Kazališni feljton prof. dr. sc. Nikčević: Uz svjetski dan lutkarskog kazališta ili odakle praznina u našoj duši?

KAZALIŠNI FELJTON: OD SVJETSKOG DANA KAZALIŠTA DO USKRSA, II DIO

Prof. dr. sc. Sanja Nikčević povodom svjetskog dana lutkarskog kazališta bavi se pitanjem odakle praznina u našoj duši te nam donosi priču o stvaranju svijeta kroz predstavu Prva priča.

U ožujku je nekoliko svjetskih obilježavanja vrsta kazališta: onog za djecu i mlade (20.03.), lutkarskog (21.03.) i na kraju ožujka- Svjetski dan kazališta (27.03.). U prošlom nastavku sam pisala o predstavi, koja danas najbolje reprezentira kazalište za djecu i mlade: „Tužno pače“, inkluzivna predstava za djecu na govornom i znakovnom jeziku koju je producirala udruga Novi svijet iz Siska.

U drugom dijelu želim predstaviti kazališnu predstavu koja najbolje reprezentira ono što kazalište može biti u lutkarskoj umjetnosti. Ono može biti istovremeno i za djecu, i za odrasle – i zabavno, i potresno, i mudro. Takva je predstava „Prva priča“ Antonije Šašo Brkanić. No, ona je specifična po još nečemu – govori o biblijskoj temi stvaranja svijeta.

Što pisac radi u svetoj priči?

Kad sam shvatila koliko je bilo važno kazalište koje govori o svetom (i u antici i u srednjem vijeku), zaintrigirala me pozicija pisca u svemu tome. Pitanje je, naime, što pisac radi u svetoj priči ako nam je u njoj zapisano tko, što i zašto (glavni lik, osnovna radnja i poruka). Međutim, to je najčešće, i u antičkoj mitologiji i u kršćanskoj Bibliji, jako kratko izrečeno. Zato je moguće da o istom događaju ili situaciji pisci pišu različita djela jer dodaju tri stvari.
Prvo: pisac dodaje prostor i vrijeme i uvodi sporedne likove. S jedne strane, daje okuse i mirise tog prostora i tako ga oživotvoruje. S druge strane, pisac daje povijesno-društveno-socijalni kontekst priče pa tako razumijemo značenje nekih događaja. Drugo: pisac dodaje motivaciju likova.

> Kazališni feljton prof. dr. sc. Nikčević: Uz svjetski dan kazališta za djecu i mlade ili što nas može usrećiti? (I. dio)

Mi u svetom tekstu imamo motivaciju glavnog lika (Krist je umro za naše grijehe) i djelomično motivacije nekih drugih (Pilat je razapeo Krista jer se bojao Židova), ali nama to nije dovoljno. Upravo ta motivacija lika – zašto je nešto napravio nekad nam nije jasna: npr. kako je moguće da se moćni namjesnik, još moćnijeg Rima bojao Židova ili kako je moguće da je jedan od učenika izdao Isusa? A upravo je motivacija vrlo važna jer nam oživljava likove, daje im i dinamiku (borbu kroz koju prolaze prije donošenja odluke) i dubinu spoznaje lika (odluke koje donesu). To nam pomaže da bolje razumijemo priču ali i da prepoznavajući likove, razumijevajući njihovu borbu i shvaćajući njihove prave ili krive odluke – i sebe u tome pronađemo. Tako dobivamo zornu pouku za vlastiti život. Treće: pisac dodaje i odnos prema svetoj poruci.

Umjetnost u službi života

Do druge polovine 20. stoljeća, poruka umjetničkog djela bila je sukladna poruci svetog teksta pa je ono prepoznavanje likova i njihovih borbi, njihovih krivih i dobrih odluka, dovodilo u publici do pročišćenja emocija ili katarze koja se od antike, a i cijelo vrijeme vladavine kršćanstva i njegovog svjetonazora smatrala svrhom kazališta. Pročišćavanje negativnih emocija nas čini jačima za život i tome je umjetnost rado služila.

Nakon 2. svjetskog rata sekularistički svjetonazor

Kad je nakon 2. svjetskog rata zavladao novi, sekularistički (ateistički) svjetonazor stvari su se stubokom promijenile. Novi kanon je uveo drugi pogled na svijet, ali nije afirmirao svoje vrijednosti, nego je pod parolom da će „oštra kritika društva promijeniti svijet na bolje“ u svojim dominantnim pravcima rušio kršćanski svjetonazor, njegove vrijednosti, institucije i ključne zaštitničke figure (ekspresionzaim ruši Boga i viši smisao svijeta, realizam kralja i državu, a modernizam oca i obitelj).

Mala svjetla u mraku suvremene umjetnosti 

U kanonskim djelima koja se smatraju vrijednima, o svetim pričama se uopće ne govori ili se ruši njihova svetost, a djela koja svetu priču slijede i afirmiraju, automatski se bacaju iz kanona kao nevrijedna i nekvalitetna, kao „crkvena propaganda“. To sve nije istina jer je poruka odluka pisca, a ne automatski dokaz ne/kvalitete. Zato su mi važna ona djela koja se i danas usude prenijeti poruku svete priče. I to kvalitetno po svim umjetničkim kriterijima. To su kao mala svjetla, koja gore u mraku suvremene umjetnosti jer nam je ta poruka i važna i potrebna. I imamo pravo na nju.

