KAZALIŠNI FELJTON: OD SVJETSKOG DANA KAZALIŠTA DO USKRSA, I DIO
Prof. dr. sc. za Narod. hr povodom svjetskog dana kazališta za djecu i mlade bavi se mišlju što nas može usrećiti te odgovara na pitanje kako su povezani svjetski dani kazališta s Uskrsom.
U ožujku je nekoliko svjetskih obilježavanja vrsta kazališta – onog za djecu i mlade (20.03.), lutkarskog (21.03.) i na kraju ožujka – Svjetski dan kazališta (27.03.).
Kakva je veza svjetskih dana kazališta i Uskrsa
Odmah upada u oči da su tri svjetski važna datuma vezana uz jednu umjetnost (kazalište) nagurana u dva tjedna, što je marketinški u najmanju ruku – nespretno. Naravno da svaki taj izbor datuma ima neki povijesni razlog, ali mogućih razloga u svakoj djelatnosti ima na stotine. Zato mi se čini da ima jedan važniji razlog koji im vjerojatno nije ni pao na pamet.
Znakovito je da su sva tri svjetska dana u proljeće kad se svijet priprema za novu godinu, novi život, za Uskrs – i prirode, i ljudi, i Boga. A to ima smisla jer je kazalište proizašlo iz svetog i u dvije temeljne epohe europska kulture bilo sveto: antičke tragedije su prikazivale grčki mitološki svijet, a srednjovjekovna prikazanja su govorila o Božjem naumu sa svijetom. U obje epohe je kazalište glavne struje služilo poučavanju o smislu svijeta i svrsi našeg života na zemlji.
Loading...
Reload document 
Open in new tab Drugi kazališni početak naše kulture u srednjem vijeku je ponovno bio iz svetog: prikazanje koje se igra po cijelom gradu u 15. stoljeću. Naslovnica knjige Sanja Nikčević „Istina i laži o kanonu“, Citadela libri, Zagreb, 2021.
Do kraja 2. svjetskog rata kazališne predstave u Europi sadržavale kršćansku poruku
Do kraja 2. svjetskog rata, bez obzira na temu ili žanr, u Europi su kazališne predstave sadržavale kršćansku poruku koja ima 4 elementa (1. svijetom vlada milosrdni Bog, 2. postoji dobro i zlo, 3. junak ima slobodu izbora i 4., ako izabere krivo ima izlaze jer vidi 1.). Do kraja 2. svjetskog rata afirmirale su se i temeljne vrijednosti kršćanskog svjetonazora, poticale kreposti i vrlina, izazivale pozitivne i pročišćavale negativne emocije što se – od antike – zvalo katarza. Kako bi rekao Rajmund Kupareo kao estetičar: najvažnije u umjetnosti je kako ona djeluje na onoga kojem je namijenjena, a onda raspravljamo o ostalim aspektima djela (Rajmund Kupareo, Umjetnička aksiologija, Ogranak Matice hrvatske u Hvaru, 2020.).
Nakon 2. svjetskog rata društvo pogrešno skrenulo
Sad bih ja mogla – vrlo objektivno i znanstveno – pisati o tome kako je nakon 2. svjetskog rata društvo očito skrenulo krivo (u cijeloj Europi) i nametnulo nam sekularistički, odnosno ateistički, svjetonazor. Budući da umjetnost glavne struje uvijek sluša vladajući svjetonazor i politiku, iz kanona (i popisa vrijedne umjetnosti) se izbacilo sve što na bilo koji način afirmira kršćanske vrijednosti ili ima elemente kršćanske poruke, tako da se takva poruka jednostavno proglasila „nekvalitetom“.
Mogla bih pisati kako je glavna struja, izbacivši transcendentnu dimenziju svijeta postala plakatna i dvodimenzionalna pa sad publiku ili vrijeđa ili sablažnjava. Navodno žele biti „hrabri kritičari društva“, ali zapravo tako pokušavaju dobiti reakciju publike koja je pobjegla glavom bez obzira. No neću o tome pisati jer sam o tome napisala knjigu i pokazala kako se to dogodilo (Sanja Nikčević, Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo dobro sveto u umjetnosti, Citadela libri, Zagreb, 2020.).
