Što je to katarza ili pročišćenje emocija? Dugo se vremena ta riječ prezirala, ali je u zadnje vrijeme česta u najavama predstava, kao i u javnom govoru. Upotrebljava se kao poželjan efekt nekog događaja ili predstave. Na žalost, nema je ni u društvu ni u kazalištu. Što katarza znači i odakle dolazi, tko i kako pročišćava emocije? Zašto je bila svrha kazališta 25 stoljeća, kada je izbačena iz kazališta i zašto je ne može biti u svijetu bez Boga? Kako je glavna struja koristi kao „mamac za publiku“? Gdje se može naći danas kad je izbačena iz glavne struje? Sanja Nikčević pokrenula je izdavačku kuću u kojoj su se mogli čuti odgovori na ova pitanja.
Odgovore na ta pitanja moglo se čuti u zagrebačkoj knjižari Citadela libri (Ulica Franje Račkoga 11) u sklopu programa „Knjiga u salonu: Katarza u američkoj drami“. Povod je bila promocija nove knjige Nadire Puškar Mustafić “Suze u publici. Katarza u američkoj auto/biografskoj drami” koju je Citadela libri objavila 2020.
Loading...
Reload document 
Open in new tab Sanja Nikčević pokrenula novu izdavačku kuću
Pokrenuti novu izdavačku kuću, pa je još specijalizirati za kazalište nije baš izgledalo mudro prije tri godine. Tada je to učinila tadašnja redovna profesorica osječke umjetničke akademije dr. sc. Sanja Nikčević sa sinom Oliverom. Nazvali su je Citadela libri, javno istaknuvši njezinu misiju. Bit će to mala „utvrda knjiga“ koja brani naše pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti. Jer upravo je to nepravedno protjerano iz suvremenog kanona kao „nevrijedno“ nakon II. svjetskog rata kada je sekularistički (ateistički) svjetonazor zavladao u cijeloj Europi.
Da bi to mogla ostvariti Sanja Nikčević je otišla i u prijevremenu mirovinu. Sada još samo predaje kao vanjski suradnik „Povijest drame i kazališta“ na komunikologiji Katoličkog sveučilišta preuzevši do kraja rizik vođenja neprofitnog poduzeća ali ostvarenja ove važne misije.
Rad i napredak Citadele libri
Citadela libri je do sada objavila pet knjiga. Dvije knjige drama koje nose u sebi kršćansku poruku, ali su izuzetno kvalitetne drame. Rajmund Kupareo „Prebivao je među nama“ su tri drame o rođenju, muci i uskrsnuću Isusa Krista. Tako su zanimljive i napete da ih čitate/gledate kao da nikad niste čuli priču. U knjizi Denisa Periča „Ima jena vekša sila“ objavljene su dvije drame na kajkavskom koje pokazuju kako likovi u susretu sa zlom mogu pobijediti ako ostanu vjerni dobru („Netopir“ i „Pekel na zemli“).
> Tjedan Svjetskog saveza mladih: Dubravka Hrabar, Nino Raspudić, Marinko Ogorec, Sanja Nikčević…
Od ovog ljeta izdavačka kuća otvorila je i malu knjižara u centru Zagreba (Ulica Franje Račkoga 11) u kojoj se kroz zanimljive, a vrijedne programe dokazuje vrijednost onoga što je izbačeno samo zato jer ne odgovara vladajućem svjetonazoru.
Cijelo ljeto Sanja Nikčević držala je predavanja na temu svoje nove knjige, svojevrsnog manifesta misije izdavačke kuće: „Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti“ (Citadela libri, 2021.), a upravo je završen program „Knjiga u salonu: katarza u američkoj drami“ kojim se promovirala knjiga koju je na tu temu napisala Nadira Puškar Mustafić s nekoliko zanimljivih događanja: izložba o američkoj drami, kazališna večer, predstavljanje autora i okrugli stol.
Može li predstava o smrti afirmirati život?
