Istina o časnim sestrama i djeci u Jastrebarskom: Svećenik razotkrio laži i klevete (6.)

Foto: Obitelj Škaljac, 1940. Slijeva: Stevo, Anka (drži Jovu, zagrlila Vida), majka Sara drži Darinku, Živko, otac Rade drži Mariju, do Marije Vidosava, iznad Vidosave Pavao, iznad Pavla Vasilije (najviši), desno Petar. Marija (broj 21) i Darinka (broj 3) boravile su u Dječjem domu u Jastrebarskome od 1943. do 1944. godine. Izvor: www.jaska.com.hr

Hrvatsko kulturno vijeće organizira znanstveni skup na temu „Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, 1941.-1947“. Započelo je u utorak 23. kolovoza 2016. (na sam dan sjećanja) te održava u četvrtak 25. i petak 26. kolovoza.

O znanstvenom skupu koordinator projekta, član upravnog odbora HKV-a, Ante Beljo za Narod.hr rekao je da je “jedna od monstruoznih laži vezana uz stradanje djece žrtava rata, ratne siročadi u Drugom svjetskom ratu”. Cijeli razgovor možete pročitati OVDJE.

Fotografije kojima ilustriramo Istinu o časnim sestrama i djeci u Jastrebarskom objavljene su na jaska.com.hr uz tekst Nova saznanja o dječjem domu u Jastrebarskom.

Donosimo u nekoliko nastavaka tekst slovenskoga katoličkog svećenika lazarista Stanka Žakelja, objavljenog u Glasu Koncila u brojevima 7-13 od 15. veljače do 29. ožujka 1987.

»Opet netko potpaljuje mržnju«

U srpnju. g. 1942. u Jastrebarsko je iz konclogora u Jasenovcu dopremljeno oko 3500 djece pogi­nulih ili odbjeglih roditelja, ug­lavnom pravoslavnih. U prostori­jama dotadašnjeg dječjeg doma te u više na brzinu očišćenih konjušnica i baraka skrb su za tu djecu morale preuzeti uglavnom katolič­ke časne sestre. Duhovnik tih se­stara, slovenski lazarist Stanko Žakelj, iznosi svjedočanstva iz tih strašnih dana.

3. Optužbe glede pokapanja djece ne tiču se ni uprave ni sestre upra­viteljice. Popis o bolestima i smrtima vodile su civilne sestre pomoćnice koje je Jaski dodijelilo Ministarstvo zdravstva. Mala mrtva tijela preno­sila su se na groblje na nosilima pokrivena plahtom ili pokrivačem. Iste sestre pomoćnice bile su prisutne i kod pokapanja. Osobno ni jedanput nisam bila prisutna ni kad su stavljale lešinice u sanduk ni kad su ih pokapale. U tome je moj jedini po­sao bio isplaćivanje računa jaskanskim obrtnicima za mrtvačke sandu­ke, i to za normalne sanduke, a ne za kutije.

4. Spor oko dasaka za zahodske jame izbio je uslijed neslaganja osob­lja s upraviteljicom. Političko neslaganje sve do osobne mržnje između sestre upraviteljice i toga osoblja bi­lo je već toliko poraslo da su joj odricali svako pravo zapovijedanja. Što je opet izazvalo njezine reakcije.

Što se tiče mlijeka koje je na Re­ku dolazilo koji put ukiseljeno na­pominjem da nije bilo sterilizirano i da u ljetno doba to nije ništa neobi­čno, budući da je zbog tehničkih te­škoća stizalo na Reku tek oko 10 sati.

Iz optužaba koje sada gđa Marinić iznosi vidi se da imaju sasvim odre­đenu namjeru. I meni je osobno ta gospođa pokušavala sugerirati neka apsurdna djela. Drugi su joj bez daljnjega davali za pravo. Optužbe su toliko ponavljali da mi se čini kako su sami sebe uvjerili da je baš ta­ko bilo.

Evo i nekoliko izjava drugih sesta­ra:

»Krivnja za smrt tolike djece na­lazi se drugdje, a ne u Jastrebarskom. Znam da su neka od te djece još živa, ali izbjegavaju u javnosti reći istinu u korist časnih sestara. To da je gdjekoji dobio batina — ni­su bili anđeli i nikome nije škodilo. U zajedničkom groblju pokopano je oko 500 djece, no to nisu skrivile se­stre. One su se za tu djecu žrtvovale noću i danju. Krivi su oni koji su im spalili domove i oni koji su ih strpa­li u Jasenovac, gdje su ih ostavili bez hrane. Nijedna od nas sestara nije zbog svog djelovanja u Jastrebarskom poslije rata pozvana pred sud. Sad opet netko potpaljuje mržnju, a baš je mržnja kriva da su ta djeca morala toliko trpjeti.« (s.D.).

