“Crkva može dati veliki obol na promoviranju ideala jer živimo u društvu u kojem smo skloni praksu proglasiti idealom, da ono što možemo postići proglasimo time što treba postići. Ideal je nedohvatljiv, on treba biti iznad nas, njemu težimo. Crkva treba biti promotor ideala ali i karitativnog djelovanja. Jednostavno pomoći ljudima koji ne mogu jer je svijet u kojem živimo dosta surov”, istaknuo je za T-portal sociolog Gordan Črpić prorektor za organizaciju i poslovanje Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu, govoreći o blagdanu Velike Gospe i o tome kakvo je prakticiranje vjere danas kod nas dominantno.
Za T-portal intervju s Gordanom Črpićem i Vlahom Kovačevićem, stručnjakom za pučku religioznost, vodila je Vlatka Polšak Palatinuš, a mi ga prenosimo u nastavku.
Blagdan je Velike Gospe, najveći marijanski blagdan. Deseci tisuća vjernika obilazi svetišta, neki mukotrpno pješače cijelu noć, drugi svježi dolaze autima. Neki idu na misu, drugi ne dođu dalje od ražnja s janjcem. Sociolog religije Gordan Črpić za tportal je progovorio o tome kakvo je prakticiranje vjere danas kod nas dominantno te o ulozi Crkve u suvremenom društvu, dok splitski sociolog Vlaho Kovačević, stručnjak za pučku religioznost, tumači zašto hodočašća i danas privlače tolike vjernike.
Marija Bistrica, Trsat, Vepric, Sinj…Nevjerojatan broj vjernika danas obilazi najveća marijanska svetišta u Hrvatskoj. No prije nego li do crkve i dođu, proći će kroz nepregledan šušur štandova s jeftinim plastičnim drangulijama ili nepreglednih ražnja s janjcima i odojcima. Pitanje je koliko autentično Hrvati za najveći marijanski blagdan štuju Gospu?
‘Istraživanja pokazuju da je pučka pobožnost u Hrvata dobro očuvana s malo heretičkih i parakršćanskih primjesa. No to je dio nacionalnog identiteta jer je vjera bila jedini način kojim ste tijekom mnogo godina mogli iskazati nacionalnu svijest. To je identitetski bitna stvar. No imate ljude koji pet puta godišnje idu u Crkvu. Za Uskrs, Božić Veliku i Malu Gospu i za svog lokalnog sveca. Njima je to važno i od toga neće odustati. Tu grade svoj vjerski i osobni identitet. Možete reći da to nije vjernik kakvog bi nadbiskup htio, no ja ne mogu reći da to nije vjernik. Nije klarisa, ali jest vjernik u nekoj gradaciji’, kaže za tportal sociolog religije prof. dr. sc.Gordan Črpić, prorektor za organizaciju i poslovanje Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu.
On je i koautor knjige Vrednote u Hrvatskoj od 1999. do 2018. koja je sublimirala anketno istraživanje koje se provodilo krajem 90-tih, 2008. te 2018. u sklopu međunarodnog istraživanja sustava vrednota European Values Study (EVS).
Napominje da je sustav vrednota u Hrvatskoj relativno stabilan.
‘Ono što je pozitivno tiče se moralnih, obiteljskih vrijednosti. To se nije bitno mijenjalo, no imamo stabilni trend pada povjerenja u institucije to je vezano uz socijalni kapital i mogućnost razvoja države u svakom smislu pa i u ekonomskom’, pojašnjava Črpić.
I prije 20 godina i danas vrh zauzimaju vojska, policija, Crkva i odgojno-obrazovni sustav. No, povjerenje i u te institucije kojima hrvatski građani najviše vjeruju je palo. Crkva je u tom razdoblju izgubila čak 20 posto. 1999. uživala je povjerenje 64,3 posto građana, dvadeset godina kasnije 39,1 posto.
Hrvati, istraživanje je pokazalo, jako drže do moralnih i obiteljskih vrijednosti, no statistike govore o sve većem postotku razvedenih brakova. Stvarni život je očito u odstupanju od ideala. Črpić tumači kako je jedan od razloga i infantilizacija tj. odgođeno odrastanje što je, kaže, obilježje zapadnih zemalja.
‘To rezultira time da se ne sklapaju brakovi, kasno se ulazi u brak i kasno se ima djecu. A biologija jednostavno ima svoj ritam htjeli mi to priznati ili ne’, napominje.
Iako bolujemo od sličnih ‘bolesti’ kao ostale europske zemlje, Črpić smatra kako je naš osnovni problem društveni defetizam.
‘Mislim da imamo jako uljepšanu verziju svijeta oko nas. Stranci znaju reći da mi Hrvati stalno kukamo, žalimo se, stalno nam nešto ne valja. S druge strane istina da ima opravdanih razloga da ljudi budu nezadovoljni. Ostatak netransformiranoga upravljanja državom koji mi vučemo iz samoupravnog sustava, pa visoka razina nepotizma svakako onemogućuju razvoj društva. No nije sve tako crno. Nije ni ružičasto no moglo bi biti gore. Kada radimo komparacije kako ljudi žive drugdje, pokrivenost socijalnog i zdravstvenog sustava, onda moramo malo kočnicu povući. Nije tu baš tako jadno’, smatra.
