To što rade Frljić i slični običan je osobni poraz i kukavičluk. On poslušno slijedi europske poetske trendove prikazivanja crne slike svijeta s točnim popisom grijeha koji “se nose” (homofobija, nacionalizam, rasizam) i institucija koje ruše (crkva, obitelj) bez obzira na to jesu li to stvarni problemi te zemlje, a naša navodna nacionalna krivnja odlično se uklopila u to
Popisala sam sve hrvatske drame koje imaju izravnu vezu s ratom. Došla sam do fascinantnih brojeva: gotovo 130 drama i 15-ak autorskih projekta je od 1990. do 2016. na ratnu temu, što znači da je više od trećine hrvatske kazališne produkcije vezano uz rat
Nedavno je objavljena nova knjiga prof. dr. Sanje Nikčević “Slika Domovinskoga rata u hrvatskom kazalištu 1990.-2016. Od svetišta do nametnute krivnje” u izdanju zagrebačke Alfe, u kojoj sveobuhvatno obrađuje hrvatsko kazalište u Domovinskome ratu i drame na temu Domovinskoga rata. Tim povodom Marko Curać razgovarao je s autoricom, redovitom profesoricom na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, za Hrvatski tjednik.
Zbog čega su jedna od prioritetnih meta neprijateljskoga topništva u vrijeme Domovinskog rata bile baš kazališne zgrade?
Dr. Sanja Nikčević: Istina je da su prve granate bačene na Vukovar u kolovozu 1991. ciljale Namu i kazalište u središte grada. Dana 16. studenoga 1991. četiri ciljane granate jugovojske izvan dotadašnjih putanja granatiranja pale su na krov HNK u Osijeku i uništile gledalište. Kada je granatiran Zagreb (2. i 3. svibnja 1995.), gađali su TV toranj na Sljemenu, Banske dvore (s Predsjednikom u njima), Dječju bolnicu u Klaićevoj (!) i – Hrvatsko narodno kazalište! Promašili su i pogodili susjednu zgradu Akademije dramske umjetnosti, ranili studente i baletne umjetnike. Kazalište je bilo „dostojna” meta jer je u tome ratnom okruženju odjednom postala svima vidljiva ona njegova nadumjetnička uloga. Nacionalna su kazališta u cijeloj Europi osnivana kao mjesto definiranja i očuvanja nacionalnoga identiteta, zato napadi na HNK-ove. Oni su bili simboli!
Ali nisu bili samo simboli…
Dr. Sanja Nikčević: U ratno vrijeme kazalište se doživljavalo kao svetište i zaklon pa su glumci predstave Stjepan, posljednji kralj bosanski u Zadru trčali kroz snajpere vjerujući da će ih kad dođu u kazalište ono štititi. Kazalište je bilo i otpor neprijatelju i to ono koje se smije pa su odmah na početku rata postavljani kabarei! U Zadru su 1992. igrali Kabaret sklonište u skloništu kafe bara Basket, smijali se ratu i neprijateljima i sebi iako je deset minuta prije početka pala granata nedaleko ispred. Bila je to posljedica vjere da umjetnost doista čuva ne samo grad nego je i čuvar duše grada, kako su rekli za zadarske umjetnike okupljene u Samostalni vod; zato je Helena Peričić u Zadru pisala drame, dnevnik i kolumne za radio jer je to bila hrana za dušu… HNK u Osijeku imao je u ratnoj sezoni (1992.) i s uništenim gledalištem – desetak premijera, prigodne koncerte i jednu operu (Zlatka!). Dječje kazalište Branko Mihaljević, čija je zgrada bila kilometar i pol od bojišnice, i sve izrešetano, igralo je posvuda, ali, kako je rekla Jasminka Mesarić, nije bilo nikad u pitanju da odustanemo, predstave su bile prepune djece… osmijeh na licima djece bio je jednostavno neprocjenjiv. Umjetnici su pronosili i istinu o Hrvatskoj i tome tko je koga napao. Kazalište je bilo važno. Životno važno.
