Nadbiskup Kutleša: Kristovo uskrsnuće nije simbol, već stvarna povijesna činjenica

Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša predvodio je na Nedjelju uskrsnuća Gospodnjega, 20. travnja, svečano euharistijsko slavlje u Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca na zagrebačkom Kaptolu.

U uskrsnoj poruci nadbiskup Dražen Kutleša snažno ističe da je uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista središnji i odlučujući događaj u cijeloj povijesti spasenja. Nije riječ o simbolu, niti o mističnoj poruci, nego o stvarnoj povijesnoj činjenici – o Božjoj intervenciji u ljudsku povijest kojom je potvrđena Isusova božanska istina. Kršćanstvo, podsjeća nas nadbiskup, ne počinje s idejom ili filozofijom, već s događajem – s Radosnom viješću da je Krist uskrsnuo. Iz toga čudesnog navještaja rađa se Crkva.

Na osobit način, nadbiskup se zaustavlja nad evanđeoskim prizorom susreta Marije Magdalene s praznim grobom. Kroz njezinu priču – od straha i zbunjenosti, preko nesigurnosti i prepoznavanja, do vjere i poslanja – prepoznajemo duhovni put svakoga od nas.

Homiliju nadbiskupa Kutleše prenosimo u cijelosti:

– Draga braćo i sestre, uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista jest središnji i odlučujući događaj u čitavoj povijesti spasenja. Ono je ispunjenje starozavjetnih proročanstava, njihova žarišna točka i kruna; ono je srce apostolske poruke i temelj na kojemu počiva kršćanska vjera. Bez Uskrsnuća, vjera bi bila prazna riječ, nada bi bila zavaravanje, a kršćanstvo bi se ugasilo već na svome početku. Da Krist nije uskrsnuo od mrtvih, kako sveti Pavao jasno kaže: „uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša“ (1 Kor 15,14).

Uskrsnuće nije tek neka mistična poruka ili puki simbol, nego povijesna činjenica Božje objave, događaj u kojem Bog sam, silom Duha Svetoga, uskrisuje svoga Sina potvrđujući sve što je Isus govorio i činio. Upravo iz toga čudesnog i nečuvenog navještaja – „Bog je uskrisio Isusa od mrtvih!“ – rađa se Crkva.Kršćanstvo ne započinje idejom, nego događajem.

>Nadbiskup Kutleša: Naša vjera nije osjećaj, već povijesna činjenica, Krist je uistinu uskrsnuo!

Svjedoci praznog groba

Ono ne počiva na ljudskoj mudrosti, nego na božanskoj intervenciji. I uistinu, ako se ovaj kamen temeljac ukloni, cijela se građevina ruši. Uskrsnuće je, dakle, alfa i omega kršćanske vjere: iz njega se rađa naša nada, u njemu se očituje Božja vjernost i po njemu se otvara novi život.

Današnje evanđelje pripovijeda o tri svjedoka praznoga groba: Mariji Magdaleni, Šimunu Petru i ljubljenom učeniku Ivanu. Marija Magdalena stajala je podno Gospodinova križa zajedno s Isusovom Majkom i Ivanom gledajući umiranje onoga kojega je ljubila. Na uskrsno jutro dolazi na grob i nalazi ga praznim. U strahu i žalosti odlazi k Šimunu Petru i Ivanu misleći da je Gospodinovo tijelo ukradeno. Kaže im: „Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše“ (Iv 20,2). Razmotrimo što nam ova tri svjedoka praznoga groba mogu reći o vjeri u Uskrsloga.

Marija Magdalena

Marija Magdalena prelazi put od straha do vjere u uskrsnuće. Na tom putu možemo uočiti pet faza duhovnoga rasta. Prva je uznemirujući strah.

Nakon traume Velikoga petka Marija Magdalena došla je na grob izvršiti propisane pogrebne običaje. Opaža da je kamen s groba odvaljen te u tjeskobi zaključuje da je netko odnio Isusovo tijelo. Žalost joj zamagljuje razum i ne dopušta joj da se prisjeti Isusovih najava kako će biti mučen i ubijen, ali i da će treći dan ustati od mrtvih (usp. Lk 18, 33).

Koliko smo puta, obuzeti tugom i strahom zapali u tamu, zatvarajući oči pred znakovima nade? Strah i proživljene traume tjeraju nas na najgore pretpostavke. Brzo prihvaćamo loše vijesti, a dobre olako odbacujemo ili ih jedva primjećujemo. Toliko smo obuzeti negativnošću da zaboravljamo kako u svakom gubitku Bog već otvara nova vrata i daruje nam nove mogućnosti. U ovome našem povijesnom trenutku, obilježenom mnogim nesigurnostima, posebno je važno ne prepustiti se negativnostima i ustrajati u prepoznavanju znakova nade.

Crkva nas poziva da svatko sa svojom vlastitom karizmom i službom dijeli odgovornost „kako bi mnogostruki znakovi nade mogli svjedočiti Božju prisutnost u svijetu“. Ne smijemo se prepustiti očaju jer Kristovo uskrsnuće raspršuje svako beznađe i ispunja nas radošću koja izvire iz vjere.

