(…)
Nažalost, poginuo je Šaban Šaulić. O tragičnoj smrti ovoga čovjeka za kojeg sam zaboravio da postoji, raspisali su se mediji u Hrvatskoj, svaki dan on i njegov život vrište s naslovnica, iako nije jasno kakve on ima veze, s obzirom na toliki prostor, s hrvatskom kulturom, glazbom, bilo čime…, nema nikakve. Naprotiv, sve suprotno od onog što simbolizira, primjerice, Oliver, a da spomenem i to da je svojom tragičnom smrću ovaj pjevač kičaste “narodne muzike” orijentalne podestetike s kafanskim mirisom Radio Šapca, medijski zasjenio i 25. obljetnicu smrti jednog od najvećih heroja Domovinskog rata Damira Tomljenovića Gavrana. To govori sve o stanju duha u Hrvatskoj, piše Ivica Šola u kolumni za Glas Slavonije koju djelomice prenosimo.
Ne pišem ovdje o osobi Šabana Šaulića, žao mi je zbog tragične smrti, nego o njegovoj glazbi, točnije o zlostavljanju glazbom. Dakle, i meni je njegova smrt nanijela bol u sasvim specifičnom smislu. Podsjetila me na glazbenu torturu dok sam služio JNA u Titogradu, u Petoj proleterskoj brigadi narodnog heroja Save Kovačevića. Svaki dan, ali baš svaki, u kasarni Masline u Titogradu, kao i u logoru ograđenoj zidom i žicom, poslije ručka i večere puštala se narodnjačka i turbofolk glazba. Šaban Šaulić i njegovi “hitovi” grmili su iz zvučnika. Tu glazbu ne podnosim, iritira me, smeta mi. No, kao i u logoru, što je znanstveno opisao Accattatis i drugi, radilo se o prisilnom slušanju glazbe, jer ne možete pobjeći kao kad uđete u kafić u kojem bruji nešto što psihički loše utječe na vas, a od te agresije iritantnih zvukova, neukusa i riječi pjesama ne možete se zaštititi kada ste u logoru, ili u kasarni JNA. I tako kroz cijelu godinu dana službovanja u JNA svaki dan zlostavljanje glazbom – te “otišla si, pa se vratila, neka ti je srećno neverena ženo, i tebe sam sit kafano”…, pa onda dabogda ti ovo, dabogda ti ono, neću zlato, dijamante, zlato brilijante, samo ona da ljuuuuuuuuuuuuuuubimeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee. Svaka je “pesma” bila puna arlaukanja kao zadnje citiran Halid iz turbofolk faze što, pojačano vojnicima koji to arlaukanje supijani mimetiziraju kraj uha uz pokoju razbijenu bocu Nikšičkog piva, i tortura je savršena.
Terapeutska vrijednost glazbe opće je mjesto, o tome postoje tone radova i dobrih medicinskih praksi, no, o njenim toksičnim učincima rijetko se govori, pa Antea Poljak piše: “Kad su ljudi stalno izloženi jednakim zvukovima, ili pjesmama, ti zvukovi i pjesme utječu na um na nesvjesnoj razini. Tolika količina negativnosti i emocionalna nestabilnost dovode zatvorenike u stanje očaja i depresije koje se s vremenom može pogoršati”.
PTSP iz JNA
Ne smatram se boljim niti superiornijim čovjekom od ljudi koju tu vrstu, uvjetno rečeno, glazbe, slušaju, kao ni od izvođača te glazbe, uključujući i pokojnog gospodina Šaulića, samo ukazujem na PTSP iz JNA koji je u meni aktiviran zbog višednevnog bombardiranja smrću i životom Šabana Šaulića u medijima, kao i na jadno stanje duha u Hrvatskoj danas u kojoj su članci o Šabanu Šauliću među najčitanijima i najklikanijima uopće u Hrvatskoj.
“Estetika” bliskog nam istoka kraljuje, začudo, i među klincima rođenim koncem prošlog milenija, a razlog tome nije mi jasan, kao ni kod mase ljudi u Hrvatskoj koji vikende provode razvaljujući se uz kuruzu. Možda bi trebalo reaktivirati dečke iz Top liste nadrealista koji će ih natjerati da daju odgovor na to pitanje iznudivši priznanje torturom puštajući im klasičnu glazbu iz prostora iz kojeg ne mogu pobjeći. Kao ja iz kasarne JNA gdje sam se prisilno “intimizirao” sa Šabanom i mnoštvom sličnih pjevača s istoka. Ne ponovilo se, zaključuje Ivica Šola u Glasu Slavonije.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