(FOTO) Završeni Dani kršćanske kulture: Sanja Nikčević dobitnica nagrade “Andrija Buvina”
“Laži su me potaknule na istraživanje”
Što Vas je potaklo na pisanje knjige “Slika Domovinskoga rata u hrvatskom kazalištu 1990.-2016. Od svetišta do nametnute krivnje”?
Dr. Sanja Nikčević: Prvo me je potaknuo poziv iz Hong Konga da napišem nešto o kazalištu u ratu jer je i svijet bio fasciniran temom. Kad sam počela pisati za druge, onda sam artikulirala i taj osjećaj životne važnosti kazališta u ratu. Ali na pravo su me istraživanje potaknule dvije lažne teze koje su se nakon rata neprestano mogle čuti. Prva je bila da smo za vrijeme rata igrali samo budnice i davorije, kao neko veličanje nacionalnog junaštva (tzv. nacionalistički kič), a druga da je to bila mržnja prema drugima, nešto huškačko, zlo. Toga devedesetih nije bilo u kazalištu, a naročito ne u novonapisanim ratnim dramama. One su govorile o tome tko je koga napao jer su bile auto/biografske, ali su bile pisane iz pozicije žrtve iliti slaboga junaka jer smo svi bili u toj poziciji… Nigdje nije bilo mržnje, veličanja nacionalnoga bića preko svake mjere ili poziva na osvetu i linč… Naprotiv, to su bile drame koje su afirmirale svijet oko nas, koje su pokazivale da Bog postoji i da je čovjek dio nekoga velikog plana koji čak i tako strašnim trenutcima ima smisla. U vremenu zla predstave su govorile i ojačavale dobro, u vremenu ružnoće nosile ljepotu, u vremenu nesigurnosti govorile o smislu… To je bilo jedno iskustvo katarze, pročišćenja negativnih emocija koja je sve ojačavalo i zato su neprijatelji napadali i kazališta (kao i crkve) jer im je cilj bio ljude dovesti do beznađa. Poslije rata shvatila sam da ako se to ne zapiše i ne dokumentira, za deset godina ostat će kao istina ona laž o budnicama. Druga lažna teza je bila da nema ratne drame jer je to sve skupa tako strašno i tako blizu da bi se moglo umjetnički odgovoriti. Ja sam se sjećala izvrsnih novonapisanih ratnih drama koje sam vidjela, pratila sam dramsku produkciju i znala da ima odličnih tekstova napisanih i nakon rata. Da bi te drame pokazala kazališnoj javnosti, predložila sam uredniku Alfe Božidaru Petraču projekt antologije ratne drame koji je to prihvatio, a ja napravila ozbiljno istraživanje. Popisala sam sve hrvatske drame koje imaju izravnu vezu s ratom (lik ratnika prognanika, ratna situacije i sl.).
Do kakvih ste podataka došli?
Dr. Sanja Nikčević: Došla sam do fascinantnih brojki: gotovo 130 drama i 15-ak autorskih projekta je od 1990. do 2016. na ratnu temu, što znači da je više od trećine hrvatske kazališne produkcije vezano uz rat. Budući da je to bilo pravo bogatstvo i tema i žanrova (komedije, mjuzikli, tragedije, drame s tragičnim ali i sa sretnim krajem) iz toga su proizašle tri antologije koje svima preporučujem i za čitanje i za igranje: Antologija ratne drame 1991. – 1995. (Alfa, Zagreb, 2011.); Antologija ratne komedije 1991. – 1997. (Privlačica, Vinkovci, 2013.); Antologija poratne drame 1996. – 2011. (Alfa, Zagreb, 2014.).
Podnaslov “Od svetišta do nametnute krivnje“ upućuje na dvije slike Domovinskoga rata, ratnu i poratnu. Nije li, u stvari, to pokazatelj i političke podijeljenosti?