Katarzu, kao pročišćenje gledateljevih negativnih emocija prilikom gledanja predstave, je prvi spomenuo Aristotel opisujući tragedije i smatrajući je, ni više ni manje, nego svrhom kazališta. Katarza je bila svrha kazališta i za vladavine kršćanskog svjetonazora da bi je nakon II. svjetskog rata vladavina sekularističkog svjetonazora protjerala iz europskog kazališta, što je vrlo brzo značilo i protjerivanje pisca, bilo kakve afirmacije vrijednosti, a naročito kršćanskog svjetonazora, pa je tako iz kazališta pobjegla i publika.
Američko kazalište funkcionira na drugačiji način od europskog kontinenta. Ono je profitno i publika je nužna za njegov opstanak. Zbog toga je u tome kazalištu i danas ostao živjeti i pisac, i afirmacija vrijednosti, i katarza. Zato je Nadira Puškar Mustafić svoje doktorsko istraživanje katarze i provela na osam američkih auto/biografskih drama. I to na drame koje pripadaju afirmativnoj liniji američke drame. U njima se prikazuju ozbiljni problemi kao što je smrt mlade osobe (Robert Harling „Čelične magnolije“), ozbiljni fizički nedostaci (William Gibson „Čudotvorka“ o Hellen Keller ili Dore Schary „Izlazak sunca na Campobellu“ o F.D. Rooseveltu), psihički nedostaci (David Auburn „Dokaz“) ili siromaštvo (John Van Druten „Sjećam se mame“), ali se afirmiraju temeljne ljudske vrijednosti kao i smisao života.
Veliko istraživanje
Dodatna zanimljivost je da se radi o istinitim pričama. Autorica tvrdi da to pojačava djelovanje na publiku. Autorica je napravila veliko istraživanje s 30 sudionika koji su popunili 240 anketa. Dokazala je da anketirani prepoznaju likove, razumiju ih, suosjećaju s njima, plaše se za njih. Ali sve te emocije na kraju pročiste. Osim toga, spoznaju nešto što mogu primijeniti na svoj život kao pouku ili poticaj.
To znači da doživljavaju i emotivnu i kognitivnu katarzu, pa ih drama i poduči i osnaži za život. Knjiga „Suze u publici. Katarza u američkoj auto/biografskoj drami” je iznimno vrijedno istraživanje. Prvo koje je empirijskim istraživanjem na publici dokazalo da katarza kao pročišćenje negativnih emocija prilikom gledanja predstave/filma postoji i djeluje i danas.
Dokazalo je da publika ima potrebu za time kao i da ima pravo na kazalište. Kazalište pročišćava, ojačava i pomaže joj u rješavanju vlastitih problema. Iako se u suvremenom kanonu svaka afirmacija vrijednosti ili smisla svijeta, a naročito njegova transcendentnog okvira (čitaj Boga), smatra nerealnom, slatkastim podilaženjem publici i slično, na kazališnoj večeri u knjižari Citadela libri (26.10.) posvećenoj drami “Čelične magnolije“ Roberta Harlinga pokazalo se kako suze doista mogu čistiti dušu.
Drama “Čelične magnolije”
To je istinita priča o tragičnoj sudbini autorove sestre Shelby. Ona je umrla nakon poroda od zatajenja bubrega. Tragedija je ispričana kroz susret šest žena s američkog Juga u frizerskom salonu u tri ključna trenutka: pred vjenčanje mlade Shelby, pred odlazak na transplantaciju bubrega koji joj je dala majka i nakon njezine smrti koju Shelbyina majka teško prihvaća.
U silno emotivnom trenutku majčine pobune protiv takve sudbine, koja odnosi kćer prije majke, prijateljice oko nje su joj potpora u tuzi, ali ju čak uspiju i nasmijati. Scene iz američkog filma i hrvatskih predstava te drame, kao i glumačko umijeće Ane Marije Jurišić koja je odigrala scenu ostavljene djevojke u ozbiljnim problemima, pomoglo je shvatiti da kada plačemo zajedno s glavnim likom (ili se smijemo s njim), te suze doista čiste i našu dušu, kako je to rekao Aristotel. Ana Marija Jurišić se prisjetila da je i ta predstava bila katarzična. Nije bila samo za gledatelje, nego i za glumice koje su igrale jer im je pomogla da riješe i neke vlastite probleme.
