Na spomendan bl. Alojzija Stepinca, u srijedu, 10. veljače u 17 sati, kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački, predvodio je središnje euharistijsko slavlje ispred potresom ranjene zagrebačke prvostolnice.
Homiliju kardinala Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkog za ovogodišnje Stepinčevo donosimo u cijelosti:
Draga braćo i sestre u Kristu Isusu!
1. Što bi moglo bolje opisati ovo naše večerašnje slavlje ispred potresom ranjene Katedrale, u vremenu obilježenom pandemijom, od Isusovih osjećaja pred njegovom mukom za naše spasenje: »Duša mi je sada potresena« (Iv 12, 27). I u čemu bismo jasnije mogli prepoznati nadu nego u riječima što nam ih Bog upućuje po apostolu Pavlu: »Kao što ste zajedničari patnja, tako ste i utjehe« (2 Kor 1,7). Zajedničari smo, jer znamo da je u potresenosti i patnjama s nama naš Gospodin. Štoviše, on je svojim trpljenjem, svojim umiranjem poput zrna, na sebe uzeo sve naše strahove i dvojbe te svojim uskrsnućem i nas učinio dionicima svoje pobjede.
Ovdje smo večeras, pod blagim pogledom naše nebeske Majke, čiji nas kip privlači i dočekuje na ovome Trgu. Presveta Bogorodica Marija nam ovdje jamči svoju blizinu i upućuje nas prema Prvostolnici, koja čuva zaštićene zemne ostatke našega Blaženika. U ovom zajedništvu ispred Stepinčeve katedrale sada snažno osjećamo njegovu utjehu, a njegova prisutnost i svježina svjedočenja Krista siguran je orijentir u ovim vremenima posebnih iskušenja. Zakriljeni smo Marijinim zagovorom i ohrabreni primjerom pouzdanja blaženoga Alojzija Stepinca. Jer, što danas svjedočimo svojim dolaskom na ovo slavlje i što smo pozvani govoriti u budućnosti nego ponavljati riječi psalmista, tako duboko utkane u život blaženoga Alojzija: U tebe se, Gospodine, uzdam! To je čvrsti temelj sigurne utjehe.
2. Dragi vjernici, tješi nas ponajprije prisutnost nekoga u koga imamo povjerenje, tko nas želi razumjeti i tko dijeli našu bol. A to je Bog. Božja vjernost i ljubav oslonac je darovane utjehe. Ona podupire, daje snagu da se izdrži i onda kada nisu razvidni odgovori na pitanja: zašto se nešto događa i kako dalje? Ima životnih okolnosti u kojima zatvaramo oči pred trpljenjem, kada nismo spremni gledati ono što nas plaši i uznemiruje. U takvom stanju ne dopuštamo da se kroz nejasnoće probije smisao. Netko može upasti i u zamku da se u takvim okolnostima u svojoj oholosti zatvori u sebe te licemjerno, umišljajući da je pravedan, sudi sve oko sebe, tražeći krivce, a istodobno ne mari za posljedice svoga ponašanje. Dragi vjernici, čuvajte se lažnih proroka!
A nije utješno ni kad se trpljenje želi prikazati manjim ili kad se od njega odvraća pogled, ne želeći ga vidjeti. Utješno je ono što je zagledano u bol, što uspijeva izdržati taj pogled i ne odustati te pritom očuvati nadu. Takvo je kršćansko mučeništvo. Upravo takvo je svako istinsko kršćansko svjedočanstvo. Osim toga, znamo da bol podijeljena s drugima umanjuje bol. Istinska je utjeha podijeliti bol s drugima. Zato i sveti Pavao piše u množini: Otac tješi nas, da bismo i mi mogli tješiti ljude u nevolji. Znamo i to da čovjek koji je trpio može lakše darovati utjehu drugima. To je osobito prisutno u izloženosti smrti, u opterećenosti preko snaga kako piše Apostol.
Braćo i sestre, Pavlove riječi tako jasno prepoznajemo u blaženomu Alojziju koji je u sebi prihvatio smrtnu osudu, bio je na nju spreman, da bi se uzdao »u Boga koji uskrisuje mrtve« (2 Kor 1, 9). Blaženi Stepinac trpio je i nosio utjehu. On je bio i ostao utjeha pojedincima i svemu hrvatskom narodu. Postao je utjehom koja nam govori da smo u Bogu sigurni. No, kako kaže papa Franjo, nije uvijek lako dopustiti da nas Bog utješi, jer se »u ružnim trenutcima ljutimo na Gospodina i ne dopuštamo mu da dođe« i da nam progovori blizinom, blagošću, istinom i nadom. Božja utjeha je istinita i ne vara. Ona ne umrtvljuje, nego »otvara vrata nade« (usp. Homilija 8. svibnja 2020.). Braćo i sestre, večeras ovdje sabrani pod okriljem Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca mi smo u Božjoj ruci i u njegovu srcu. Mi smo u srcu i ruci Boga svake utjehe. To večeras svjedočimo u zajedništvu Crkve, da bi Božja utjeha postala glasnijom.
