In memoriam: Djelatnost prof. Vinka Glasnovića kao crkvenog glazbenika u komunističkom sustavu bila je neprocjenjiva

U Zagrebu je u 88. godini života 15. travnja 2021. preminuo istaknuti hrvatski skladatelj, dirigent, pjevač i glazbeni pedagog prof. Vinko Glasnović, rođen 6. rujna 1933. u Janjevu na Kosovu. Njegovo je ime poznato amaterskim i crkvenim zborskim pjevačima diljem Hrvatske, kao i naraštajima učenika osnovnih i glazbenih škola, no ipak je u široj kulturnoj javnosti ostao nedovoljno prisutan i cijenjen. Vijest o njegovoj smrti zabilježilo je više novina i portala, no tjednik Glas koncila od 2. svibnja 2021. (članak potpisan s N.N.) donio je vrijedne i manje poznate podatke o ovome vrijednom hrvatskom glazbeniku, koji je zbog svoga vjerskoga opredjeljenja i nacionalne svijesti često bio na meti svjetovnih vlasti (nije imao putovnicu u bivšoj državi). Rođen je u obitelji sa 15 (slovima: petnaestero!) djece, a otac Mato bio je samouki glazbenik i prvi Vinkov učitelj.

Obrazovanje Vinka Glasnovića preuzeli su janjevački svećenici, a dolaskom u Zagreb, s obzirom na to da nije imao novca za nabavu ijednoga instrumenta, upisao je pjevanje. Školovao se sam, bez ičije pomoći ili stipendije, te vodio pjevačke zborove, što mu je omogućavalo egzistenciju. Položio je prijamni ispit na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, no student nije postao nakon izjave jednoga od tadašnjih nastavnika: “Ne ćemo školovati crkvene orguljaše.” Na poziv hrvatskoga skladatelja i dirigenta Mladena Pozajića (brata pijanistice Melite Lorković, dekana Muzičke akademije od 1941. do 1945., a koji je 1947. ‘poslan’ raditi u sarajevsku Operu), Vinko Glasnović godine 1959. odlazi u Sarajevo i tamo djeluje kao član ansambla Opere do 1960. Živeći na relaciji Sarajevo – Zagreb, djelovao je, od 1958., kao orguljaš u župi sv. Mihaela u Dubravi, gdje se povezao s fra Zvonimirom Pšagom, skladateljem, orguljašem i dirigentom. Poznati slovenski pjevač (bas), skladatelj i pedagog Julije Betetto čuo je Vinka Glasnovića u Sarajevu pjevati, te ga pozvao na studij pjevanja u Ljubljanu na kojoj je Betetto u to vrijeme bio profesor i kasnije dekan. Tri godine Vinko Glasnović vlakom je putovao na nastavu na ljubljansku Glazbenu akademiju, gdje studirao i diplomirao pjevanje i dirigiranje kod skladatelja i dirigenta Cirila Cvetka.

Nakon diplome u Ljubljani, u Zagrebu je na Muzičkoj akademiji položio državni ispit za profesora glazbe. Prof. Vinko Glasnović utemeljio je i vodio niz zborova, a bio je jedinstven po tome što je često ne samo dirigirao, nego istovremeno i pjevao dionicu tenora, te svirao orgulje i izvodio vlastite skladbe.

U vremenima kada je u komunističkom sustavu nedostajalo crkvenih glazbenika, djelatnost prof. Vinka Glasnovića bila je neprocjenjiva i neizmjerno dragocjena. Utemeljio je Zbor veterinara i veterinarskih tehničara 1974., te Chmicae ineniarie Alumni 1991., Kralj Zvonimir 1986., donosi Hrvatsko slovo.

Pedagoškim se radom, kao profesor glazbe, glazbenoga odgoja i glazbene kulture, počeo baviti u Osnovnoj školi Čučerje u Zagrebu. Od 1964. do 1968. bio je ravnatelj Glazbene škole Vatroslava Lisinskog u Bjelovaru; od 1968. u Zagrebu bio je profesor u OŠ 29. novembar (danas OŠ dr. Ante Starčević), a od 1991. do 1993. bio je ravnatelj Osnovne škole Antun Branko Šimić. Od 1982. do 1991. bio je član Zbora RTV Zagreb (danas Zbor HRT-a). Kao zborovođa djelovao je s brojnim zborovima u Hrvatskoj i Sloveniji – u Ljubljani, Vrhniki, Bjelovaru i Zagrebu. Svakako treba istaknuti pjevačka društva i zborove: Golub (Bjelovar), Vinko Jeđut, Muški vokalni ansambl Ivan Goran Kovačić, HSPD Sljeme, Matija Gubec, Vokalni ansambl Zagreb, Zbor veterinara i veterinarskih tehničara, Bosiljak, zbor crkve sv. Marka u Zagrebu (Kralj Zvonimir), župnog zbora crkve u Remetama, HKUD Željezničar. U dva navrata (1968. i 1972.) vodio je Zbor prosvjetnih djelatnika Zagreba Ivan Filipović. Od 1991. do 1995. vodio je pjevački zbor Chemicae ingeniariae alumni (danas Vladimir Prelog) u Zagrebu. Nakon umirovljenja 1993. vodio je Slomškovu duhovnu pjevačku sekciju u okviru Slovenskog doma i Zbor Kralj Zvonimir u Zagrebu. Bio je vrijedan i cijenjen suradnik i omiljeni zborovođa u okviru djelatnosti slovenske nacionalne manjine i Slovenskoga doma u Zagrebu: na slovenskom jeziku je priredio i uglazbio nekoliko pjesama biskupa Antona Martina Slomšeka i pjesama drugih slovenskih autora, a od tri mise koje je skladao na latinskom, jedna je posvećena Antonu Martinu Slomšeku, te su bile neizostavni dio repertoara koje je pjevački zbor duhovne sekcije Anton Martin Slomšek izvodio na svojim nastupima.