Dr. Sanja Nikčević: Da, velika je razlika između ratne i poratne drame. Ratna je drama kao ratno kazalište, kako sam rekla, afirmativna prema svijetu oko sebe i temeljnim ljudskim vrijednostima. Čak kad junak i pogine na kraju drame, ostane živjeti nešto dobro i plemenito: ljubav prema ženi i izmirenje prijatelja (Matko Sršen Farsa od gvere), ljubav prema Bogu (Milan Grgić Sv Roko na brdu), ljubav prema domovini (Slavko Mađer Srijemski put), ljubav prema djetetu i životu (Lydia Scheuermann Hodak Slike Marijine), u tim se dramama oprašta i pomiruje, a i vrlo se ozbiljni problemi mogu riješiti (različite političke opcije dviju sestara u Dvije sestre Nine Škrabea ili problem nasilnoga ulaska u tuđi stan u Deložaciji Mire Gavrana). Mislim da su pisci tada tako pisali iz duše. Nitko nije slijedio trendove ni mislio na uspjeh, novac, poziciju pa čak ni politiku… Kao i kazalište i ratna se drama vratila onim svojim korijenima iz kojih je kazalište izašlo – bilo je lijepo, dobro, bilo je istinito i bilo je gotovo sveto. Iz toga je pisana i većina ratne drame i to se i danas može iščitati u njima i žao mi je da se više ne igraju na scenama.
Poratna drama, katarza i smisao svijeta
S kakvim je ciljevima pisana “poratna” drama?
Dr. Sanja Nikčević: Prije svega iz jednoga zajedničkog osjećaja razočaranja u poratno društvo, ali uz jednu razliku (političku) i jedno ograničenje (poetsko). U poratnoj su drami tzv. lijevi krivili za loše stanje sadašnjosti nacionalistički poriv koji je srušio Jugoslaviju taman kad nam je krenulo, a tzv. desni su za ovo stanje krivili komuniste koji su se preobrazili i uništili stoljetni san o Hrvatskoj. No oba ta stava nisu vezana uz kvalitetu, ona je u nečem drugom jer se u oba „tabora“ nalaze odlične drame: Telmah Hrvoja Barbira Barbe, Deus ex machina Vlatka Perkovića govore o krivici komunista, a Fragile Tene Štivičić i Ines & Denise Slobodana Šnajdera o krivici nacionalizma. No i jedni i drugi su potpali pod suvremeni trend koji kaže da je jedino kritika društva vrijedna umjetnost i izgubili ono što je imala ratna drama: katarzu i smisao svijeta, afirmaciju vrijednosti tako da u poratnoj drami imamo tek trenutke smisla i uzvišenosti duše (Djeca CNN-a Amira Bukvića, Žaba Dubravka Mihanovića, Vukovarski nokturno Mire Međimurca).
Više od jednoga desetljeća na sceni je drama koja na neki način krivotvori sliku Domovinskoga rata. Ima li kazalište pravo na falsifikat i manipulaciju, pokušaj nametanja krivnje?