Bila je to odlična predstava u režiji Majkla Mikolića na kraju II. godine osječke akademije (2015.). U predstavi u kojoj, uz Ana Mariju Jurišić, glumile Petra Kraljev , Katja Rabar , Ines Zmazek , Ivana Vukićević , Hana Kunic . „Čelične magnolije“ igrale su kod nas i u Dubrovniku (2009.)i u Varaždinu (2016.). Upravo su proglašene najboljom predstavom riječkog HNK prema – mišljenju publike!
Nije katarza ako se osjećaš „bolesno“ nakon predstave
Na okruglom stolu (30.10.) psiholog Josip Janković, teatrologinja Sanja Nikčević i autorica razgovarali o katarzi u kazalištu i životu. Josip Janković je govorio da je pročišćenje negativnih osjećaja, njihovo otpuštanje iz čovjeka, presudno za zdrav i sretan život čovjeka. Ono je potiskivanje negativnih osjećaja koji su posljedica različitih događaja u životu, stvara traume ili bolesti. Rekao je kako su zajedničke vrijednosti jako važne u životu čovjeka. Psihopate žive jedan svoj vlastiti set vrijednosti bez ikakvog obzira na druge (koje samo koriste za vlastite potrebe) ili na bilo što izvan njih.
Na pitanje u odnosu na što pročišćavaju emocije odgovorio je da se u psihologiji ili psihoanalizi radi o dugotrajnom procesu. Sanja Nikčević je govorila o tome kako je za katarzu u kazalištu nužan transcendentni okvir svijeta jer je katarza iz kazališta izbačena upravo nakon pobjede sekularizma. Negativne emocije koje u gledatelja izazovu radnja i likovi na sceni ne mogu se pročistiti u odnosu na te likove ili na gledatelja samog nego ih on negdje mora otpustiti.
Pokazalo se u povijesti kazališta da je to otpuštanje negativnih emocija povezano s transcendentnim okvirom svijeta, svjetonazorom koji smatra da svijet ima smisla upravo zato jer je vezan uz božje djelovanje (antika) ili Božji naum (kršćanstvo). I samo značenje riječi katarza u antici je religiozno jer znači „obredno čišćenje od nekog prijestupa prema bogovima i to javnim priznanjem i javnom žrtvom okajnicom ili pomirnicom“.
Aristotel i Platon u proturječju
U tom ju je smislu Aristotel primijenio kad ju je proglasio svrhom kazališta. Iako je kazalište u antici bilo dio svetog obreda i govorilo o svetim stvarima njihova vremena, Platon ga je smatrao štetnim jer uznemiruje osjećaje. Aristotel je na to odgovorio da kazalište te uznemirene osjećaje pročisti. Rekao je da je upravo to njegova svrha jer tako kazalište osnažuje i pojedinca i zajednicu.
Upotrijebivši vjerski termin, katarzu, doveo je tu svrhu u vezu s transcendentnim. Zato u današnjem kazalištu katarza ne postoji. Budući da publika ima potrebu za katarzom, kazališta glavne struje je danas “podvaljuju” kao marketinški trik. Podvaljuju ju uz predstave koje u nama samo izazivaju negativne emocije.
Oni tumače da je bilo kakvo izazivanje emocija katarza, ali to nije tako. „Zato kad vam netko kaže da neka predstava ima katarzu jer je prikazano u njemu izazvalo buru osjećaja samo ga pitajte: kako si se osjećao nakon gledanja? Ako je odgovor “bolesno“ „teško“ „jadno“, „tužno“ tu nije bilo katarze nego samo „nabacivanje“ negativnih osjećaja na publiku.
Nakon katarze čovjek se osjeća dobro, iako su se pred njim dogodile teške priče. Ali okvir je svijeta koji ima smisao tim pričama dao neko mjesto – pouke, negativnog primjera, žrtve za druge, itd. Suvremeno kazalište te negativne primjere (potkrijepljene s puno nasilja i krvi na sceni) pokazuje kao „normalno“ „jedino moguće“ stanje svijeta. U tom stanju svijeta nema nikakvog smisla ni transcendentnog okvira. I to u nama izaziva negativne osjećaje. Ti negativni osjećaji ostaju u nama i zbog toga se osjećamo loše, kako je to lijepo objasnio psiholog Janković.“ rekla je Sanja Nikčević.
