Prva nedjelja nakon blagdana Uskrsa već više od 20 godina rezervirana je za proslavu svetkovine Božjeg milosrđa. Svetkovinu je proglasio sveti Ivan Pavao II. u jubilarnoj 2000. godini kada je i kanonizirao poljsku redovnicu Faustinu Kowalsku. Inače, uspostavljanje blagdana je u objavama spomenutoj svetici zahtijevao sam Isus. Uz ovu svetkovinu Crkva podjeljuje i potpuni oprost onima koji ispune određene uvjete.
Kako stoji u dekretu Deius Cuius Misericordia (hrv. Bože, čijemu milosrđu nema mjere), koji možete pročitati na portalu bozjemilosrdje.net, potpuni oprost podjeljuje se “uz uobičajene uvjete (sakramentalna ispovijed, euharistijska pričest i molitva na nakanu svetoga oca) vjerniku koji na drugu vazmenu nedjelju, odnosno nedjelju Božjega milosrđa, u bilo kojoj crkvi ili kapeli, srcem potpuno oslobođenim od privrženosti bilo kakvu, pa i lakomu grijehu, sudjeluje u pobožnostima u čast Božjemu milosrđu ili barem ako pred presvetim sakramentom, javno izloženim ili pohranjenim u svetohraništu, izmoli Očenaš i Vjerovanje te doda pobožni zaziv Milosrdnom Isusu (primjerice; ‘Isuse, uzdam se u tebe’).”
Djelomični oprost
Djelomični oprost podjeljuje se, pak, “vjerniku koji barem raskajana srca Milosrdnomu Isusu upravi propisno odobrenu molitvu”.
“Nadalje, pomorci koji svoj posao obavljaju na neizmjernim morskim prostranstvima; bezbrojna braća koju su ratna pustošenja, politička previranja, surovost mjesta i drugi slični uzroci udaljili od zavičaja; bolesnici i oni koji im pomažu te svi koji iz opravdana razloga ne mogu izići iz svojih kuća ili obavljaju neodgodiv posao na korist zajednice, u nedjelju Božjega milosrđa mogu primiti potpuni oprost ako s potpunim prijezirom prema bilo kakvu grijehu, kao što je prethodno rečeno, i s nakanom da čim uzmognu ispune tri uobičajena uvjeta, pred pobožnom slikom našega Milosrdnog Gospodina Isusa izmole Očenaš i Vjerovanje te dodaju pobožni zaziv Milosrdnom Isusu (primjerice: ‘Isuse, uzdam se u tebe’).
“Ako se toga dana ni to ne mogne učiniti, potpuni oprost mogu steći oni koji se u duhu sjedine s onima koji na redovit način izvrše ono što je za oprost propisano te milosrdnomu Bogu prikažu molitvu i trpljenje svojih slabosti te životnih tegoba, s tim da i oni odluče da će čim uzmognu ispuniti tri uvjeta propisana za stjecanje potpunoga oprosta”, stoji u dekretu.
>Pet oblika štovanja Božjeg milosrđa prema Isusovim porukama sv. Faustini Kowalskoj
Crkveni nauk o oprostima
Ponekad se među vjernicima može steći dojam da potpuni oprost znači oprost od grijeha, međutim radi se o oprostu od vremenitih kazni za grijehe, javlja Bitno.net.
Svaki teški grijeh ima dvostruku posljedicu: raskida naše zajedništvo s Bogom i lišava nas vječnog života. Oproštenje od vječne kazne (tj. vječnih muka u paklu) ostvaruje se oprostom od krivnje i obnovom zajedništva s Bogom po sakramentu ispovijedi. Pored vječne kazne postoji i ona koju nazivamo vremenitom kaznom od koje se vjernik treba očistiti bilo na zemlji (pokorom i zadovoljštinom) bilo poslije smrti u stanju nazvanom čistilištem. Ili, kako je netko slikovito objasnio, nakon što u ispovijedi zacijeli rana još uvijek na tom mjestu ostaje ožiljak.
Otpuštenje vremenite kazne za grijehe
No Crkva, vlašću koju je primila od Gospodina, vjernicima (živima, kao i onima koji su preminuli) može dodjeljivati oproste i od tih “ožiljaka”, odnosno vremenitih kazni za grijehe. Ona to čini udjeljujući milosti iz tzv. duhovne riznice Crkve, po zaslugama Isusa Krista i općinstva svetih, pomažući na taj način kršćanima, ali i potičući ih na vršenje djela pobožnosti, pokore i ljubavi.
Oprost je dakle otpuštenje vremenite kazne za grijehe kojih je krivnja već otpuštena po sakramentu ispovijedi, odnosno, dobivanje potpunog oprosta nije zamjena za sakrament ispovijedi.
