Hasanbegović: Obuljen Koržinek predlaže ‘kamilica-reciklažu postojećeg kazališnog zakona’

U četvrtak je u Hrvatskom saboru održana rasprava nakon drugog čitanja prijedloga Zakona o kazalištima, kojeg je izradilo Ministarstvo kulture i medija vlade Andreja Plenkovića.

U raspravi je sudjelovao bivši ministar kulture dr. sc. Zlatko Hasanbegović, koji je ovaj prijedlog ministrice Obuljen Koržinek nazvao “zakonskim nedonoščetom” i “zakonskim bučkurišom” kritizirajući nedostatak široke javne rasprave te samo “kozmetičke izmjene” u odnosu na prvo čitanje.

Govor dr. sc. Hasanbegovića u nastavku donosimo u cijelosti.

“Poštovani predsjedniče, ministrice!

Više od šest godina Vašega mandata, obilježenog pacifikacijom kulturnoga života, tresla su se brda rodio se miš. Budući da je konačni zakonski prijedlog gotovo istovjetan onom iz prvoga čitanja s nekoliko politikantskih izmjena, mogu tek parafrazirati svoje glavne teze koje sam izrekao u raspravi prigodom prvog čitanja.

Umjesto korjenitog zahvata u preživjelo kazališno zakonodavstvo, što je bilo očekivanje svake stručne rasprave i debate o tom pitanju u proteklih gotovo dva desetljeća, iz tajnog kabineta ministrice Obuljen-Koržinek i retorte njezinog užeg pouzdaničkog kruga, dobili smo kamilica reciklažu postojećeg kazališnog zakona, točnije jednog beživotnog i ocvalog modela.

Osim uvođenja nekoliko problematičnih novina i palijativno, parcijalno i nedosljedno rješavanje radno-pravno statusnih problema tek jednog segmenta kazališnog života, a koje naravno treba riješiti, točnije baletnih i plesnih kazališnih umjetnika, koji su putem svojih predstavnika ovo zakonsko rješenje nazvali „hvatanjem za mrvice“, bez obzira što je jedan iz tog kruga nagrađen i kazališne daske zamijenio sinekurom u Ministarstvu kulture i medija.

“Činovnički mentalitet ministrice”

Uz primjedbu da je radno-pravna i statusna pitanja načelno moguće urediti i drugim zakonima, a ne nužno kazališnim, u kojem imamo i bizarni stavak 3. iz članka 47. koji sam po sebi odaje činovnički mentalitet ministrice svojstven službeniku iz Zavoda za mirovinsko osiguranje koji u svojoj birokratskoj skučenosti teško može dosegnuti što bi trebao biti duh i smisao kulturnog zakonodavstva unutar koncepta državne kulturne politike.

Zašto se pred nama našlo ovo zakonsko nedonošče? U ovom obliku zato, kao što smo istaknuli u raspravi prigodom prvog čitanja, jer je jedna od njegovih ključnih motivacijskih pozadina, a to znaju svi dobro upućeni, pokušaj spašavanja jedne propale intendanture i s njom povezanih određenih ugovora, mislim na onu riječku Marina Blaževića, poznatog po stanovitom idološkom egzibicionizmu, ranije u tandemu s već pomalo zaboravljenim Oliverom Frljićem, a što mu je bilo omogućeno kao osobnom miljeniku ministrice Obuljen Koržinek, nešto poput kazališnog Hrvoja Hribara uhljebljenog putem izravne pogodbe Obuljen Koržinek-Tomašević-Možemo u zagrebačkom Kulturno-informativnom centru.

Sve to, naravno, i protiv volje članova riječkog Gradskog vijeća, među kojima su bili i oni iz redova stranke kojoj pripada i ministrica kulture i medija. Naime, doseg ovog zakonskog bučkuriša, prigodno ga nazovimo Lex Blažević, određen je načinom na koji je porođen. Umjesto da se krenulo putem široke javne rasprave, uključivanja zainteresirae struke i svih, kako bi se reklo birokratskim metajezikom, tzv. dionika kazališnog života, ovaj zakon je izašao iz retorte javnosti nepoznate tajnovite pouzdaničke klike unutar koje je već spomenuti Blažević imao ulogu osobnog ministričinog pouzdanika i komesara.