Sestre nisu pobjegle niti su suđene

»Kad sam nakon službovanja u Jastrebarskom bila primljena u slu­žbu u Kneževcu, rekao mi je zamjenik upravitelja: ’Vi ste dakle iz Jastrebarskog, gdje ste klale djecu’. Ja se nasmijem i kažem: ’Da, samo ne znam zašto nas vlasti ostavljaju na miru,’ I on se nasmijao laži kojoj pametan čovjek ne može povjerovati.« (s.B.).

Nakon što sam kritički provjerio sve optužbe, mogao bih ovako sažeti istinu:

1. Logor o kojemu je riječ nisu osnovale časne sestre. Odluka o tom osnivanju donesena je u Zagrebu na ministarstvu ondašnjeg režima. On­dje su bili zaposleni i neki antifašisti (vidi »Nedjeljni Vjesnik« 26. i 27. listopada 1975.), koji su imali utjecaja i mogućnosti poboljšati stanje u logoru. Sestre takvih mogućnosti ni­su imale; one su mogle jedino svojim radom i brigom olakšati sudbinu nesretne djece. Jesu li ti antifašisti u ministarstvu poduzeli sve što su mo­gli?

2. Sestre iz Družbe kćeri kršćanske ljubavi nisu radile u logoru, ne­go samo u Domu, gdje je bila bolnica, te kod djece iz predratnog Dje­čjeg doma. Samo je uprava bila za sve zajednička.

3. Da su časne sestre htjele što bolje toj djeci pomoći, vidi se i po tome što su iz Beograda došle u pomoć dvije njihove liječnice. Apsurdno je govoriti o njihovu neprijateljskom raspoloženju prema djeci bilo partizanskoj bilo pravoslavnoj. Činjenica je da su kućni liječnik i kućni svećenik svim srcem bili na strani boraca protiv okupatora te su tako utjecali i na raspoloženje sestara.

4. Kleveta je da su sestre slale hranu svojim samostanima u Beo­grad i Ljubljanu. Ako je dio prim­ljene hrane išao drugim putem nego što je bilo predviđeno, sestra G, re­kla je kamo je to išlo.

5. Kleveta je da su sestre »uprlja­le ruke dječjom krvi«. Nisam imao mogućnost istražiti za cijelo podru­čje logora i za sve osobe koje bi on­dje bile mogle tako nešto učiniti, ali priča o ubojstvu djeteta nikako se ne može odnosili na časne sestre. Očito je izmišljeno.

6. Uskraćivanje hrane — to je svakako bila činjenica u prijašnjem lo­goru. Izvještaj liječnika partizanima iz Kordunaške brigade vješto je mon­tiran kao da se odnosi na Jastrebarsko, a stvarno je riječ o Jasenovcu. Ondje su djeca dobivala pokvarenu hranu, uglavnom vodu s nešto trave i gnjilih krumpirovih otpadaka. Isti­nito može biti ono što je neki svje­dok rekao komisiji za utvrđivanje zločina: »Tri dana djeca su jela sa­mo prežganu juhu« (V. »Nedjeljni Vijesnik« od 26. i 27. listopada 1975.), no to je bilo po liječničkom nalogu, da se teško izgladnjeloj djeci naglim hranjenjem ne nanese smrt.

7. Sestre su bile prema tom pisa­nju »Psi čuvari i mučiteljice«. Ali zašto samo časne sestre a ne i njegovateljice i činovnici i liječnici? Gdje su radile sestre, nije bilo žice oko baraka; prema pisanju i svjedočenju bilo je oko baraka gdje su ra­dile one i oni.

8. Da su sestre htjele istrebljivati partizansku djecu, zar bi se toliko za­uzimale oko njihova liječenja da su se dvije od njih zarazile njihovom bolešću te je jedna i umrla?

9. Očita je laž tvrdnja da su se­stre prije dolaska partizana u Jastrebarsko pobjegle. Tko si priušti tako krupnu i očitu laž, kako mu se može išta drugo vjerovati?

10. Naposljetku se javlja pitanje: Zašto se digla povika samo na časne iz Jastrebarskog, gdje je umrlo svega 17% djece, a nitko još nije ni pro­slovio o logoru u Sisku, gdje je umrlo 90% istodobno dopremljene dje­ce.

(Svršetak u idućem broju)

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Glas Koncila