>Prof. Nikčević: Ministarstvo kulture podupire ‘velike izdavače’ i program koji nitko ne voli čitati
Mogla bih i vrlo emotivno, gotovo na rubu očaja, jaukati nad glavnom strujom hrvatskog i europskog kazališta u kojem većinu predstava ne bih preporučila ni neprijatelju, a kamoli prijatelju pa da se zajedno zgražamo i da mi svi odobravaju kako sam im „hrabro rekla“. Ali neću. Vjerujem da ne treba previše gledati u mrak i da nikako nema smisla vikati na njega. Ima smisla zapaliti malo svjetlo. Jer, kao što znamo, ni najdeblji mrak ne može ugasiti svijeću, ma kako malena bila. Svijeća se ugasi kad više nema voska i ljudske ruke – dakle kad nema goriva i/ili onog koji to gorivo može upaliti. Zato je važno govoriti o tom malom svjetlu koje i dalje postoji u kazalištu, kazalištu koje ne odustaje… i to kroz nekoliko pozitivnih primjerka koje ću opisati u ovom feljtonu od svjetskih dana kazališta do Uskrsa.
>Prof. Nikčević: U vrijeme kad se i iz dječje književnosti ruše vrijednosti, izdvajam ovaj natječaj!
Svjetski dan kazališta za djecu i mlade (20. ožujka) ili sasvim drugačija priča o pačetu
Simona Dimitrov Palatinuš: Tužno pače; režija: Vedran Komerički; igraju: Tena Pataky i Filip Sever. Produkcija: Novi svijet, udruga za djecu i mlade Sisak (info@novi.svijet.hr, tena@novi.svijet.hr)
Dvoje glumaca na sceni priča priču o tužnom pačetu. To nije ona poznata (kanonska) Andersenova priča o tome kako životinje maltretiraju jedno maleno pače (čitaj djetešce), koja je toliko deprimirajuća da se ne može iskupiti ni sretnim krajem u kojem pače postaje labud i pronalazi svoje pravo mjesto na svijetu.
Ne, to je potpuno druga priča koju je napisala Simona Dimitrov Palatinuš. Baka nađe jaje, donese ga koki, koka sjedi na njemu, a kad se izlegne sve životinje u dvorištu mu žele pomoći da se snađe jer se to dvorište nalazi u sretnom selu (radosno seoce!)! Međutim, postoji veliki problem. Dok životinje pokazuju pačetu što treba raditi (kljucati, čistiti perje, plivati, letjeti…), ono ih oponaša, ali kad mu krenu pričati priču ono se rastuži ili pobjegne… Svi shvate da postoji problem, ali ne znaju kakav, a onda im mudra sova kaže: „Pače ne čuje!“ Čim sova to izrekne, svi u gledalištu ostaju duboko ganuti.
Do tada smo bili na predstavi koja je bila „jako fora“ jer se radi o prvoj doista inkluzivnoj predstavi. Napravljena je i za one koji čuju (jer glumci govore) i za one koji ne čuju (jer glumci sve ponavljaju pomoću znakovnog jezika). Inače se za one koji ne čuju „prevodi“ tako da netko sa strane pokazuje znakovnim jezikom ili se titluje. Glumci su u toj dvojezičnosti umješni, predstava je bila zabavna i dinamična, ali kad se ispostavilo da je pače gluho i kad su životinje na sceni krenule učiti znakovni jezik, svima nam je bilo jako toplo oko srca.
Mnogima je oko i zasuzilo i tako – pročistilo negativnu emociju. Dogodila se katarza u predstavi, koja govori o gluhom pačetu među životinjama! Na kraju predstave podignute ruke koje trepere kao lišće na vjetru, jer tako plješću oni koji ne čuju, zadržale su toplinu u srcu još duže.
>Sanja Nikčević: Zašto ne može biti katarze u svijetu bez Boga?