Pogrešna percepcija stvarnosti

Kad Uskrsnuli Isus pristupi Mariji i upita: „Ženo, što plačeš? Koga tražiš?“ (Iv 20,15), ona ga ne prepoznaje. Misli da je on vrtlar i govori mu o Isusovu mrtvom tijelu koje traži. Gleda izravno u Isusa, ali ga ipak ne prepoznaje – gleda i ne vidi. Žalost i silna tuga navode je da sve što vidi tumači na najgori način, a ujedno joj zamračuju pogled te ne prepoznaje ono što joj je pred očima.

Prečesto je to i naše stanje. Gledamo, a ne prepoznajemo. Pogrešno opažamo stvarnost. Uskrsnuli Gospodin obećao je da će biti s nama do svršetka svijeta (usp. Mt 28,20). Njegova je riječ stalna poput nebesa (usp. Ps 119,89). Proći će nebo i zemlja, bit će izbrisane ljudske nade, ali Božja riječ veća je od svega i neće proći (usp. Lk 21,33). Ta se sigurnost treba ugnijezditi u našu dušu da se nikada ne ugasi. „Božji hod s nama naziva se također ‘Božja providnost’: On proviđa za naš život.“

Kao kršćani pozvani smo gledati očima vjere i koračati s pouzdanom nadom. „I prolazeći kroz dijelove ranjenog svijeta, gdje stanje nikako nije dobro, mi smo među onima koji se i ondje nastavljaju nadati.“

>Nadbiskup Kutleša uputio nikad snažniju poruku o kulturi smrti, pobačaju, Bleiburgu i nadi

POčetak vjere

Tek kad je Isus izgovorio njezino ime: „Marijo” (usp. Iv 20,16), srce joj se otvorilo i probudila se vjera. Tom riječju, tim osobnim obraćanjem, njezina vjera oživljava. Oči joj se otvaraju i ona prepoznaje Isusa. Jedan od paradoksa naše vjere jest da njezin početak nije u gledanju, nego u slušanju. Učimo prepoznavati Isusa slušajući njegov glas i poruku o njemu. Sveto pismo izričito kaže: „Vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom“ (usp. Rim 10,17).

Vjera je, dakle, način spoznavanja i „gledanja“ koji proizlaze iz slušanja Božje riječi. I mi prečesto tražimo sigurnost u onome što opažamo tjelesnim očima. No trebamo znati da ispravno duhovno gledanje započinje slušanjem. Duhovna sljepoća prestaje kada u našem srcu odjekne Božja riječ koja daje ispravnu perspektivu i novu nadu.

U buci površnosti ovoga svijeta nužno je osluškivati Božji glas u Svetome pismu, molitvi i navještaju Crkve. Po Božjoj riječi dolazimo do susreta koji se događa u dubini srca. Ondje možemo prepoznati glas onoga koji nas zove po imenu.

Marijina vjera u tome je trenutku još početna vjera. Pred njom je daljnji put duhovnog sazrijevanja.

Nejasan fokus

Nakon što je prepoznala Gospodina, Marija ga želi zadržati i ostati uz njega, onakvoga kakvoga je poznavala prije uskrsnuća. No on je sada proslavljen. Postoji nešto novo što Marija treba prepoznati i prihvatiti. Na putu vjere ona tek treba upoznati proslavljenog Gospodina.

I mi trebamo dopustiti Gospodinu da nas povede od početne do zrele vjere u njegovo uskrsnuće. Kršćanin ne može ostati vezan uz prošlost. Uskrsli Gospodin poziva nas u nov odnos u vjeri koja prihvaća novost uskrsnuća. „Staro uminu, novo, gle, nasta!“ (2 Kor 5,17).

Vjera daje smisao čovjekovu životu. Čovjek je stvoren s ciljem, a samo mu vjera taj cilj otkriva; bez vjere, duša umire. Vjera nije tek skup naučavanja, premda su ona važna. Vjera nije ni puki osjećaj, ni znanje, ni zakon, iako sve to ima nezaobilaznu ulogu u našemu vjerničkom životu. Vjera je sigurnost da Bog postoji i da nas ljubi jer se objavio na jedini način koji ne ostavlja prostora za osporavanje: svojom opipljivom prisutnošću u našim životima.

Punina vjere

U završnoj fazi rasta vjere, u susretu s Uskrslim, Marija prima poslanje: postaje navjestiteljicom Gospodinova uskrsnuća. Upravo u tome nalazi se novost uskrsnuća: Isus ne samo da je ustao od mrtvih, nego je kao proslavljeni Spasitelj uvijek živ da se za nas zauzima (usp. Heb 7,25)

Istinska uskrsna vjera ne temelji se na gledanju Isusova tijela vraćenog u život, nego na prepoznavanju da on uistinu jest „Gospodin“ (Kyrios) – onaj kojega je Bog preuzvisio i darovao mu „ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika (usp. Fil 2, 9-10). Uskrs ne označava samo trenutak povijesti, nego početak novoga stanja u kojemu Uskrsli nije tek živo sjećanje u srcima učenika, nego on sâm živi u nama i u njemu već sada možemo kušati radost vječnoga života.

