Često se može čuti u mainstream medijima, ako i ponekim političkim krugovima, kako su većina savezničkih zločina ili kako oni tumače, kolateralne žrtve, zapravo same žrtve to i zaslužile jer su bili na pogrešnoj strani te da su legitimno kao nacisti i fašisti zaslužili takva nasilja. (moglo bi se citirati bijednog Mesića u prilog, ali i tenore europske ljevice). Manipulacije, zataškavanje ili umanjivanje brojki i sa okolnostima takvih zločina, a pogotovo onih počinjenih nakon kraja rata 8. svibnja 1945. i potpisivanja prekida rata, nastalo je kada su se u kontekstu hladnoga rata bivši saveznici počeli nadmetati oko svjetske geopolitičke dominacije pa su zločini iz Drugog svjetskog rata korišteni da bi se političke protivnike demonizirali i diskvalificirali kao zlo. Pa tako su i danas, nakon gotovo 72 godine i nakon pada Berlinskog zida istine o tim savezničkim zločinima još uvijek tabuizirane, zataškane ili opravdane u ime uspostave mira u Europi. Po završetku hladnog rata, zločini komunizma javno su osuđivani i u državama istočne Europe i bivšeg SSSR-a. Europska unija donijela je deklaracije i rezolucije kojima osuđuju komunističke zločine.
Maršal Leclerc, ratni zločinac?
Smrt dvanaestero ljudi može za povijest biti anegdotičan detalj pored milijuna žrtava tijekom Drugog svjetskog rata, ali može biti i relevantni detalj za ponovno vrednovanje i revidiranje općeprihvaćenih povijesnih kanona i službenih istina pobjedničke historiografije. Naime, povijesna epizoda manje poznata široj javnost pod imenom «Bad Reichenhall» svakako još uvijek izaziva u Francuskoj nelagodu i propituje auru kao i legendarnu reputaciju maršala Leclerca. Početkom 1945. godine, dvanaestero pripadnika Waffen SS koji su se borili na istočnoj fronti protiv boljševizma u sklopu francuske SS divizije «Charlemagne» predaje se američkoj vojsci, te su internirani u kasarnu Bad Reichenhall u Bavarskoj. 6 svibnja 1945. 2. oklopna divizija (DB) Leclerca okupira taj isti bavarski gradić. Francuski SS-ovci bojeći se osvete odlučuju se na bijeg ali su uhićeni. Ispituje ih osobno maršal Leclerc na dan 8. svibnja 1945. dan kapitalucije nacističke Njemačke. Tijekom rasprave, Leclerc zamjera jednom od zarobljenika što se borio u stranoj njemačkoj uniformi dok mu ovaj odgovara kako i on kao francuski maršal nosi stranu uniformu američkog okupatora Europe. Leclerc uvrijeđen odlučuje se osobnom zapovjedi na ekspeditivno strijeljanje 12 zarobljenika bez ikakvog sudskog postupka i presude. Ispred streljačkog voda, francuski su SS-ovci odbili prekriti oči, i svi padaju s povikom «Živjela Francuska!». Također, u skladu sa zapovijedima, tijela su ostavljena na samom mjestu pogibelji. Konačno su sahranjeni nekoliko dana kasnije na inzistiranje jednog francuskog vojnog vikara. 2. lipnja 1948. tijela su premještena na općinsko groblje Sankt Zeno u Bad Reichenhallu. Ta je tragična i kontroverzna povijesna epizoda detaljno opisana i ispričana u knjizi Erica Lefèvra i Oliviera Pigoreaua «Bad Reichenhall 8. Mai 1945. un episode tragique» u izdanju Grancher.
Saveznički zločini
Danas je još uvijek politički nekorektno iznijeti gole povijesne činjenice o ratnim zločinima pobjedničke i savezničke strane, i to naravno bez ikakvog relativiziranja ili umanjivanja nacističkih i fašističkih zločina tijekom drugog svjetskog rata: sovjetski zločini u Katynskoj šumi (Poljska), represija Krimskih Tatara ili Čečena, stradanja njemačkih civila u pruskom gardu Goldapa 1944., potopljenje broda Wilhelm Gustolf u siječnju 1945. u kojem su stradali tisuća baltičkih njemačkih izbjeglica, zločina nakon bitke za Berlin 1945. pljačkanje, silovanje i ubijanje (procjenjuje se da je samo na području Berlina silovano preko 100 000 djevojčica, žena i starica), nakon napada na Pearl Harbour progon amerikancima japanskog podrijetla (Niseia), bombardiranje Dresdena ( 25.000 žrtava), bombardiranje atomskom bombom Hiroshime i Nagasakija, Britanske vojne snage počinile su 1944. kulturocid nad samostanom Monte Casino, komunističko “etničko čišćenje” Nijemaca od 1945. nadalje koji su do tada živjeli kao manjina u mnogim državama srednje i istočne (kanadski povjesničar u dijelu “Crimes and Mercies” iznosi broj od 9 milijuna njemačkih žrtava), prisilno iseljenje svi Nijemaca iz istočne Prusije i Šleske, sudetskih Nijemca iz Čehoslovačke, zločini «marocchinate», 1944. u Ciociarie francuske savezničke vojske u Italiji, masakr iz Dachau 1945, itd..
Američki general Patton je protestirao na području Ardennesa, protiv zločinačkog ponašanja saveznika prema njemačkim civilima i ratnim zarobljenicima koji su kršili Ženevsku konvenciju, ali ne nailazeći na podršku Savezničkog glavnog stožera. Vae Victis, “Jao pobijeđenima”, tom sintagmom se označuje kako su pobijeđeni prepušteni na milost i nemilost pobjedniku i ako su takvi saveznički pobjednički zločini na kraju rata 1945. počinjeni u ime demokracije i slobode, i to objašnjava činjenici da uz Nirnberški sud nacizma nije mogao nastati Nirnberški sud komunizmu.
