Kao što je vidljivo iz prethodnih članaka, nije teško pokazati kako je mrežni jasenovački popis pun pogrješaka (Pouzdanost, popunjenost i samodosljednost ‘Poimeničnog popisa žrtava KCL Jasenovac 1941.-1945.’, Istraživanje pokazalo – popis žrtava u Jasenovcu nije vjerodostojan!, ‘Poimenični popisa žrtava KCL Jasenovac 1941.-1945.’ i njegovo nepodudaranje s izvorišnim dokumentima, Kolika je cijena nepravilnosti popisa jasenovačkih žrtava?, Skriva li Slavko Goldstein namjerno istinu ili nije dovoljno sposoban za njezino otkrivanje?, Što se točno događalo s mrežnim jasenovačkim popisom do lipnja 2015. godine?, Židovsko pomaganje Hrvatskoj, Znači li odlazak u inozemstvo smrt?, Koliko treba vjerovati lažljivcu?, Mrežni jasenovački popis: Svaka dodatna informacija vezana uz taj popis od velikog je značaja, Jesu li partizani krivi za neke jasenovačke žrtve?, (Ne)kulturni mačak u vreći, Jasenovački popis – laž poželjnija od istine?, Jasenovac – slučaj Pilc i Jasenovačka pljačka novaca Ministarstva kulture). Često se radi o tome da se na njemu slučajno ili namjerno nalaze osobe koje se tamo uopće ne bi trebale nalaziti. Glavni problem je što kod osoblja Spomen-područja Jasenovac ne postoji volja za ispravljanjem tih pogrješaka usprkos činjenici da su one javno objavljene. Nadalje, osim podataka objavljenim u člancima, o tim pogrješkama dani su mnogo detaljniji podaci na adresi http://fly.srk.fer.hr/~nbanic/popis/. Razumnim ljudima je često dovoljno pokazati na stotine imena za koja se već sad pouzdano može pokazati da ne bi smjela biti na mrežnom jasenovačkom popisu pa da se u njima probudi barem sumnja u ispravnost pojedinih dijelova tog popisa. Međutim, problem je što u Hrvatskoj vlada epidemija crvene kuge koja se kod bolesnika često pokazuje pogubnom za objektivno doživljavanje činjenica i stvarnosti.
Umjesto kriterija stručnosti i dalje prednost ima ideološka podobnost
Zbog neispravljanja očitih pogrješaka može se reći da i osoblje Spomen-područja Jasenovac boluje od takve bolesti. To se da naslutiti i iz nedavnog razgovora koji je jedan hrvatski portal proveo sa S. Goldsteinom u kojem on tvrdi da bi se intervencijom u Jasenovcu ondje pokvarilo atmosferu uklanjanjem sadašnjih profesionalno sposobnih i dobrih kustosa i postavljanjem onih koji su drukčije ideološki nastrojeni.
Nekoga tko ne uklanja očite pogrješke te kao što je prethodno opisano ostavlja cijeli računalni sustav ranjivim na hakerske napade teško se može nazvati profesionalno sposobnim, već prije nesposobnim i svakako ideološki zadojenim. Zar ne bi zapravo bilo poželjno imenovati nove kustose? Ako bi ih se biralo po kriterijima stručnosti, za pretpostaviti je da bi bili objektivniji, profesionalniji i svakako ideološki drukčije nastrojeni – naime, bili bi nastrojeni prema istini. No zašto bi to nekome moglo smetati?
Da bi se bolesnicima koji pate od crvene kuge dodatno pokušalo pomoći u prevladavanju sljepoće barem po pitanju valjanosti mrežnog jasenovačkog popisa, vjerojatno je osim navođenja podataka o privatnim osobama potrebno posegnuti i za podacima o šire poznatim osobama koje se također neosnovano nalaze na jasenovačkom popisu. Naime, takve propuste i takvo plasiranje jugokomunističke i velikosrpske propagande je ipak bitno teže zanemariti jer predstavljaju veći propust.
Takvo nešto je već započeto u jednom od prethodnih članaka u kojem se spomenuto kako je hrvatska slikarica židovskog porijekla Tina Morpurgo navedena na mrežnom jasenovačkom popisu, iako se zna da je stradala na jednom od srpskih stratišta u Beogradu. Radi se o težem propustu koji nije ispravljen niti nakon što je javno objavljen pa se tako slobodno može govoriti da ga financira Ministarstvo kulture koje je zaduženo za financiranje Spomen-područja Jasenovac.
Budući da jedan primjer očito nije dovoljan, vjerojatno je za dodatnu terapiju sljepoće izazvane crvenom kugom potrebno navesti još sličnih primjera u kojima se vidi kako ministarstvo financira jugokomunističku, velikosrpsku i protuhrvatsku propagandu čiji je cilj dugo bio što više napuhati broj žrtava Jasenovca bez obzira na moguće netočnosti radi demonizacije Hrvatske.
