Hrvatski ratni vojni invalid Mario Filipi: ‘Možda bi nekima bilo zabavno da osim ruke i noge nemam ni mirovinu’

Foto: glasbrotnja.net

Nedavno mi je jedan „prijatelj“ prilikom proslave 50. obljetnice mature rekao: „Tebi je dobro jer ti je tvoja borba dala…“ Na to sam ja skinuo „ruku“ i pokazavši mu moj bataljak rekao sam: „To mi je moja borba dala. Ako želiš, skinut ću ti i „nogu“. Možda bi bilo zabavno da nemam ni mirovinu, pa da pred crkvama vičem: „Udijelite ratnom vojnom invalidu!“ Nekima bi to bio užitak vidjeti. Ali to nam je realnost. Mi smo narod ekstrema i apsurda”, upozorava Mario Filipi u razgovoru za glasbrotnja.net, jedan od junaka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, u koji se, kao vrhunski novinar i fotoreporter, dragovoljno uključio sredinom 1991. i iz Zagreba otišao u Slavoniju. Dana 13. listopada 1991. tenkovska granata JNA odnijela mu je ruku i nogu! Ali, nakon niza zdravstvenih problema, brojnih operacija, ni jednog se trenutka nije predao. I dalje piše, objavljuje knjige, od reportaža do poezije, zajedno s obitelji obrađuje voćnjak, pliva (dva je puta pokušao preplivati i La Manche), glumi u jednoj monodrami, a uspješno i pjeva.

Zašto se prijavio kao dragovoljac Domovinskog rata

“Na početku rata radio sam lokalne novine u KBC Zagreb. Svakog dana s užasom sam gledao kako helikopteri dovoze ranjene mladiće. Neki su mi po godinama mogli biti sinovi. Dečki u punoj snazi, puni života, a dolaze na nosilima, zatvorenih očiju, u komi ili anesteziji i voze ih na kirurgiju. Zapitao sam se: „Zar ćeš ti prespavati rat a tako lijepi mladi dečki stradavaju?“ Tada sam donio odluku i otišao na istočni prag Domovine – na osječko ratište, a kasnije i drugdje.”, ističe Filipi.

O stradanju

“Bilo je to 13. listopada 1991. godine otprilike na pola puta između Vinkovaca i Vukovara. U Nuštru sam se priključio specijalcima iz Lučkog i Slavonskog Broda i krenuli smo u nedjeljno jutro iz Nuštra prema Marincima. Ideja mi je bila da se zajedno s dečkima probijem u Vukovar i tamo snimam, fotografiram sve što je bitno da istina pobijedi. Na visoravni između ta dva sela stali smo zbog neprijateljske vatre. Bio sam u jarku pokraj ceste zajedno s ostalima. U jarku nas nikakvim oružjem nisu mogli izravno pogoditi. Kobnu pogrešku smo učinili jer nismo gledali što je iza nas. Tamo je bilo drveće. Srpski tenkovski strijelci su primijenili poznato pravilo: Ako ne možeš neprijatelja pogoditi izravno, ciljaj neki predmet koji je iznad njega. Oni su pogađali drveće, a geleri su po nama padali poput kiše. Oko mene je bilo šest mrtvih mladića – tri iz Lučkog i tri iz Broda. Tog dana nešto dalje od tog mjesta poginula su još trojica. Mislim da mi je isti geler otkinuo ruku i zdrobio nogu ispod koljena, jer sam klečeći na jednom koljenu držao kameru. Pogodili su me i drugi geleri, ali bez posljedica. Spasili su me legendarni zapovjednik Brođana Šima Đamić i njegovi dečki koji su me dovukli do sanitetskog vozila i potom u Nuštar. Izgledalo je da ne ću preživjeti jer mi je iscurila gotovo sva krv. Ali srce nije stalo – malo Božjom voljom, a malo i zbog jakih treninga veslanja kojima sam u mladosti ojačao srce. Kada je postalo jasno da nisam mrtav, vozili su me najprije u Đakovo, zatim u Slavonski Brod i na posljetku u grad Wiener Neustadt blizu Beča. Zanimljivo je da u mojoj medicinskoj dokumentaciji piše tko mi je u Đakovu dao krv. Bili su to Mirko Beribak i Mirko Zagoda. Možda mi je baš njihova krv spasila život. Nikada te ljude nisam upoznao, pa im barem ovom prigodom zahvaljujem. Možda se dogodi da to i oni pročitaju”, poručuje.

Nema veće elite od onih koji su svojom žrtvom udahnuli život državi

“To što hrvatski branitelji, osobito dragovoljci dolaze u socijalu je najveći zločin nakon četničkih zločina. Počinile su ga doslovno sve vlade do sada, bez iznimke. Ne znam koliko se je njihov život promijenio nakon najnovijeg Zakona o braniteljima, ali mislim da je to samo kozmetika. Oni su trebali imati prednost pri zapošljavanju, kod natječaja za rukovodeća mjesta, oni najobrazovaniji i za ulazak u HAZU. Ako su umjetnici, trebali su imati prednost u galerijama, koncertnim dvoranama i drugdje, a također i njihova djeca. Moja djeca npr. nemaju nikakva prava. To što im je otac branitelj, dragovoljac i invalid još im je i na štetu. Mojoj kćerki je jedan „poslodavac“ rekao: „Tvoj stari ima para“ i na posao je primio jednu djevojku iz – Novog Sada. Ti ljudi su trebali biti elita, jer nema veće elite od onih koji su svojom žrtvom udahnuli život državi”, naglašava.