Danas je katarza na rubovima
Nadira Puškar Mustafić je rekla da je ista situacija i u Bosni i Hercegovini što se tiče kazališta glavne struje, ali da danas stand-up scena u Bosni ima predstave koje su duhovite, satirične, kritične ali i katarzične. Dakle, da katarza postoji na rubovima kazališta. Sanja Nikčević je rekla da je i u Hrvatskoj katarza na rubovima.
Postojala je za vrijeme rata, kada kazališta u ratnim zonama nisu pratila ni modu, ni vladajući svjetonazor, nego vlastito srce i dušu i prikazivali drame u kojima su junaci pogibali na kraju ali jer publika doživljavala katarzu jer su vrijednosti (ljubav, predanje, služenje, vjera, obitelj) ostale žive.
Danas katarza postoji najčešće u amaterskim predstavama koje govore o ozbiljnim problemima suvremenih ljudi. Ali i dalje zadržavaju smisao svijeta koji prikazuju na sceni i afirmiraju kršćanske vrijednosti. No, zbog pritiska vladajućeg kanona koji sve što afirmira bilo kakvu vrijednost (a naročito sliku svijeta kao Božjeg nauma) prezire takva se djela automatski smatraju nevrijednim.
Eksplicitna djela zamijenila ona klasična
Na kraju su se uključili i prisutni slušatelji okruglog stola. Matija Grgat govorila je kako je u klasičnoj literaturi (od „Ilijade“ do Edgar Allan Poea) duša pojam koji se vrlo često spominje. Zlo prikazuje kao upozorenje, neka vrsta negativnog primjera ponašanja ili izbora u životu.
Danas se klasika u kurikulumu hrvatskog jezika izbacuje. Ubacuju se djela koja u sebi imaju eksplicitno prikazivanje samoubojstava, pedofilije, različitih devijantnih ponašanja pri čemu se to prikazuje kao „normalno“ stanje stvari što je izrazito štetno za mlade ljude koji još nemaju izgrađen sustav vrijednosti.
Škola je, složili su se i Josip Janković i Matija Grgat, mjesto koje treba i odgajati, a ne samo obrazovati, a to ona ne radi. Sanja Nikčević je tvrdila da se mlade odgaja, ali kroz obrazovanje, odnosno kroz izbor onoga što se uči. Naime, kanon (i umjetnički i znanja) ne samo da nam govori kakav svijet jest, on taj svijet i formira. Zato je u svakom društvu bilo jako važno što se prikazuje na sceni i što ulazi u kanonsku (dakle vrijednu književnost).
Kazne i cenzure u povijesti kazališta
Oko toga se vode bitke u svakom društvu. U društvima, koja danas percipiramo kao demokratičnima, postojala je državna cenzura (antika, Elizabetinsko doba). Ta državna cenzura oštro je kažnjavala ono što je društvo smatralo nedostojnim ili štetnim prikazom stvarnosti na sceni. U Antici je bilo zabranjeno prikazivati krv na sceni jer je to bila sveta tekućina i pripada je bogovima. Na početku tragedije doista se žrtvovao jarac i njegova se krv prolila po žrtveniku. Također zabranjene su i scene eksplicitnog nasilja jer suviše uznemiruju dušu gledatelja.
Tragičar Frinih bio je zbog tragedije „Zauzeće Mileta“ kažnjen velikom kaznom za prikazivanje neprimjerenog sadržaja na igrama. Tragedija je zabranjena jer je na neprimjeren način prikazan težak poraz grčkog grada Mileta koji je stradao slično kao i naš Vukovar.
Za razliku od antike, mi danas ni u kazalištu, ni u društvu ne možemo doživjeti katarzu. Jer vladajući je svjetonazor izbacio transcendentno, Boga, dušu kao nepostojeće ili neznanstveno. Proglasio je kao vrijednu umjetnost isključivo „oštru kritiku društva“ iz uvjerenja da će upravo ona to društvo poboljšati. Pokazalo se da to tako ne ide. Dobra vijest je da je katarza i danas živa. Daleko od velikih medija, izvan glavne struje, dobro/lijepo/sveto u ni u kazalištu ni u dušama ljudi nije moguće ugasiti.
Citadela libri sa svojim knjigama i programima u knjižari održava to svjetlo.