Važni čovjek hrvatske kulture
Na mrežnom jasenovačkom popisu se tako nalazi i Mirko Breyer rođen 1863. godine koji je navodno stradao u Staroj Gradiški bez da se navodi mjesto rođenja, ime oca i godina smrti. Kao izvori ovih identifikacijski nedostatnih podataka navodi se jedna od knjiga Melite Švob i „Popis žrtava Drugog svjetskog rata“ Židovske općine Zagreb. Za dobivanje potpunijih informacija dovoljno je potražiti podatke na Internetu ili u enciklopedijama i vidjeti da je Mirko Breyer rođen 1863. godine u Varaždinu te da je bio kako se navodi prvak hrvatske bibliografije, bibliofil, knjižar-nakladnik, antikvar, osnivač prvog znanstvenog antikvarijata u Hrvatskoj i suradnik Hrvatske enciklopedije.
On je 1941. godine zaista i zatvoren u logor Stara Gradiška, nakon nekog vremena je pušten, do kraja rata je još dva puta zatvaran, ali je uspio preživjeti rat te je umro u Križevcima 1946. godine. Radi se dakle o važnom čovjeku za hrvatsku kulturu pa je opet paradoksalno da upravo Ministarstvo kulture plaća održavanje neistinitih informacija o njemu usprkos očitim dokazima koji govore protiv tih neistina.
Osim što je to samo po sebi zabrinjavajuće, možda je još veći problem što se ovakav propust ili potencijalno krivotvorenje dogodilo za osobu koja svakako nije anonimna. Što je onda tek sve moguće u slučajevima ostalih osoba na popisu za mnoge od kojih je između ostaloga već uspješno pokazano da se tamo ne bi trebale nalaziti? Koliko tek treba dodatno sumnjati u ispravnost podataka o njima? Za Mirka Breyera na popisu nisu navedeni ni mjesto rođenja ni ime oca. Treba li zato kod preostalih 1259 takvih osoba kojima ti podaci također nisu navedeni možda još jače sumnjati u vjerodostojnost navedenih podataka popisa?
Nesvjesno financiranje neistine
Ministarstvo kulture vjerojatno nesvjesno financira širenje neistine i komunističke i velikosrpske laži o osobama koje su izravno doprinosile hrvatskoj kulturi. To međutim ne znači da ne širi neistine i o osobama iz kulturnog svijeta koje su djelovale u susjednim državama. Tako se na mrežnom jasenovačkom popisu nalazi i Rešad Bešlagić za kojeg se kao ime oca navodi Muraga, mjesto rođenja Tuzla i koji je navodno ubijen od ustaša u Jasenovcu. Kao godine rođenja i smrti navode se 1912. i 1944., ali obje su označene kao nepouzdane. Notorni savezni popis iz 1964. godine je naveden kao glavni izvor ovih podataka.
Zanimljivo je međutim da je u vrijeme stare Jugoslavije živio Rešad Bešlagić, tada poznati bosansko-hercegovački pjevač sevdalinki. Taj Rešad Bešlagić je prema nekim podacima rođen 1912. godine u također u Tuzli, a važno je spomenuti da se zaposlio u Ministarstvu željeznica i da je navodno ubijen u travnju 1945. godine u Sarajevu. Nadalje, u knjizi Smaila Čekića „Genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu“ se dokumentu s osudama od 14. ožujka 1945. godine za Rešada Bešlagića osim dvogodišnje kazne zatvora navodi da je rođen 1909. godine u Tuzli, da je činovnik Ravnateljstva hrvatskih državnih željeznica iz Sarajeva te da mu je otac Nuraga.
Godina rođenja varira, ali budući da se ostali podaci podudaraju, može se slobodno zaključiti da se ovdje opet radi o poznatoj osobi pa tako hrvatsko Ministarstvo kulture opet neizravno financira širenje neistina ili možda namjernih laži i to ne samo o ljudima s domaće hrvatske kulturne scene, već i o ljudima iz drugih kulturnih sredina i tako cijeli niz godina bez da itko reagira. Zašto ipak Ministarstvo kulture usprkos smanjenom proračunu i dalje financira takav način rada? Ne bi li bilo bolje taj novac dugoročno uložiti u objektivno i znanstveno istraživanje jasenovačkog popisa umjesto u ovakvo plasiranje neistinitih tvrdnji?
Neprovjereni podatci
Priča o poznatima i slavnima ovdje ne staje. Na mrežnom jasenovačkom popisu se nadalje nalazi i Marijan Dragman za kojeg se navodi da je rođen 1910. godine u Zagrebu, otac mu se zvao August, a navodno je stradao 1944. godine u Jasenovcu. Kao glavni izvor ovih podataka navodi se već ozloglašeni savezni popis iz 1964. godine, a godine rođenja i smrti su označene kao nepouzdane. Marijan Dragman bio je hrvatski planinar, fotograf, sportaš i slikar pa je dakle i on utjecao na hrvatsku kulturnu scenu i zaista je rođen 1910. godine. O njegovu bogatom sportskom i planinarskom životu moguće je čitati iz više izvora, a na prvom programu HRT-u je u sklopu nekih emisija bilo moguće gledati i priloge o njemu. Da je bio značajna osoba govori i činjenica da se po njemu zove i jedna ulica u Zagrebu na Jarunu. Ono što je o njemu također poznato je da nije umro 1944., već 1945. godine i to na putu iz Lepoglave u Jasenovac na kojem mu se gubi svaki trag.