Dr. Sanja Nikčević: Sad smo došli do teme poratnoga kazališta glavne struje. Za vrijeme rata tzv. kazališta glavne struje (velika kazališta s mnogo novca, međunarodnom suradnjom, medijski eksponirana) pritajila su se jer nisu znala kamo će rat otići i koja će politika zavladati, a nemojmo zaboraviti u cijeloj Europi ravnatelje velikih kazališta postavlja politika jer je kazalište u cijeloj Europi (osim Velike Britanije) državno subvencionirano. Za vrijeme rata u medijima se pisalo o ratnim kazalištima i ratnoj drami, ali nakon rata sve se promijenilo i nastavilo ondje gdje je stalo prije rata – slijedeći poetske i političke trendove. Umjetnici, naročito oni najglasniji, često govore da je umjetnost iznad politike, ali to nije istina. Kazalište uvijek u povijesti slijedi i politiku i osnovni svjetonazor. Tijekom cijele svoju povijesti, a tako i danas, u svakoj se drami može iščitati njezina politička poruka. Velika kazališta poslije rata su prvo slijedila europske trendove crnila na sceni od 1995. do 2000. uz pokojega ludog branitelja, a nakon 2000. krenuo je trend prikazivanja konkretne hrvatske krivice iako se do tada nije na tim istim scenama nije govorilo ni o čijoj drugoj krivici. Zanimljivo je da u cijelome korpusu ratne i poratne drame nema mnogo drama o hrvatskoj krivici jer su, kako sam rekla, pisane iz onoga što se vidjelo i doživjelo. Ima ih nekoliko i one su dobile jako mnogo kazališnoga i medijskog prostora, ali to redateljima nije bilo dovoljno pa su uzeli stvari u svoje ruke. I počeli raditi autorske projekte hrvatske krivice, a najpoznatiji i najeksponiraniji je Oliver Frljić sa svojom Trilogijom o fašizmu.
U knjizi ste autorima “hrvatske krivice” posvetili čitavo poglavlje, analizirali njihove drame i upozorili da ih ne zanima istina….
Dr. Sanja Nikčević: Ja doista vjerujem da umjetnici iskreno govore da umjetnost mora biti hrabra kritika društva koja će ukazati na probleme i suočiti nas s istinom na sceni ma kako teška bila jer to svima nama zvuči kao dobar razlog djelovanja u raznim područjima pa i umjetnosti i zato sam u knjizi njihove argumente uzela vrlo ozbiljno, međutim kad sam ih analizirala na temi ratne drame, vidjelo se da ne stoje. Ne zanima ih istina jer uzimaju pojedinačni izdvojeni primjer samo s jedne strane iako je crna statistika na drugoj strani, ne zanima ih kritika jer ne kritiziraju doista ozbiljne probleme u društvu, a nisu ni hrabri jer ne napadaju doista moćne strukture društva. Oni samo traže emotivnu ranu zbog koje će ljudi vrisnuti jer taj tip teatra nema ni publiku ni smisao izvan pobune protiv njega. Zato traže sve snažnije provokacije i uvrede. Ali to nisu predstave, predstave su trodimenzionalne, ovo su najčešće politički plakati koji su dvodimenzionalni i imaju samo tu poruku. Kada je politička drama sedamdesetih kritizirala sa scene, pisci su imali ozbiljnih problema, sada Frljić postaje intendant. A intendant nacionalnoga kazališta u cijeloj je Europi državna funkcija poput ministra ili doministra. Čak i to što dobivaju funkcije i novac – nije najgori problem. Njihov osobni poraz je to što nisu hrabri nego vrlo poslušno slijede europske poetske trendove prikazivanja crne slike svijeta koja ima točan popis grijeha koji se nose (homofobija, nacionalizam, rasizam) i institucija koje ruše (crkva, obitelj) bez obzira na to jesu li to stvarni problemi te zemlje, a naša se nacionalna krivnja odlično uklopila u to.
Nije baš točno da ništa nismo stvorili o stradanju i žrtvi za slobodu
U javnosti vlada mišljenje kako nismo iznjedrili ni roman, ni dramu, ni film, kao ni likovno ostvarenje, koje bi prikazalo golemo stradanje, patnju i žrtvu naroda za slobodom. Je li ta percepcija približno točna?