3. Dragi vjernici, ovaj prostor ispred naše Katedrale na današnji dan, tijekom proteklih šezdeset i jednu godinu, nikada nije bio prazan. Današnji prizor nas vjernika sabranih na ovome mjestu, doziva nam u spomen vijest o Blaženikovu preminuću i odaziv Božjega naroda na sprovod u subotu, 13. veljače 1960. godine. Iz te 1960. godine pa nadalje postoje slike ovdje okupljenih vjernika, počevši od dana sprovoda blaženoga Kardinala. Tada mnogi nisu mogli ući u Katedralu, a neki nisu smjeli. No, zanimljivost je u tome što većinu sačuvanih fotografija s ljudima ispred Katedrale na sprovodu nisu napravili katolički izvjestitelji, nego su ih snimili pripadnici raznih komunističkih služba. Vjernike je okupila pobožnost i svjedočanstvo istine o progonu pravednika, a druge je vodio strah pred tom istinom i spremnost na nove progone neistinom.
A mi smo sada kao Kristovi vjernici ponovno okupljeni istom pobožnošću i istim svjedočanstvom. No, vanjske okolnosti proganjanja istine o Blaženiku nisu se puno promijenile. Zapravo se i ne radi samo o njemu. Blaženi Alojzije Stepinac je u sebi sažeo povijest Crkve i hrvatskoga naroda jednoga razdoblja te ima snagu simbola kao živi izraz života vjernika danas.
4. Ispravno je pitati se što je tih dana, na vijest o smrti i sprovodu Kardinala, usmjeravalo ljude prema Krašiću i Katedrali. Nedvojbeni je razlog za to onaj osjećaj vjernikâ (sensus fidelium) koji je više od osjećaja. To je ona vjernička nit koja seže do apostola i koja nam glede blaženoga Alojzija povezuje desetljeća.
Katekizam Katoličke Crkve nas, vođen Drugim vatikanskim koncilom, uči: »Sveukupnost se vjernika u vjerovanju ne može prevariti, a to svoje osobito svojstvo očituje nadnaravnim osjećajem vjere svega naroda, kad ‘od biskupa pa do posljednjih vjernika laika’ pokazuje svoje opće slaganje u stvarima vjere i ćudoređa« (KKC, br. 92; usp. LG 12; KKC 93). Taj se osjećaj vjere (sensus fidei) pobuđuje i očituje u osjećaju vjernikâ (sensus fidelium), tako važnom u prepoznavanju svetosti, jer upućuje na izvorište takozvanoga »glasa o svetosti« (fama sanctitatis). Taj je osjećaj vjernika glede svetosti kardinala Stepinca, od samoga njegova preminuća, bio snažan i nikada nije oslabio. Taj osjećaj vjernikâ susrećemo i večeras, osjećamo ga i za njega smo zahvalni, ne da bismo neprimjereno uzdizali jednoga čovjeka, nego zato što znamo da nas on uvijek iznova uzdiže i vodi nas prema Bogu.
5. Dok živimo u ovim neobičnim okolnostima epidemije, ne izostaju pitanja kakav će biti društveni i crkveni život nakon nje. Hoće li oslabiti životnost Crkve, odnos prema sakramentima i pobožnostima? Što ćemo iz pandemije i potresa naučiti o temeljnim vrijednostima i o važnosti životnih oslonaca obitelji, Crkve, društva i države? Braćo i sestre, ponajprije smatram sigurnim da i ovo vrijeme treba vidjeti kao milosno vrijeme povezanosti s Gospodinom, vrijeme koje nas jača i priprema za nova i dublja iskustva vjere i za susrete ljudskoga zajedništva. I u tome nam blaženi Alojzije puno govori. U vremenima u kojima se čini da smo udaljeni, u raznim oblicima izolacije, svetost je uvijek blizu. I on je, od trenutka nepravedne osude bio fizički udaljen od svojih vjernika. Nije mogao vršiti svoju redovitu službu. Ujedno – smijemo reći – nikada nije bio bliži povjerenom mu narodu i nikada nije tako služio. Bez obzira gdje se i u kakvim vanjskim okolnostima nalazio, uporište mu je bilo jedno jedino – Kristova ljubav.
