KAZALIŠNI FELJTON: OD SVJETSKOG DANA KAZALIŠTA DO USKRSA, III. DIO
Prof. dr. sc. Sanja Nikčević povodom svjetskog dana kazališta u trećem dijelu feljtona odgovara na pitanjem kako popuniti prazninu u našoj duši i prikazuje djela koja govore o likovima koji su se obratili za vrijeme Kristove muke (Jan Dobracczynski „Daj mi svoje brige“, M. Onip „Dođi, idi za mnom“).
Povod ovog feljtona je činjenica da je u ožujku svjetsko obilježavanje nekoliko vrsta kazališta: onog za djecu i mlade (20.03.), lutkarskog (21.03.) i na kraju ožujka Svjetski dan kazališta (27.03.). Da ti datumi nisu slučajno neposredno prije Uskrsa jer je kazalište proizašlo iz svetog i ostalo povezano s njim govorila sam u prvom nastavku. Prikazala sam i jedan od najboljih primjera kazališta za djecu i mlade: „Tužno pače“, inkluzivnu predstavu za djecu na govornom i znakovnom jeziku koju je producirala udruga Novi svijet iz Siska.
> Kazališni feljton prof. dr. sc. Nikčević: Uz svjetski dan kazališta za djecu i mlade ili što nas može usrećiti? (I. dio)
U drugom dijelu sam govorila o tome što pisac radi u svetoj priči i predstavila kazališnu predstavu koja najbolje reprezentira lutkarsko kazalište i njegovu snagu: „Prva priča“ Antonije Šašo o stvaranju svijeta i izgonu čovjeka iz raja.
> Kazališni feljton prof. dr. sc. Nikčević: Uz svjetski dan lutkarskog kazališta ili odakle praznina u našoj duši? (II. dio)
Ta nam je predstava zorno pokazala da je posljedica prekida direktne komunikacije s Bogom – praznina u našoj duši. Predstave i romani o kojima ću sad pisati govore o tome kako se ta praznina popunjava.
Kako umjetnost prikazuje teme iz Biblije ili prikazanja?
U europskoj kulturi kazalište je ne samo proizašlo iz svetog nego je sveto bilo osnovna tema kazališnih predstava (i glavne struje svih umjetnosti) punih petnaest stoljeća: i u antici, i u srednjem vijeku. U antici je na sceni bila prikazivana mitologija a u srednjem vijeku Biblija. Ta srednjovjekovna djela zovu se prikazanja (od sveta prikazanja ili svete predstave – sacra repraesentationes) i dijele se na tri žanra. P
rvi su misteriji gdje su na sceni transcendentni likovi a govore o Božjem naumu sa svijetom od stvaranja svijeta preko Kristove muke kao centralnog događaja do strašnog suda. Drugi žanr su mirakuli koji prikazuju svece: ljude koji čine čuda jer kroz koje djeluju transcendentne sile. Treće su moraliteti, priručnici za spas ljudske duše jer prikazuju čovjeka koji mora donijeti odluke dok se nadnaravne sile bore za njegovu dušu.
Nakon pobjede sekularističkog svjetonazora u cijeloj Europi (nakon II. svjetskog rata), u teoriji književnosti zavladala su tri netočne teze vezane uz prikazanja. Prvo da su to potpuno nekvalitetna djela, zapravo da to i nije književnost jer se radi o „pukoj crkvenoj propagandi“. Drugo da ih je krajem srednjeg vijeka zabranila crkva jer su postali suviše svjetovni i suviše kritični prema crkvi. Treće da su nestali s umjetničke scene i zato jer ih je „pomela prava“ književnost renesanse.
Niti jedna od tih teza nije istinita, a upravo u ovom tekstu ću govoriti o prikazanjima (i to misterijima) koji su pisani u 20 stoljeću. Naime, prikazanja se pišu i igraju i u glavnoj struji i u na pučkoj pozornici do kraja II svjetskog rata kada su, nakon pobjede novog sekularističkog svjetonazora, ta djela izbačena iz kanona i u bunar bačena. Ipak, ostala su živjeti na rubovima i ispod njih. Kako kod nas tako i u cijeloj Europi, a u ovom feljtonu analiziram djela nastala u 20 stoljeću.