Skladao je umjetničke popijevke na stihove Dragutina Domjanića, a “Gospu Mariju” na stihove A. G. Matoša skladao je u vrijeme Hrvatskoga proljeća, kada je teško mogao pronaći soliste spremne pjevati ju. Tu je pjesmu promicao i proslavio tek devedesetih godina, u vrijeme Domovinskoga rata u Hrvatskoj, tenor Krunoslav Cigoj (1949.-2015.). Kantate posvećene Anti Starčeviću, kralju Zvonimiru i knezu Branimiru i Vukovaru, nisu ni danas poznate stručnoj glazbenoj javnosti, a najčešće ih je sam priređivao, uvježbavao i izvodio sa zborovima koje je vodio i suradnicima koji su bili spremni odazvati se i nastupiti. Nažalost, Glasnovićeve brojne skladbe žive tek u pamćenju više stotina hrvatskih i slovenskih amaterskih zborskih pjevača, jer njegov opus do danas nije snimljen na nosačima zvuka i/ili u kvalitetnoj umjetničkoj izvedbi, a nema niti filmskih ili dokumentarnih zapisa o njegovome djelovanju i promicanju zborske i vokalne glazbe. Jedan od Glasnovićevih posljednjih nastupa, nalazi se na youtube kanalu na internetu, gdje, na virtualan način, dirigira članovima svoje obitelji u pjesmi Moj lipi anđele, u svibnju 2020. u općepoznatim okolnostima.

Prof. Vinko Glasnović bio je dugogodišnji redoviti član Hrvatskoga društva skladatelja, a njegov skladateljski opus obuhvaća ponajprije zborsku i vokalnu glazbu, skladao je skladbe za zborove, manje vokalne sastave i za soliste uz klavir ili a cappella te na veliki broj tekstova istaknutih hrvatskih pjesnika, a obradio je i brojne tradicijske napjeve. Izdvajamo: Bilogorske pjesme (1968.), skladbe na riječi D. Domjanića (1976.) i A. G. Matoša (1977.), skladbe na riječi raznih pjesnika (1978.), na riječi Mirka Validžića: Kantata o kralju Zvonimiru (1979.), Kantata 879 – knez Branimir (1979.), Kantata Svjetlo i Kantata Ante Starčević (1995.), na riječi Nikole Petrovića: Poema o Vukovaru (2003.), na riječi Mile Prpe: Kantata Kralj vjekova (2003.), brojne skladbe na tekstove hrvatskih pjesnika (Stanislav Petrović, Stjepan Pepeljnjak…) i obradbe narodnih napjeva. Među sakralnim skladbama ističu se Mise i pjesme (1978.), Skladbe Majci Mariji (1978.), Psalam 102, Otče naš, misa Bokeljska zvona (2000.), misa sv. Marku Križevčaninu (2000.), brojne mise na latinskom, hrvatskom, slovenskom jeziku; Himna Ivanu Merzu, Ave Maria…

Životopis Vinka Glasnovića objavljen je u »Biography Dictionary of Internacional«, Cambridge (1980.) i »Community Leaders of the World«, American Biographical Institute (North Carolina, 1982.), a bio je počasni član AMAC Lund, Švedska.

Za života je primio više priznanja, zahvalnica, diploma i nagrada, među kojima se ističu Nagrada Općinske skupštine Bjelovar za uspješan pedagoški i kulturni rad (1966.); Odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za posebne zasluge u kulturi (2009.), priznanja Obrtničkog zbora Sloga — Zagreb (1972.), Nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke (1978., 1979.), Muzičke omladine Hrvatske (1979.), gradonačelnika Suhe Reke, Kosovo, ravnatelja OŠ Suha Reka, Kosovo, Društva hrvatskih sveučilištaraca Alma Croatica, Lund (1997.), gradonačelnika Grada Paga (1999.), msg. Alojza Urana, nadbiskupa ljubljanskog (2002.), Hrvatskoga žrtvoslovnog društva (2007.), HSPD-a Sljeme, Šestine-Zagreb (2007.), Srebrna Gallusova značka, Javnega sklada Republike Slovenije za kulturne dejavnosti, Slovenski dom-Zagreb (2008.), Društva Pažana (2009.), Hrvatskog sabora kulture (2009.).

Sprovodne obrede prof. Vinka Glasnovića predvodio je njegov nećak fra Ivan Matić.

Priredila: Eva Kirchmayer Bilić