Prije nepunih osamdeset godina iz ove su Katedrale odjekivale sljedeće riječi nadbiskupa Stepinca: »Dok god opet Kristova ljubav ne obasja srca naša, ludost je i pomisliti na bolje dane čovječanstva, ludost je vjerovati u boljega čovjeka. […] Draga katolička omladino, katoličke žene i muževi! Više nego ikada potrebni su danas čovječanstvu heroji Kristove ljubavi, da sagrade što je porušeno u ljudskim dušama; da izliječe što je bolesno; da poviju što je ranjeno; da svežu što je slomljeno; da utješe što je žalosno; da obrišu suze onima koji plaču. A tih je mnogo, neizmjerno mnogo danas po čitavom svijetu. Budite vi glasnici te divne kršćanske ljubavi« (Propovijed na svetkovinu Krista Kralja, 26. listopada 1941.).
6. Zahvalni smo za sve današnje »heroje i glasnike kršćanske ljubavi« po kojima dublje shvaćamo i vrijednost života i značenje Crkve u njezinu otajstvu. Pandemija i potresi omogućili su nam da prepoznamo i cijenimo mnoge istinske bližnje koji su u situacijama kada je vladao strah izložili svoje živote za druge. Molimo sada i za sve pokojne koji su prošlih mjeseci prešli granicu smrti. Naši su životi isprepleteni te su mnogi primili pomoć od ljudi koji su ispisali važnu stranicu u našoj povijesti. Za sve Bogu zahvaljujemo. To su liječnici, medicinske sestre, tehničari, ljekarnici, njegovatelji, spremačice, prijevoznici, zaposlenici u trgovinama, policajci, vojnici, vatrogasci i druge službe spašavanja, brojni volonteri, posebno mladi; zatim svećenici, redovnici i redovnice i mnogi drugi koji su spremno priskočili u pomoć. To smo danas željeli očitovati i sudjelovanjem u liturgiji ljudi koji su bili uz bolesnike, stradalnike, ugrožene, nemoćne.
S ovog mjesta zahvaljujem svećenicima, redovnicima i redovnicama, svim vjernicima laicima, posebno roditeljima, nastavnom osoblju, djeci i mladima, koji su tijekom protekle godine bili te koji i sada ostaju služitelji dobra, iskazujući brigu za druge i svjedočeći Božju blizinu u svojim vjerničkim zajednicama, na svom radnom mjestu, u školama i drugim odgojnim ustanovama. Nimalo ne dvojimo da je nadahnuće za to svjedočanstvo mnogima dolazilo od Gospodina i zagovora blaženoga Alojzija.
Ne zaboravimo koliko je samo osoba bilo nadahnuto životom i smrću blaženoga Alojzija da bi odgovorile na Božji poziv. Tko bi mogao nabrojiti svećenička i redovnička zvanja koja su bila nadahnuta, nošena i oblikovana svjedočanstvom svetosti blaženoga Alojzija, ne samo u našemu narodu, nego i diljem svijeta? I zar netko sumnja da Bog po njemu i danas poziva mladiće i djevojke da pođu putem svećeništva i redovništva? Ili da budu dobri supružnici, očevi i majke, da kao članovi društva ne uzmiču pred ideologijama koje zanemaruju: vrijednost i dostojanstvo ljudskog života od začeća do naravne smrti, ljubav prema istini i pravdi, zauzimanje za obespravljene, potrebu za ljudskim uredbama koje poštuju Božje zakone?
7. Braćo i sestre, na ovaj oltarni prostor iznijeli smo relikvijar u obliku zvonika naše Katedrale, onaj koji je bio izložen u slavlju beatifikacije u Mariji Bistrici 1998. godine. Na hrvatskome jeziku s razlogom relikvijar nazivamo i »moćnik«, a posmrtne ostatke svetih i blaženih »moćima«. U njima susrećemo utjelovljenu Božju milost, moć Krista Spasitelja koji sve obnavlja i čini novim. Moći nam govore da ništa ne možemo istinski obnoviti, ako ne obnavljamo svetošću. Nama je Bog povjerio da budemo jedni drugima dar njegove utjelovljene ljubavi, jer nitko se ne spašava sam. Svetkujući blagdan blaženoga Alojzija podno pročelja naše potresom ranjene Katedrale, obnavljamo se Božjom riječju i euharistijom te utjehom Duha Svetoga, Tješitelja i Branitelja.
Iz toga se rađa odluka i zavjet da ćemo istom snagom obnavljati porušene i oštećene zgrade. Jer ove predivne građevine imaju svoj smisao i punu ljepotu samo s ljudima u njima, koji nose spomen prošlosti i nadu budućnosti, u vjernosti Bogu i u darovanosti bližnjima. Uvjeren sam da svi dijelimo osjećaj svoje malenosti pred sadašnjim kušnjama, ali ujedno i osjećaj veličine s Bogom; one veličine koja već vidi obnovljeni dom i naše Katedrale i našega Zagreba i njegove okolice, i naše Banovine, a ponajviše obnovljeni duhovni dom Crkve te cijele nam domovine Hrvatske.
Blaženi Alojzije, zagovaraj nas i moli za nas!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