Pasija ili Kristova muka na sceni kao veliki spektakl
Kristova muka se može prikazivati na dva načina. Jedan su Muke ili Pasije koje prikazuju Kristovu muku iz pozicije Krista najčešće od posljednje večere do Kalvarije. One doslovno slijede Bibliju, ne proširuju priču dodatnim motivacijama ali je uprizoruju dodatnim likovima i vrlo detaljno ispričanom radnjom. To su najčešće spektakli s jako puno glumaca koji traju od tri sata do cijelog dana.
Imotska Muka u organizaciji Franjevačkog samostana u Imotskom (https://www.youtube.com/watch?v=2EKgdfK4DXI) organizira se već 22 godine a ove je godine imala preko 400 sudionika. Sinjska Muka se igra u Brnazama drugu godinu a ove je godine imala 160 sudionika, četiri zbora i glumce (Stipe Gugić glumi Krista) u organizaciji Sinjskog pučkog kazališta i udruge Naše Brnaze (snimka prošlogodišnje izvedbe https://www.youtube.com/watch?v=rI3uTOmJC2o&t=1s).
Da spomenem samo najveće. Takve spektakularne Pasije igraju se po cijeloj Europi po manjim mjestima (jer su istjerane iz kanona) a osamdesetih godina se njih 80-ak udružilo u međunarodnu udrugu Europassion (http:// www.europassion.net/).
Jan Dobraczynski ili zašto o Nikodem riskira sve što ima?
No, postoje i drugačija djela o Kristovoj muci koja su napisana iz pozicije okolnih likova i u kojima nema fizičke prisutnosti Krista na sceni. Ta djela zorno pokazuju što pisac radi u svetoj priči. Sveta priča daje osnovnu radnju, glavne likove i poruku priče ali vrlo kratko, a pisac donosi vrijeme i prostor (sporedne likove i društvene okolnosti) i razrađuje motivacije likova. Ono što pisca najviše zanima vezano uz našu temu je tko se obratio za vrijeme Kristove muke a tko nije. I zašto?
Za neke likove znamo iz Biblije da su se obratili upravo za vrijeme Kristove muke. Na primjer Nikodem. To je ugledni i bogati farizej koji je noći iz straha išao Isusu da čuje njegovo učenje (Iv 3, 5; Iv 3, 20-21; Iv 7, 51). Očito su farizeji išli k Isusu po danu bili na zadatku da ga „uhvate u riječi“ a oni koje je to učenje doista zanimalo išli su po noći. Budući da je farizeji bili odlučno protiv Isusa bili su spremni kazniti i one koji ga slijede, a naročito one iz svojih redova.
I onda Nikodem, nakon što je Krist razapet, dolazi javno s Josipom iz Arimateje po Isusovo tijelo. Javno se izlaže. U trenutku kad je Isus ubijen, a učenici se razbježali u realnom strahu da će ih pobiti, Nikodem se toliko ohrabrio, stavio na kocku svoj ugled. Zašto? Očito se nešto dogodilo upravo za vrijeme Kristove muke. Mi to zovemo obraćenje, onaj trenutak kad odlučiš krenuti za Kristom.
>Sanja Nikčević: Zašto ne može biti katarze u svijetu bez Boga?
Biblija ne kaže koje i kakvo je to obraćenje bilo ali se za tu temu zainteresirao jedan izvrstan poljski pisac čiji su romani prodavani u stotinama tisuća primjerka Jan Dobraczynski (ovakvo n Dobraczyński) (1910-1994.) i napisao 1951. roman „Nikodemova pisma“ („Listy Nikodema“) kod nas prevedeno kao „Daj mi svoje brige“ (U pravi trenutak, Đakovo, zadnja objava 1982.). Verbum je kod nas objavio tri njegova romana „Snaga ljubavi“ o sv Josipu, „Marija Magdalena“ i „Čudotvorac iz Padove“.
Dobraczynski prikazuje jednu moguću motivaciju uglednog čovjeka zbog koje sve stavlja na kocku – bolest djeteta. Pisac prikazuje da Nikodem ima kćerkicu na samrti i odlazi Isusu po čudo ozdravljenja, ali kad dođe tamo i čuje Isusov govor o Kraljevstvu Božjem – nešto se u njemu prelomi. Shvati da je to što Isus govori puno važnije od samog ozdravljenja. Nikodem ne može to razumjeti jer je toliko drugačije od onog što je naučio o životu, svijetu, Bogu: milosrđe i ljubav umjesto zakona, oprost umjesto kazne, ali ga to silno privlači pa zato slijedi Isusa.