Poruka priče je da svijet ima smisla i da unatoč velikim problemima koji se događaju, ima dobrih ljudi koji ih nastoje riješiti
Poruka priče Simone Dimitrov Palatinuš je da svijet ima smisla i da, unatoč velikim problemima koji se događaju, ima dobrih ljudi koji ih nastoje riješiti. Ta je poruka izbačena iz kazališta glavne struje, a sad je se pokušava izbaciti i iz kazališta za djecu! No, mi imamo ne samo pravo na nju, nego i silnu potrebu za njoj. Ta nam poruka pomaže da lakše podnesemo nevolje i da se borimo protiv njih. Zajedno s drugima.
Izvrsna predstava s dvoje vrhunskih glumaca
Kako rekoh, poruka nije kvaliteta, ali ovo je izvrsna predstava i prema dramskim i prema kazališnim kriterijima. Na sceni je dvoje vrhunskih glumaca: Tena Pataky, koja je cijeli projekt osmislila, i Filip Sever. Oboje su završili osječku akademiju (Akademija za umjetnost i kulturu) pa tijela koriste kao izražajno sredstvo i u glumi, ali i u lutkarstvu. Obučeni su jednostavno (majica i hlače) u bojama pačeta (žuto-narančasto). Tijekom predstave vješto se izmjenjuju u ulogama desetak životinja, a iz jedne u drugu prelaze nakon što se okrenu oko svoje osi.
Filip Sever i Tena Pataky virtuozni
To kako je Filip Sever drag kao malo pače, kako može napraviti karakter čučeći na podu i gledajući u velike životinje (naročito potresno kad „pače u čudu gleda i ne razumije“), a onda je napuhnuti puran ili mudra sova koja ih sve podučava! To kako Tena Pataky može biti odlična kokoška, a onda za čas veliki konj i onda hop, mali vrapčić koji hoće pače naučiti letjeti…! To je sve skupa virtuozno: oni koriste odlične onomatopeje životinjskog glasanja, mijenjaju glasove, posturu tijela, oni istovremeno i glume likove životinja i govore (pričaju priču) i koriste znakovni jezik.
Sreća što postoji osječka akademija
Gledala sam ih i bila sretna što postoji osječka akademija. Bez nje bi im trebalo puno više vremena da talent koji imaju dovedu na ovu razinu glumačkog znanja i umijeća. A u tome im je odlična pomoć bio kolega s akademije, Vedran Komerički koji je kao redatelj bio ono vanjsko oko koje vidi cjelinu i usmjerava.
Jedini prigovor- previše nota
Jedini prigovor je, što bi car rekao Mozartu: previše nota. Naime, ima previše likova pa kada se po treći puta dogodi buka u kojoj svi istovremeno govore (iako je to virtuozno i distinktivno – životinje se uvijek razlikuju) čovjek se umori prateći. Mislim da bi smanjenje broja životinja (samo za dvije) omogućilo povećanje ponavljanja. Tako bi mogli naučiti više znakova, ali i mirnije uživati u priči.
Predstava koju bi bilo dobro pozvati u svoj dom
U svakom slučaju, ovo je predstava koju preporučujem za škole, vrtiće, za dječje rođendane, a mislim da ću ih pozvati i na moj rođendan! Jer, kako stoje stvari, katarze neće biti u kazalištima glavne struje još dugo, pa bi je bilo dobro pozvati u svoj dom! Zajedno s tužnim pačetom koje je na kraju postalo sretno. Kako završava priča: „Na kraju grada kad pratiš rijeku pa kod velikog hrasta skreneš i prijeđeš brdašce, nalazi se jedno radosno seoce. A u njemu živi jedno sretno i voljeno pače“!
U drugom nastavku o lutkarskom kazalištu („Prva priča“, autorski projekt Antonije Šašo Brkanić), a u trećem i četvrtom o kazalištu na temu Kristove muke i Uskrsa.
O autorici
*Prof. dr. sc. Nikčević, hrvatska je teatrologinja, kazališna kritičarka, redovna profesorica koja je donedavno radila na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, te stalni vanjski predavač na Komunikologiji Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Objavila 11 autorskih knjiga o kazalištu, više od tri stotine znanstvenih i publicističkih članaka, aktivna u hrvatskim i međunarodnim kazališnim udrugama. U svojim istraživanjima razotkriva neistine u javnom prostoru i zalaže se za naše pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti te pokušava promovirati kvalitetna djela koja su nepravedno izbačena iz kanona.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