>Dr. sc. Sanja Nikčević o kazalištu na Pasionskoj baštini: Predstave, predavanje, radionica…

>Pasionska baština: Ne propustite večeras radionicu o iskustvu čitanja dramskog teksta

Priča o stvaranju svijeta ili kako prikazati Boga na sceni

Ovogodišnji program Pasionske baštine, umjetničkih programa koji kroz Korizmu govore o Kristovoj muci, započeo je na Pepelnicu (22.03. u Matici hrvatskoj) Ispitom savjesti, monodramom Roberta Kurbaše na stihove Tina Ujevića. Iz tih se stihova lijepo vidi kako je pisac osjećao silnu prazninu duše koju u njegovom životu nije moglo ispuniti ni piće, ni hrana, ni žene, a ni poezija.

1 od 2

Predstava Prva priča 

„Prva priča“, autorski projekt Antonije Šašo Brkanić; igraju: Antonija Šašo Brkanić
Lidija Kraljić, Davor Kovač. Produkcija Teatar mjesec, Zagreb 
(teatarmjesec@gmail.com)

Predstava Prva priča (odigrana u sklopu Pasionske baštine 25.02. u Cekateu) nam zorno pokazuje odakle ta praznina. To je lutkarska predstava o stvaranju svijeta, Adamu i Evi i izgonu iz raja, koju je Antonija Šašo Brkanić napravila 2013. kao diplomski rad iz lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Budući da je predstava doista uspješna, živi do danas što mi je doista drago.

Do sada je igrala u kazalištima i na festivalima širom Hrvatske i izvan nje, a preporučujem je školama, vrtićima, ali i privatnim rođendanima. Vidjela sam je nekoliko puta s različitom publikom i u različitim zemljama i mogu potvrditi da bi je dobro bilo pozvati, ne samo na rođendan za male, nego možda još i više – za velike.

1 od 27

Zahtjevan kazališni zadatak

Odabrana priča iz Knjige postanka je težak kazališni zadatak jer ima tri ključna problema u vizualnom prikazu svete priče: prvo kako prikazati stvaranje svijeta, drugo kako prikazati Boga na sceni i treće kako prikazati Adama i Evu, a naročito njihov izgon iz raja. Antonija Šašo je to riješila jednostavno, domišljato i efektno, a pri tome afirmirajući i priču i poruku biblijskog teksta.

Praznina nakon gubitka Božje blizine

Predstava je podijeljena u tri dijela koja daju „odgovore“ na ova tri problema. Prvi dio predstave je radost stvaranja, drugi dio – nezahvalnost, sumnja i neposlušnost u odnosu prema Bogu, a treći praznina, gubitak raja i ulazak ljudi u naš svijet – svijet u kojem postoji praznina u našoj duši nakon gubitka Božje blizine.

Igra stvaranja i radost postojanja

Stvaranje svijeta predstava prikazuje kroz igru lutkara s piljevinom i drvenim igračkama. Kad se upali svjetlo, na sceni je stol s hrpom piljevine i tri lutkara okrenuta leđima, obučena u crne trikoe. Oni se okrenu i priđu stolu, igraju se piljevinom i iz nje izvuku malu ptičicu koja leti okolo („Duh Božji lebdio je nad vodama“ Post 1,2), a zatim iz piljevine probude čovjeka. Budući da mu je dosadno, lutkari iz piljevine vade jednu po jednu životinju, a čovjek ih sve imenuje i igra se s njima.

Kad mu počne kruliti u želucu jer je ogladnio, iz piljevine izađe i drveće i dade mu plodove za hranu. Svaki puta prilikom stvaranja proleti pričica, koja mu i pomaže oko imenovanja, a kad izlazi novi život, iz piljevine zapuše vjetar i prodrma se stol.

Naoko jednostavno, ali znakovito. Na sceni je dječjom igrom prikazan proces stvaranja koji izaziva (i likovima na sceni i gledateljima u publici) osjećaj radosti, one Božje radosti pri stvaranju svijeta („i vidje Bog da je dobro“ Post 1,11), a Adamovo otkriće novih stvari i oblika potiče i nas da ponovno pogledamo svijet oko sebe tim očima prvog pogleda koji se raduje.

Kako prikazati Boga na sceni 

Drugi veliki problem je prikazivanje Boga na sceni jer je svako ljudsko ili lutkarsko utjelovljenje Boga daleko od njegove biti (koju uostalom čovjek ne može ni spoznati do kraja) pa može vrlo lako izazvati suprotan efekt od željenog. U ovoj predstavi je to riješeno izuzetno jednostavno, pametno i teološki točno: kao komunikaciju Čovjeka i Boga uz pomoć jeke. Kad se maleni čovjek probudi, rasteže se i gleda svijet oko sebe pa prvo osvijesti sebe sama, svoje dijelove tijela, svoju okolinu ali i prisustvo onoga koji ga je stvorio, prisustvo Božje.