Marija Magdalena prošla je tako put od straha do vjere. Došla je na grob tražeći mrtvo tijelo koje je trebala pomazati, a s groba odlazi preobražena, spremna svjedočiti zrelu uskrsnu vjeru te postaje prvom navjestiteljicom uskrsnuća.

>Kutleša o političarima: Izjašnjavaju se kao katolici, a spremni su svoju vjeru podrediti stranačkoj stezi

Petar i Ivan

A što je s drugim učenicima? Potaknuti Marijinim riječima, prema grobu hitaju Petar i Ivan. „Trčali su obojica zajedno“, kaže Evanđelje, „ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob“ (Iv 20,4). Ivan se, stigavši, sagne i opazi povoje, ali ne ulazi; prvi ulazi Petar.

Petar je bio vrlo blizak Gospodinu. On i njegov brat Andrija bili su prvi koje je Isus pozvao. Petar je kao izabrani učenik imao povlasticu svjedočiti događajima kad je drugima pristup bio ograničen, primjerice Isusovu preobraženju na brdu Tabor. Bio je hrabar i otvoren u svom nasljedovanju Isusa. On je prvi ispovjedio vjeru da je Isus Krist – Pomazanik, i obećao mu vjernost sve do smrti.

Ipak je u času kušnje zanijekao onoga kojega je ljubio. Možemo zamisliti kako se Petar pitao hoće li ikada moći okajati svoje zatajenje. Vjerujemo da je, došavši na grob, u srcu nosio nadu da će dobiti još jednu priliku učiniti ono što je ispravno, prigodu da Učitelja zagrli i kaže mu koliko ga voli.

U Petru se može prepoznati svatko od nas. Nismo li svi na ovaj ili onaj način iznevjerili Gospodina? Nismo li katkad zanijekali svoju vjeru – riječju, šutnjom, mlakošću ili grijehom? Neka nas danas Petrova hrabrost osnaži da zavirimo u grob vlastitoga srca koje nas prekorava zbog naših zatajenja. Uskrsli Krist već je ušao u tamu naših grobova – u naše izdaje, rane i slabosti te je iz njih izišao kao pobjednik: onaj koji oprašta, ljubi i svladava moć zla nad nama.

Ivan predstavlja nježnog i osjećajnog učenika. Njegova ljubav prema Isusu bila je duboka, suosjećajna i postojana, obilježena odanošću kakvu drugi učenici, čini se, nisu bili u stanju prepoznati niti iskazati. Ivana je do grobnice vodila upravo ljubav.

Doista je snažna slika dvojice učenika: Ivan, nošen ljubavlju, stiže prvi, ali ne ulazi; Petar, žedan oproštenja, ulazi prvi. Intuiciji ljubavi nisu potrebni ni dokazi ni prvenstvo. Ljubav je zadovoljna onim što daje i onim što prima jer zna da u konačnici daje i prima sve. Ivan zasigurno nije mogao podnijeti pomisao da živi bez Isusa. Upravo takva ljubav prema Gospodinu potrebna je i nama: ljubav čista srca. Takvo srce sposobno je prepoznati tko je Gospodin za nas i dovoljno je slobodno da ga može ljubiti postojanom odanošću i dječjim pouzdanjem.

Troje ljudi – tri puta vjere

Draga braćo i sestre, ovoga uskrsnog jutra pred praznim grobom susrećemo tri lika: Mariju Magdalenu, apostola Petra i učenika kojega je Isus ljubio. Troje ljudi – tri puta vjere. Marija koja traži, plače i osluškuje. Petar koji se usuđuje pogledati u srce svoje prošlosti. Ivan koji gori ljubavlju i nježnošću.

I mi smo pozvani stati s njima ispred praznoga groba – ne kao da smo na kraju, nego na početku puta. Isus nije u grobu. On je živ! Ide pred nama u Galileju našega svakodnevnog života. On je onaj isti, ali sada proslavljeni Gospodin koji nas zove da vjerujemo, ljubimo i svjedočimo nadu.

Vjera u Isusovo uskrsnuće poručuje nam da Bog postoji i da postoji budućnost za svaku ljudsku osobu. To je istinska poruka Uskrsa. Onaj tko s vjerom primi tu poruku, vrlo brzo će shvatiti što znači biti otkupljen. To je radosna poruka koju smo pozvani živjeti i pronositi svakoga dana.

Molimo da i naše srce bude otvoreno za otajstvo uskrsnuća. Neka nas tješi Božje milosrđe koje nas podiže i onda kad padnemo. Neka nas vodi vjera koja vidi i onda kad oko ne vidi. I neka nas pokreće ljubav koja ne traži svoje, nego ljubi do kraja – poput Ivana, poput Marije, poput Petra.

Uskrsli Gospodine, osnaži našu vjeru, izliječi našu nevjeru i rasplamsaj našu ljubav. Učini nas svjedocima svoga uskrsnuća, poručio je nadbiskup Kutleša.

Izvor: narod.hr/Ika