Eutanaziranje javnog i političkog života

S tim u vezi vrijedi zamijetiti stanoviti društveni i javni paradoks koji sam po sebi zrcali koncept pacifikacije i eutanaziranja javnog i političkog života svojstvenog vladi mr. Andreja Plenkovića. Naime, donošenje svakog kazališnog od 1991. pratilo je golemo zanimanje stručne javnosti, o tome su se vodile ozbiljne rasprave, lomila koplja, sučeljavala stajališta, što je svjedočilo o stanovitoj kulturnoj i intelektualnoj živosti koje danas nema niti u tragovima.

Zašto? Zato što su ozbiljni i kompetentni stručnjaci izgubili vjeru u smisao javnog angažmana i mogućnost promjene u postojećoj političkoj i društvenoj konstelaciji, a glasniji dio ondašnjih kultur-aktivističkih zanovijetala je u međuvremenu svoje parapolitičke i aktivističke uloge zamijenilo političko-stranačkim, u orbiti onoga što nazivamo Možemo, a koji upravo u ministrici kulture Obuljen Koržinek vide autentičnog jamca ostvarenja svojih ideoloških uobrazilija i različitih sinekuralnih interesa.

Zagreb kao simbioza lijeve platforme i HDZ-ovog ministarstva

Zato između prvog čitanja i današnje rasprave u medijima bilo koje vrste nismo mogli pročitati ni slovo o ovom kazališnom zakonu. Zato je Grad Zagreb danas središte neobične kadrovsko-interesne simbioze između jedne lijeve ideološke platforme i ministarstva kulture u HDZ-ovoj vladi.

Ponovimo, temeljno koncepcijsko pitanje koje treba biti na početku svakog zahvata u kazališno zakonodavstvo je određivanje sadržaja i misije, a što uključuje i pitanje utvrđivanja vlasničkih osnivačkih prava, kadroviranja i financiranja, pojma nacionalnog ili, što bi bilo ispravnije u duhu hrvatske jezične i upravne predaje, državnog kazališta, izvorno to je samo Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, i njegova mjesta i uloge u državnoj kulturnoj politici, i u odnosu prema onome što označujemo regionalnim, gradskim ili komunalnim kazalištima.

Treba li hrvatskoj državi i kulturi pet nacionalnih kazališta i zadovoljava li svih pet kriterije za taj status, točnije može li kazalište koje nema sva tri ansambla imati status nacionalnog-državnog kazališta ili je riječ o praznom pojmu lišenom sadržaja i repertoarnog i umjetničkog kriterija. Podsjećam, primjerice, Njemačka ima tri državna kazališta, a Velika Britanija, npr., jedno.

O tom temeljnom koncepcijskom pitanju u ovom zakonu oportunistički i politički kalkulantski nema ništa, osim što se unosi novum, čl. 29. stavak drugi, po kojem se HNK-u Zagrebu dodjeljuje status tzv. središnjeg nacionalnog kazališta ili matičnog, što je pravna ispraznica lišena bilo kakvog sadržaja, a čime se izravno priznaje i neodrživost ovakvog modela pet nacionalnih, dakle, državnih kazališta koji su u praksi čudnovati kljunaš, hibrid između nominalno nacionalnog i državnog tj. regionalno-komunalnog kazališta. Ključni dokaz neodrživosti tog modela i ispraznosti pojma nacionalno kazalište dokazuje i činjenica da se u konačnom prijedlogu vlada tj. ministarstvo odreklo bilo kakvog utjecaja na imenovanje intendanata osim u HNK Zagreb i to na način dodatnog utvrđivanja gradonačelničke faraonske figure.

“Amaterizacija i debilizacija kazališnog života”

Zaključno, tu je nepotrebno uvođenje visokoškolske kavalifikacije za sve članove Kazališnih vijeća, npr. problem zastupljenosti tehnike kao neodvojivog dijela kazališnog organizma, amaterizacija i debilizacija kazališnog života putem uvođenja tzv. drugih pravnih i fizičkih osoba među osnivače kazališta, posebno bizarna tzv. revizija djelovanja i doprinosa kazališnih umjetnika, članci 37. do 39., čitaj intendantsko-ravnateljski kazališni prijeki sud, kojom se otvara mogućnost zloporaba, privatnih obračuna, Srbi bi rekli, različitih oblika šikane nad nepodobnim članovima ansambla. Možemo li zamisliti, ministrice, kako bi izgledala tzv. revizija djelovanja i doprinosa da ju je u HNK u Zagrebu provodila gospođa Vrgoč, a kako bi izgledala sutra u Rijeci da ju provodi gosp. Blažević.

Tek saborske brojitbe radi, u postupak čemu uputiti poneki amandman koji, naravno, ne može popraviti nepopravljivo. Do boljih vremena.

Hvala”