Zato pokušava komunicirati s njim i zaviče:

ADAM: Jesi li ti moj prijatelj?
BOG: pri… ja..telj… ja… telj…
ADAM: Prijatelju, jesi me ti stvorio…
BOG:..stvo… orio…
ADAM: Jesi li i ti čovjek?
BOG: —-

Iz tog dijaloga je jasno da se Bog prikazuje kao jeka koja odgovara na ona pitanja koja su točna, a iza netočnih uslijedi šutnja iz čega će kasnije proizaći najpotresniji trenutak predstave u trećem dijelu.

Sumnja u Boga ili kad utihne jeka

Drugi dio predstave je vezan uz Adamovu družicu. Kad životinje pronađu svoje parove, a Adam je sam, dolazi i Eva. Eva je stidljiva, zbunjena i uplašena od okoline i situacije u kojoj se zatekla, potpuno drugačijeg osjećaja od Adama u prvom dijelu predstave. No Adam je želi uvesti u svijet pa joj pokazuje i predstavlja životinje i drveće, pokušavajući i kod nje probuditi radost. Ona se zaigra s njime ali u jednom trenutku želi jabuke sa stabla. Kad se Adam usprotivi „jer je prijatelj rekao da ne“, Eva se smije Adamu, govoreći da je to što on smatra prevažnim prijateljem zapravo „samo obična jeka“. Ona tako dovodi u pitanje i Božje postojanje i Božji autoritet.

Odsustvo radosti zbog odsustva zahvalnosti

Tada shvatimo zašto ona nema Adamovu radost. U Eve nema radosti jer nema zahvalnosti za to što postoji ona i sve ovo oko nje, a nema zahvalnosti jer nema povezanosti sa Stvoriteljem. Može se samo na trenutak zaigrati, ali joj sve ubrzo dosadi i stalno treba nešto novo… Kako mudra metafora, kako točna slika suvremenog čovjeka, postignuta malom drvenom lutkom na stolu s piljevinom i drvenim oblicima životinja! Zbog tog nemira ona i posegne za jabukom, a nakon što nagovori i Adama („Daj, samo malo, zbog mene..“) dolazi Božja reakcija: silan potres.

Izlazak iz raja 

Tad kreće treći i završni dio predstave – izlazak iz raja. Uz svjetlosne efekte izmjene svjetla i mraka, lutkari tresu stolove i s njih sve popada i nestane: i životinje, i drveće, i piljevina. Nastane muk. Umjesto meke piljevine koja ušuškava drvene oblike, dva mala drvena lutka sjede sami, udaljeni desetak centimetara jedan od drugog, na goloj i tvrdoj ploči stola. Sad su i oni nekako drveniji i tvrđi. Oni postaju svjesni i da su goli jer su prije stalno bili u piljevini i iza drveta, a sada su njihova tijela jedini oblik, ali oblik koji je jako izložen u praznini oko njih. Dvije male lutke sjede u praznini i tišini i očito su uplašeni.

Više nema jeke

I tada nastupa najpotresniji trenutak predstave. Adam, u želji da se utješi, da shvati, da ispravi, poviče: „Prijatelju…“ Ali više nema odjeka, nema jeke, nema glasa od Boga! Sada, kad je sve izgubila, i Eva shvati da je to bio Bog, a ne jeka, sada i Eva shvati da je sve što su imali bio poklon koji su neposluhom izgubili. Tek kad se suoče s prazninom – shvate što su imali. A u toj praznini jedino što imaju – jest onaj drugi i zato oboje ispruže ruku prema drugome. Kad se dotaknu – kraj je predstave. Svi u publici zadrhte. A mnogi posegnu za rukom onoga do njih.

I tako nam jedna lutkarska predstava koja traje 45 minuta i namijenjena je djeci, savršeno objasni odakle ona praznina u našoj duši koju Tin Ujević nije mogao popuniti ni ženama, ni vinom ni hranom ni poezijom… Ta praznina dolazi od prekida direktne komunikacije s Bogom i naše silne želje i potrebe za njom.

U trećem i četvrtom nastavku o kazalištu povodom Svjetskog dana kazališta (27.03.), o djelima na temu Kristove muke i Uskrsa te djelima koja nam govore kako tu prazninu popuniti.

O autorici

*Prof. dr. sc. Nikčević, hrvatska je teatrologinja, kazališna kritičarka, redovna profesorica koja je donedavno radila na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, te stalni vanjski predavač na Komunikologiji Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Objavila 11 autorskih knjiga o kazalištu, više od tri stotine znanstvenih i publicističkih članaka, aktivna u hrvatskim i međunarodnim kazališnim udrugama. U svojim istraživanjima razotkriva neistine u javnom prostoru i zalaže se za naše pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti te pokušava promovirati kvalitetna djela koja su nepravedno izbačena iz kanona.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.