Dr. Sanja Nikčević: I jest i nije. Drukčija slika rata itekako postoji. U mojoj drugoj teorijskoj knjizi Kako prikazati rane na sceni. Ratne teme u hrvatskoj, bosanskoj i angloameričkoj drami (Alfa, Zagreb, 2016.) analizirala sam drame o ratu i pisce koje smatram važnima jer govore o ozbiljnim i teškim temama na umjetnički relevantan način istodobno poštujući istinu, ali nedovoljno su poznate i prisutne u glavnoj struji (Tomislav Bakarić, Lydia Scheuermann Hodak, Miroslav Međimorec, Marijan Gubina, Dubravko Jelačić-Bužimski), a tu su i odlične drame o ratnim razaranjima u Dubrovniku (Čedo Prica, Generalova baština), Zadru (Helena Peričić, Ratni profiteri u ratu), Slavoniji (Goran Tribuson Doviđenja u Nuštru), o tijeku rata (Miroslav Međimorec, Vukovarski nokturno) itd. U pokušaju govorenja istine glumci su posezali za autorskim projektima (Rene Medvešek i Pere Eranović za dnevnikom Siniše Glavaševića Priče iz Vukovara, Trpimir Jurkić za dnevnikom Branka Sbutege) koji su ostajali na medijskim i kazališnim rubovima iako su to odreda izvrsni glumci i predstave. Na kraju su sami branitelji, dakle kazališni amateri posegnuli za scenom da kažu istinu koju su proživjeli. Damir Plavšić radi veliki spektakl Bitka za Vukovar, Mario Filipi duhovitu monodramu Kako glumiti normalnog čovjeka, Stjepan Škvorc napisao je odličnu potresnu dramu Za domovinu… Sve je to istina, ali ona ne zanima glavnu struju.
Invalid Domovinskog rata oduševio publiku izvedbom svoje monodrame na Festivalu kršćanskog kazališta
Što nedostaje još u hrvatskoj ratnoj drami?
Dr. Sanja Nikčević: Imamo mnogo odličnih drama gdje je lik branitelja u ratnoj drami osoba od koje očekujemo spas ili je razočaran svakodnevicom u poratnoj drami. Ali ono što nam još nedostaje jest slika ratnoga događanja iz pobjedničke perspektive, kao i slika junaka. Nedostaje nam ono što su Amerikanci napravili za sve svoje ratove i one koje su izgubili i one u kojima nisu bili u pravu…
Može li se hrvatska kulturna politika smatrati suodgovornom za iskrivljavanje povijesnih činjenica?
Dr. Sanja Nikčević: Djelomično, jer sad dolazimo do priče o svjetonazoru koji je najmanji mogući nazivnik jednoga društva, u ovom slučaju ne Hrvatske, nego Europe kojoj pripadamo. Često ga i ne primjećujemo, ali je jako važan jer određuje naš odnos prema onome iznad nas (duhovnosti), prema onome oko nas (društvu) i nama samima. Kršćanski je svjetonazor vladao do 19. stoljeća kada se pojavio sekularistički koji se svjesno borio uz pomoć umjetnosti (samo je tu bilo i nacionalne i političke borbe pa se to nekad ne vidi dobro, ali kad Zagorka piše svoje romane protiv vlasti i crkve, doslovno slijedi tadašnje političke ideje prosvjetiteljstva) i nakon Drugoga svjetskog rata pobijedio i zavladao u cijeloj Europi. On je promijenio hijerarhiju vrijednosti u društvu kao i svrhu i odnos umjetnosti. Umjetnost je u sekularizmu vrijedna isključivo ako kritizira društvo koje će kad problem osvijesti uz pomoć znanosti i tehnologije, svijet promijeniti nabolje. Iz te ideje doslovno je napravljen umjetnički kanon vrijednih djela nakon Drugoga svjetskog rata i vi u njemu nemate djelo u kojem se prikazuje neki smisao svijeta, svrha / cilj / smisao ljudskog života, bilo kakvo svjetlo. Kod nas je to u djelima od Krleže do Frljića, ali tako je u cijeloj Europi u vladajućem kanonu. Iako je na početku ta kritika izgledala kao poticajna, problem je da je nakon sedamdeset godina vladavine toga svjetonazora protjerivanje Boga protjeralo na kraju i temeljne vrijednosti jer znanost koja je stavljena umjesto Boga nije vrijednost – ona je sredstvo. Problem je da je umjetnost kao objektivni kritičar iznad društva u cijeloj Europi i da u takvoj situaciji Ministarstvo kulture teško može išta zabraniti jer mu se odmah digne cijela Europa u obranu. Ono što ministarstvo može napraviti poticanje je i druge slike od one trendovske, ali se mora usuditi stati iza nečega.
Lako je vidjeti da se zagrebačka kazališta već 30 godina bave stereotipima
Kao profesorica, možete li utjecati na buduće redatelje, glumce, pisce drama da ne podliježu ideološkom aktivizmu, već stvaraju djela trajne umjetničke vrijednosti?
Dr. Sanja Nikčević: Svatko treba razmisliti što sam radi. Naime, uopće nije problem u Frljiću, on je samo kritiku društva doveo do ekstrema, do krika i bijesa uvrede bačene sa scene, ali svi smo potpali pod tu ideju da je samo kritika društva dokaz pameti (intelektualca) i visoke umjetnosti. Taj je svjetonazorski trend kritike bez smisla svijeta i viših vrijednosti tako jak da se nitko ne usudi ništa afirmirati, samo jedni druge napadamo u nekome pravednom gnjevu i samo pojačavamo buku i bijes. U jednome trenutku shvatila sam da će i mediji koje me otvoreno ne vole otvoriti prostor ako nekoga želim napasti, ali da će mi i mediji koji me otvoreno vole teško dati prostor za afirmaciju „nepoznatoga“. A to je zatvoreni krug jer nam je poznato samo ono što je u medijima i u kanonu. Kad je zavladao ovaj novi kanon, sve je osim realizma i modernizma doslovno pometeno iz knjižara, učionica, sa scena… Vi religioznu dramu morate svijećom tražiti kako biste ju pročitali iako se stalno piše, građansku dramu imate objavljenu samo u nekim posebnim edicijama i morate ju ozbiljno tražiti, a ovo što je u trendu vrišti s kioska. Dakle da bi se išta promijenilo, mora se vidjeti što smo izbacili i zašto i onda to sada objektivno vrjednovati. Kao profesorica pokušavam pokazati studentima što je bit, što trend i omogućiti im slobodan izbor, zašto netko ne bi imao pravo i voljeti vladajući trend, nisam ja protiv trendova kao takvih, ja sam protiv vladavine jednoga uskog viđenja svijeta i izbacivanja svega drugoga.
Prof. Sanja Nikčević: Majka Terezija je svojim životom dokazivala da Krist živi i danas
Mogu li se u Europi naslutiti novi kazališni trendovi?
Dr. Sanja Nikčević: Koliko vidim, i u Europi se kreće u redefiniciju kanona jer se pokazalo da ovaj sekularizam ne može riješiti niti jedan problem – niti smo slobodni, niti smo sretni, niti smo pametniji, a ni umjetnost nije uspjela u svome naumu poboljšanja društva, nego je upala u silne stereotipe kritike društva. Ja vam mogu ispričati točan sadržaj svih naslova koje postavljaju iduću sezonu najveća zagrebačka kazališta samo na temelju triju rečenice iz najave. Jer se radi uglavnom o stereotipima koje sam gledala zadnjih trideset godina. Mislim da je sad pravo vrijeme da se stvari malo drukčije slože, samo se treba usuditi upravo na osobnoj razini, profesora, novinara, umjetnika, političara. Voljela bih da ova knjiga ne služi samo za argumente protiv Frljića, nego da potakne ljude da se usude reći da je nešto lijepo i dobro, da se usude napraviti na sceni i u svome poslu nešto lijepo i dobro, da se usude afirmirati ono što vole…
Tekst se nastavlja ispod oglasa