Može li u tom kontekstu Crkva biti i treba li biti generator društvenih promjena? ‘Crkva može dati veliki obol na promoviranju ideala jer živimo u društvu u kojem smo skloni praksu proglasiti idealom, da ono što možemo postići proglasimo time što treba postići. Ideal je nedohvatljiv, on treba biti iznad nas, njemu težimo. Crkva treba biti promotor ideala ali i karitativnog djelovanja. Jednostavno pomoći ljudima koji ne mogu jer je svijet u kojem živimo dosta surov’, napominje.
Smatra da je Crkva tu izložena oprečnim stavovima javnosti. Kada o nekoj temi biskupi ne govore, proziva ih se zbog toga, kada pak progovore, onda ih se proziva da se miješaju u politiku. ‘Da, kažu da se ne treba baviti politikom, a treba nezaposlenošću. A što je drugo nezaposlenost nego politika?!’, pita se Črpić.
A time tko će od predsjedničkih kandidata dobiti podršku biskupa već se naveliko špekulira. Kao i ranije, kaže Črpić, Crkva daje načela kojih bi se političari trebali držati.
‘Crkva ne bira kandidate. Crkva daje načela kojih bi se političari trebali držati. U tome je najveća uloga Crkve, da se ne pogubimo, da ne dođe do izvrtanja vrijednosti i što može dovesti do loših praksi. Zadatak Crkve je da ukazuje na dobre prakse. A pojedinci…Politička utrka je otvorena. To je postao show. No nisam siguran koliko su ovi izbori krucijalni. To je jedna normalna demokratska procedura. Ne treba zaboraviti koji je smisao politike. Nije smisao politike i političara da budu na vlasti nego da služe narodu. Riječ ministar dolazi od latinske riječi ‘minister’ što znači sluga, poslužitelj’, napominje Črpić.
Jedna od tema koju bi Crkva i u predstojećem vremenu mogla potencirati je neradna nedjelja. Hrvatski biskupi su posljednja dva desetljeća nekoliko puta potencirali zabranu rada nedjeljom. Posljednji pokušaj osujetio je Ustavni sud 2009. kada je ukinuo zabranu rada nedjeljom. Črpić nam je iz tog vremena prepričao jedan zanimljiv susret.
‘Ljudi koji rade nedjeljom su dio populacije koji nije egzotičan, to su ljudi koji nemaju socijalnu moć, nisu pripadnici nikakve zaštićene skupine, a riječ je o čak to je 200-300 tisuća ljudi. Tih godina, nakon gostovanja na HTV-u jedan od direktora trgovačkog lanca rekao mi je: Slušaj mi smo to platili i Hrvatska vlada ne može od toga odustati. Zaboravite na to. Mi smo dali investicije’, prisjeća se Črpić.
‘Ja sam ga direktno pitao: Hoćete reći da smo mi vaša kolonija?’ Na to se osmjehnuo’, dodaje.
Smatra da zabrana rada nedjeljom nije nemoguća misija, no za to jednostavno mora biti političke volje. ‘Svojedobno je Damir Polančec dao jedan intervju koji je prošao potpuno nezapaženo u kojem je rekao kako se Sanader s Ustavnim sudom dogovorio da će ta inicijativa propasti. Takva izjava potpredsjednika Vlade recimo u Njemačkoj sigurno ne bi prošla nezapaženo’, poručuje Črpić.
Sraz janjaca na ražnju i transcendentnog
Doc. dr. sc. Vlaho Kovačević, sociolog s Filozofskog fakulteta u Splitu koji se bavi sociologijom pučke religije, objašnjava zašto su i danas hodočašća privlačna.
‘Taj oblik manifestacije pučke religije je dosta povezan sa životom suvremenog modernog čovjeka koji je uvijek na nekom putu stoga se i Velika Gospa očituje kroz hodočašća marijanskim svetištima. Ljudi tada izlaze iz svakodnevnog života i ulaze u granična iskustva koja mogu doživjeti na hodočašćima, a ne mogu doživjeti unutar rutine. To su iskustva susreta s transcendentnom dimenzijom svetog’, pojašnjava Kovačević.
A sraz janjaca na ražnju i transcendentnog? ‘To jest sraz. Zar nije taj sraz u svima nama? Mi svi u biti živimo u sukobu između onoga što bi željeli i što jeste. Upravo govorimo zato o graničnim iskustvima. Na tim hodočašćima svatko na svojoj razini s obzirom na stupanj duhovnog razvoja to doživljava. Netko će to doživjeti kroz vrćenje janjca, jer nismo svi na istoj duhovnoj razini. Kulturni antropolozi govore kako ta mjesta hodočašća imaju različita značenja i da svaki sudionik tim mjestima daje svoje značenje s obzirom na iskustvo koje on može dati’, dodaje.
Naglašava da je čašćenje Blažene Djevice Marije u kršćanstvu prisutno od najranijih stoljeća te da nemaju samo Hrvati razvijenu iznimnu pobožnost prema Gospi.
‘To je imanentno kršćanskoj vjeri i daje joj jednu dimenziju antropološke bliskosti s transcendentnim i nevidljivim jer je odnos prema Blaženoj Djevici Mariji kao odnos prema majci. Marijanska svetišta su dio hrvatske kulture i većinom se sve crkve i katedrale posvećuju upravo Mariji’, zaključuje Kovačević.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