O omalovažavanju Domovinskog rata i Fredu Matiću

“O tom čovjeku nema smisla trošiti riječi. Gdje god je mogao, naškodio je braniteljima. Ali on je i tada bio „sitna riba“. Njegovi ekscesi bili su samo povod. Na vlasti su bili ljudi koji su Hrvatsku vodili ravno u ponor. „Skompali“ su se Britancima, najvećim neprijateljima bilo kakve Hrvatske. Imali su u planu promijeniti Ustav u kojemu bi „antifašisti“ postali glavni, a onda bi nas ponovo uvalili u bratski regionski medvjeđi zagrljaj „komšija“. Time bi Domovinski rat bio potpuno poništen i mi bi u povijest ušli kao još jedni hrvatski „luzeri“. Iako se i danas Domovinski rat često omalovažava, imamo barem kakvu-takvu državu u kojoj se možemo boriti za istinu. A moglo nam se je dogoditi isto što i našim predcima koji su zbog istine odlazili na Goli otok ili na onaj svijet”, upozorava.

O snazi kojom ide naprijed

“Nešto je stvar genetike. Takva mi je narav. Kada primijetim laž koja ponižava moj ili neki drugi narod, ne mirujem dok ne učinim sve što mogu da istina pobijedi. Pa i ta osobina je Božji dar. Ali citirati ću popularnog propovjednika fra Ivu Pavića. On je rekao: „Dok šutiš, ti si slab jer ovisiš o sebi. Ali kad počneš naviještati evanđelje, Duh Sveti staje uz tebe i postaješ jak“. Gdje god mogu slavim Isusa i energija mi se vraća”, ističe.

Preplivati La Manche

“Pokušao sam dva puta. Prvi put sam došao do polovice, drugi put do dvije trećine. Da bih pokušao treći put, morao bih cijelu godinu posvetiti pripremama i još k tome imati dobru logistiku. Ali imam 68 punih godina. Kada bih uspješno preplivao, bio bih najstariji ikad. Dakle šanse su samo teoretske. Ali srce me vuče, to je istina”, navodi.

O glumi i priči hrvatskog branitelja

“To u početku nije bila moja ideja, nego je glumac koji je tada bio ravnatelj „Gavelle“ Boris Svrtan želio raditi nešto na temu priče o braniteljima. Ponudio sam svoju priču koja mu se je sviđala, a sviđala mu se je i moja izvedba. To me je ohrabrilo pa sam počeo žestoko vježbati da uhodam glumački nastup. Sada imam priču hrvatskog branitelja, nešto izmijenjenu u odnosu na onu na početku i idem s njome u javnost, pa kako Bog da”.

Važno je imati državu

“Kada biste pitali bilo kojeg branitelja, ni jedan ne bi odgovorio potvrdno, pa tako ni ja. Pogriješili smo politički, jer nismo domoljubnoj strani Hrvatske osigurali dominantan politički položaj, pa nam i sada „jugoslaveni“, pa čak i četnici drmaju državom. Ali to je život. Važno je imati državu. Kad ju imaš, ako i nije dobra, možeš ju popravljati, ako treba i uz pomoć šatora. Ali ako ju nemaš, onda ništa ne možeš popraviti”, ističe.

O ulozi i značaju novinara u Domovinskome ratu

“Ako govorimo o novinarima kao profesiji, njihova uloga je kao i u svakom drugom ratu ili nekom drugom zanimljivom događaju. Ali oni čija je misija bila otkrivanje istine iznutra, iz centra događanja, to je nešto sasvim drugo. Npr. ono što su napravili Ivan Pandža Orkan i Pavle Vranicani s filmovima „Komšije“ 1 i 2 je istinska borba za istinu. Da oni to nisu učinili, ne bi bilo materijalnih dokaza da je srpska vojska tenkovima zgazila svoje civilne izbjeglice. Ja sam uvijek želio biti s prijateljima u centru zbivanja, dakle ne više novinar nego vojnik s kamerom. Meni se je urezalo u sjećanje selo Donji Bogićevci kod Nove Gradiške s pretežito srpskim pučanstvom. Kontrolu u selu je imala naša vojska odnosno tada garda (ZNG), a Srbi su ostali u kućama i nisu se bojali. A onda je došao tenkovski napad jugovojske. Zapaljivim granatama s daljine od oko 1 km spaljivali su kuću po kuću. Sljedeće jutro haubicama su pogodili tri puta srpsku pravoslavnu crkvu u pročelje. Da nije u selu bilo moje kamere, ispalo bi da su selo spalili „ustaše“ i još oštetili crkvu. To je primjer borbe za istinu. Takvih ljudi ima još mnogo, tako da nije moguće tek tako lagati o Hrvatima. Imamo dokaze”, ističe Filipi dodajući da je i Pavković napisao više knjiga.

Kako opisuje sebe

“Da parafraziram Platona – volim Hrvatsku, ali još više volim istinu. Istina oslobađa, jer dolazi od Isusa, Oca istine. Tko laže, služi sotoni, ocu laži. Ja se trudim služiti Isusu”, opisao je sebe Mario Filipi u razgovoru s M. Pavkovićem kojeg donosi glasbrotnja.net.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/glasbrotnja.net

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.