Budući da dakle nije sigurno da je uopće stigao u Jasenovac, znači li to da u Spomen-području Jasenovac postoje pouzdane informacije o tome? U to je teško vjerovati budući da je već i dana godini smrti ne samo nepouzdana, nego i netočna. Znanstveno bi bilo ispravno podatke dodatno istražiti i objavljivati samo detaljno provjerene podatke. Za takvo što sa strane uprave i djelatnika Spomen-područja Jasenovac trenutno izgleda ne postoji dovoljno volje.
Poznate osobe s nekadašnje političke scene
Osim što financira neistine o osobama iz kulturne scene, postoji naznaka da Ministarstvo kulture financira i održavanje neistine o poznatim sobama s nekadašnje političke scene. Tako se na jasenovačkom popisu nalazi i Ljudevit Tomašić za kojeg se navodi da je rođen 1900. godine u Zagrebu i da mu se otac zvao Ivan. Navodno je ubijen od ustaša 1945. godine u Staroj Gradiški i kao glavni izvor ovih podataka je naveden savezni popis iz 1964. godine. Ovdje je posebno zanimljivo da se vjerojatno radi o Ljudevitu Tomašiću koji je bio jedan od sudionika urote Lorković – Vokić i za kojeg se zna da je rođen 2. siječnja 1901. godine također u Zagrebu te da je također ubijen 1945. godine.
Zbog toga se može pretpostaviti da se vrlo vjerojatno radi o istoj osobi. Nepodudaranje godine rođenja se osim standardnim i više puta pokazanim netočnostima na jasenovačkom popisu može objasniti i činjenicom da je 2. siječnja na početku 1901. godine. Ljudevit Tomašić je nakon neuspjeha urote bio zatvoren i ubijen u Lepoglavi kao i drugi sudionici urote. Vlaho Raić je kasnije u emigraciji u jednom članku objavio kratku obavijest da je Tomašić s još nekim urotnicima ubijen kod Krapine prema osobnom Pavelićevu nalogu. Navođenjem Jasenovca se dakle opet radi o najobičnijem pogađanju mjesta smrti od strane sastavljača jasenovačkog popisa, a ne o činjenicama. Takve lažne informacije se i dalje održavaju, a sve to i dalje plaća Ministarstvo kulture., tj. svi porezni obveznici. Nedavno je ministar kulture Zlatko Hasanbegović na predstavljanju posljednje knjige o Jasenovcu S. Goldsteina rekao kako se radi o vrlo važnoj temi kojoj je važno pristupiti na ozbiljan i dokumentaristički način lišen bilo kakve političke provokacije. Nadalje je izjavio da on kao povjesničar može reći da historiografija ne dopušta pravo na iluziju. Ipak, čini se da se upravo u režiji Ministarstva kulture (ne)svjesno financiraju upravo takve neozbiljne, nedokumentirane, neznanstvene i neistinite iluzije o žrtvama. Moguće je da je ministar toga i svjestan, no kako se u Hrvatskoj nalazi mnogo oboljelih od crvene kuge koju prate sljepilo i neistinoljubivost, vjerojatno su mu ruke svezane.
Ne treba gubiti nadu
Ovakve značajnije primjere očitih pogrješki na mrežnom jasenovačkom popisu trebalo bi biti teže ignorirati zbog samih osoba o kojima se radi. U daljnjim člancima će se i dalje iznositi ostale mnogobrojne nepravilnosti vezane uz ostale osobe s mrežnog jasenovačkog popisa. Ne treba gubiti nadu da bi ovdje spomenuti primjeri poznatijih osoba mogli poslužiti kao potencijalna terapija za sljepoću uzrokovanu crvenom kugom barem što se nepravilnosti dijelova mrežnom jasenovačkog popisa tiče. Nitko ne spori zločine u Jasenovcu, ali broj žrtava i njihova imena i prezimena moraju biti utemeljeni na nepobitnim znanstvenim istraživanjima, a ne na propagandističkim jugokomunističkim i velikosrpskim pamfletima jer se time vrijeđa uspomena na nevine žrtve.
Neprijateljima istine o Jasenovcu nije podoban niti jedan Branko Lustig koji je ratno djetinjstvo proveo po logorima. On je naime kao izaslanik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović izviždan od dijela nazočnih na jasenovačkoj komemoraciji 2015. godine. Branko Lustig je primjer školovanog čovjeka, uspješnog u poslu kojim se bavi, poštovanog od ljudi različitih svjetonazora i suosjećajnog prema svim nevinim žrtvama.
Tko ga može izviždati i mrziti? Samo njegovi antipodi neškolovani, neuspješni, bezosjećajni komesari i njihovi sljedbenici. Crvena kuga dakle ne uzrokuje samo sljepoću, već i slijepu mržnju pa bi prema tome bilo kakav oblik terapije trebao biti poželjan i potencijalno koristan kako bi se što prije pomoglo iskorijeniti tu pogubnu pošast i štetu koju ona donosi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa