijedi da pozitivna znanost, koja je ovisna o eksperimentu, svoje korijene ima u kršćanskoj filozofiji; ja bih osobno rekao isključivo tamo, ali ne ću inzistirati na tome. No zbog obilate prisutnosti filozofskih razmišljanja ne može se zanemariti dojam da skolastika kršćanstvo sagledava jedino kroz racionalni um, koji je jedini mjerodavan za metafizička promišljanja, zanemarujući pri tome kontemplativno promišljanje, koje se temelji na otajstvenoj sinergiji čovjeka i Boga. To nije slučaj na kršćanskom istoku jer se tamo prednost daje upravo kontemplativnom općenju s Bogom nasuprot (samo) filozofskom promišljanju o njemu. Takva kontemplativnost dovodi do stjecanja otajstvenoga znanja o božanstvu, ali i o stvorenom svijetu, koje je – usudio bih se reći – posve osobnoga karaktera te ne zahtijeva razvijanje viših filozofskih koncepata. Sagledano kroz prizmu Vašega pitanja, to bi značilo da skolastička promišljanja izvučena iz konteksta kršćanstva i/ili lišena osobne duhovne spoznaje mislitelja mogu zanemariti fenomen Boga i dovesti do nametnutoga prijepora između znanosti i vjere. Na Istoku se to čini gotovo nemogućim ili barem teško ostvarivim ponajprije zbog snažnoga kontemplativnoga iskustva koje je po definiciji lišeno filozofiranja o Bogu i usmjereno je isključivo k općenju s njim.

U životopisu Vam piše da ste primljeni u međunarodnu udrugu »Christians in Science (Kršćani u znanosti)« sa sjedištem u engleskom Boltonu. Kako je do toga došlo i opišite nam ukratko udrugu, iako se već iz naziva naslućuje njezina bit.

DR. MITRIKESKI: Riječ je o međunarodnoj mreži znanstvenika koji žive u vjeri i koja je mahom sastavljena od anglikanaca i američkih evangelika, dok su katolici rjeđe prisutni, a pravoslavnih ima svega nekolicina. Udruga je nenametljivo aktivna u promicanju kršćanskih pogleda i aktivno sudjeluje u raspravama koje tretiraju moguće prijepore između znanosti i vjere. Također, izdaju i svoj časopis koji objavljuje učene i vrlo mjerodavne tekstove o ovoj temi. Član sam od 2011.

Cijeli razgovor pročitajte u Glasu koncila

Izvor: narod.hr/glas-koncila.hr