Cijeli roman je i zamišljen kao 4 Nikodemova pisma koja piše jednom prijatelju objašnjavajući zašto se promijenio i odbacio stari život i što se to događalo sa Isusom Kristom. Pisac nam ispriča evanđelje kroz Nikodemove oči a na kraju ga dovodi pored Isusova križa. Do tada je Nikodem Isusa slušao, pokušao razumom shvatiti, osjećao da mu srce gori ali nije znao što je to… No kad je pogledao Krista u oči, onog krvavog izmučenog Krista, shvatio je da postoji nešto važnije od njegova života, od kćerina života… da je spas duše isključivo kroz križ Isusa Krista i tek tad mu preda svoj život i svoje brige.
M. Onip ili zašto je nemiran bogati mladić?
Ako je za Nikodema očito da se obratio nakon Kristove muke, postoji lik iz Biblije za koji to ne znamo ali nam ga pisac logično dovodi u tu situaciju: bogati mladić koji ne može odreći bogatstva (Mt 19,16-22).
>Prof. Nikčević: U vrijeme kad se i iz dječje književnosti ruše vrijednosti, izdvajam ovaj natječaj!
Talijanski pisac M. Onip napisao je odličnu dramu „Dođi, idi za mnom“ za 7 muških lica koju je Društvo sv. Jeronima u prijevodu J. Hercega objavilo kao knjižicu 1932. gdje bogatog mladića dovodi kući u Jeruzalem nakon trogodišnjeg puta. Put je bio uspješan svi ga dočekuju s radošću i ponosom, samo se čeka da se oženi i sve će biti u redu. Ali mladić je od onog razgovora s Isusom nemiran i ništa ga ne raduje – ni na putu, niti u kući.
Budući da mu njegova dosadašnja znanja ne daju odgovore na pitanje o smislu života traži posvuda, druži se sa strancima i dovodi Rimljanina u svoju kuću (što je prekršaj za Židove ali mu otac tolerira). Njegov nemir je sve veći a onda začuju graju i izađu na balkon. Vide povorku s krvavim Kristom koji nosi križ na Kalvariju. I tad ga mladić pogleda, a Krist mu uzvrati pogled i nasmiješi se. Mladić se onesvijesti se a kad dođe k sebi kaže ocu: „Mrtvo moje srce zakucalo je novim životom (…) Moj je čas došao.“ Na očevo pitanje kamo, odgovori: „Za njim putem koji je poprskan njegovom krvlju (…) jer on je put istina i život.“
Najvažnije je pogledati Krista u oči!
Ova dva pisca govore na umjetnički suvremen, maštovit, zanimljiv i dinamičan način o jednoj od najvažnijih tema kršćanstva. Odabrani likovi doživjeli su promjenu u susretu s Kristom, ono na čem su gradili život se počelo urušavati i to nisu mogli odmah prihvatiti. Suviše su se bojali gubitka onoga što su imali. Isusova riječ je započela proces ali tek kad su se usudili pogledati ga u oči i to na Kalvariji, na križu – dogodila se prava promjena.
Dotaknuo im je srce. Korizma je teška ne zato jer se odričemo hrane nego zato jer gledajući Kristovu sramotnu smrt na križu u nama se budi strah i od smrti i od boli i od sramote… Ova kvalitetna umjetnička djela nam pokazuju da su likovi iz Biblije stekli mir duše tek kad su Krista pogledali u oči i tako nas oslobađaju našeg straha. Pročišćavaju nas i ojačavaju – to je definicija katarze koja je bila svrha umjetnosti dvije i pol tisuće godina.
U idućem nastavku o katarazi u umjetnosti i djelima koja to čine i danas.
O autorici
*Prof. dr. sc. Nikčević, hrvatska je teatrologinja, kazališna kritičarka, redovna profesorica koja je donedavno radila na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, te stalni vanjski predavač na Komunikologiji Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Objavila 11 autorskih knjiga o kazalištu, više od tri stotine znanstvenih i publicističkih članaka, aktivna u hrvatskim i međunarodnim kazališnim udrugama. U svojim istraživanjima razotkriva neistine u javnom prostoru i zalaže se za naše pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti te pokušava promovirati kvalitetna djela koja su nepravedno izbačena iz kanona.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa