Marito Mihovil Letica: Zašto Srbija i dalje pati za hrvatskim Dubrovnikom?

dubrovnik srbija
Foto: GettyImages, Fah; fotomontaža: Narod.hr

Bivajući odanim poklonikom pisane riječi neumrloga Antuna Gustava Matoša – čiji su pogledi neobično primjenjivi i danas – ne mogu zanemariti zov da počnem rečenicama iz njegova putopisno-feljtonističkoga teksta Oko Lobora (1907.), gdje se prožimaju lirizirana proza, zaigrani artizam i angažirana anatomija društvenih odnosa.

U njemu je A. G. M. izrazio kulturne razlike između Srbâ i Hrvatâ. Premda su takovrsne generalizacije svagda nezahvalne i treba s njima oprezno, bit će uputno navesti nekoliko fragmenata iz lucidnoga Matoševa putopisa:
„Tamo ekscesi neinteligentne slobode, tu ekscesi učene servilnosti. […] Oni – bizantinci, mi – jezuite. Oni nas obično potcjenjuju, mi njih obično precjenjujemo. […] Oni smatraju često i Hrvatsku srpskom zemljom, dok mi Srbije ne smatramo zemljom hrvatskom. […] Srbija je skorojević, čeznući za svim aristokracijama – naročito za Parizom i Dubrovnikom; Hrvatska je propali plemić toliko demokrat, da mu katkada imponuje i Srbija.“

Izmišljeno srpstvo Držića, Gundulića i Boškovića

U svjetlu navedenoga nije nas trebala iznenaditi – ali nas treba potaknuti na odlučan odgovor – vijest da je početkom svibnja u megalomanskoj i tuđim perjem nakićenoj biblioteci „Deset vekova srpske književnosti“ u nakladi Matice srpske iz Novoga Sada izdana knjiga u kojoj su drame Marina Držića. Knjigu je priredila povjesničarka književnosti Zlata Bojović, koja je u toj ediciji tobože srpskih književnika objavila 2014. i djela Ivana Gundulića.

K tome je profesorica Bojović u knjizi Istorija dubrovačke književnosti (Beograd, 2014.) pokušala srbizirati posvema nesrpske književnike Mavra Vetranovića, Dinka Ranjinu, Junija Palmotića, uz već spomenute Držića i Gundulića – a za svoju prisvajačku i krivotvornu činidbu nagrađena je čašću da postane akademkinjom, članicom nečasne SANU u čijemu su velikosrpskome laboratoriju 1986. smućkani svi sukobi i ratovi na području bivše SFRJ.

U takovrsna srpska prisvajanja uklapa se i izjava bivšega srbijanskoga predsjednika Borisa Tadića. On je 2012. otvoreno i javno spomenuo Ruđera Boškovića kao „Srbina katoličke vjere“, pri čemu je hineći obzir rekao da se nada kako tu izjavu „hrvatski prijatelji ne će pogrešno shvatiti“. Ne treba nas čuditi da je na Tadićevu drsku provokaciju izostao odgovor njegova prijatelja Ive Josipovića i hrvatskih političkih „elita“, ali i kulturnih i znanstvenih institucija. A o Boškovićevu tobožnjem srpstvu dovoljno je ovo: „Eviva Haddick e i nostri Croati!“, napisao je u Beču jezuit iliti isusovac Ruđer i pismo poslao u Dubrovnik bratu Baru, također isusovcu, emotivno mu opisujući vlastite susrete s hrvatskim vojnicima koji su u sklopu austrijskih postrojba odlazili u rat protiv Pruske. Usuprot tomu, nema nikakva traga da se Ruđer Bošković ikada poistovjetio s etnonimom „Srbin“, niti da ga je uopće izrekao. Sve to i mnogo toga drugoga ne dopire do falsifikatora i ignoranata iz redova SANU, od kojih se često može čuti da se ni jedan znameniti Dubrovčanin u povijesti nije smatrao Hrvatom. Demantiraju ih mnogi i premnogi zasvjedočeni primjeri od kojih ću spomenuti samo neke.

Dubrovnik – „kruna svih hrvatskieh gradovah“

Nikola Nalješković, dubrovački pjesnik, dramatik i znanstvenik iz 16. stoljeća, pisao je poslanice dvama pjesnicima s otoka Hvara, Petru Hektoroviću i Hortenziju Bartučeviću, izjašnjavajući se Hrvatom. Poslanice je Nalješković upućivao i korčulanskomu pjesniku Ivanu Vidaliju, koji mu je otpovrnuo: „Časti izabrana, Niko, hvala velika / hrvatskoga dika i slava jezika.“ Vidali u poslanici Nalješkoviću ushićeno kliče Dubrovniku kao „kruni svih hrvatskieh gradovah“.

Svakako valja spomenuti dubrovačkoga renesansnog i ranobaroknog pisca Dominka Zlatarića, koji na naslovnici prijevoda Sofoklove Elektre jasno kaže da je tu knjigu (a ona uz Elektru sadrži Ljubmira te Pirama i Tizbu, izvorno djela Torquata Tassa i Ovidija) preveo s više stranih jezika na hrvatski, riječima: „Iz većje tuđieh jeziká ù Harvackij izložene.“ Svi koji žele i traže istinu mogu otići do Knjižnice HAZU i na naslovnici Elektre (Mletci, 1597.) vidjeti kako je Zlatarić nazivao svoj materinski jezik.

Pa ipak mnogi srpski književni povjesničari i akademici govore da je Zlatarić – kao uostalom i svi stari pisci dubrovački – Srbin. Tako je književni povjesničar i poslije akademik Miroslav Pantić napisao (radi vjerodostojnosti citiram doslovno srpski predložak, preslovljen s ćirilice na latinicu):

„Zlatarić je nešto mlađi savremenik Dinka Ranjine, s kojim se obično spominje zajedno; ali nije plemić, kao Ranjina, i već i stoga linija njegovog života išla je drukčije. Bio je bogati građanin iz znamenite kuće, koja je s ponosom isticala u svojim genealogijama da poreklo vuče iz Srbije; […]“ Napisao je to Miroslav Pantić u djelu Pesništvo renesanse i baroka: Dubrovnik, Dalmacija, Boka Kotorska (Beograd, 1969.).

Nikakvu referencu Pantić ne navodi – zato što takva dokaza jednostavno nema! A kada bi se – dopustimo načas bezuporišnu pretpostavku – i dokazalo da se Zlatarić ponosio svojim „srpskim poreklom“, to bi moglo značiti samo da je on, kao „etnički Srbin“, svoj jezik nazivao hrvatskim zato što se u gradu gdje se njegovi pretci navodno iz Srbije doseliše – govorilo hrvatski. Drugim riječima: ako Zlatarić nije Hrvat, kako u svojim pustim tlapnjama srpski krivotvoritelji tvrde, a svoj jezik ipak naziva hrvatskim, onda jednostavnim logičkim rasuđivanjem dolazimo do jedinoga suvislog zaključka: da je Zlatarić živio u gradu i republici gdje se govori i piše hrvatski. A to je zadnje što bi srpski književno-jezični prisvajači i ratni napadači htjeli priznati. Lakše im se „odreći“ Zlatarića nego Dubrovnika. Vidimo da čak i ugledni srpski intelektualci padaju na logici; i to ne na akademskoj, kojom se bave filozofi i matematičari, nego na tzv. „predznanstvenoj“, elementarnoj i zdravorazumskoj.

Na srpska neosnovana i neargumentirana posezanja za starom hrvatskom književnošću, dubrovačkom i ostalom dalmatinskom, odgovorio je britko i lucidno naš akademik Mirko Tomasović u knjizi Raspre i rasprave (Zagreb, 2012.). Pri tom je rekao: „Ne začuđuje samo tendencioznost takvih ʹznanstvenihʹ tumačenja, nego i krajnja neukost perjanika srpske filologije.“

Hrvatsko jezično i kulturno zajedništvo

Doista, čak i da su stari pisci dubrovački svi odreda srpskoga podrijetla – dubrovačka književnost bi i tada bila u cijelosti hrvatska jer biva integralnim i neotuđivim dijelom zapadne književnosti odnosno kulture. Ne podliježe nikakvoj sumnji da Dominko ili, kako su ga zvali, Dinko Zlatarić pripada hrvatskom, zapadnom, katoličkom kulturnom krugu. Elektru, kao i cijelu knjigu prijevoda, namijenio je Dominko Zlatarić s osobitim poštovanjem Međimurcu Jurju Zrinskomu, sinu Nikole Šubića Zrinskoga, a u vojsci pod Jurjevim zapovjedništvom bio je časnik Miho Zlatarić, brat Dominkov.

Tomu treba dometnuti podatak da je Jurju Zrinskome svoje djelo posvetio ne samo štokavac Dominko Zlatarić nego i čakavac Brne Karnarutić spjev Vazetje Sigeta grada, a Ivan Pergošić kajkavski prijevod latinskoga pravnog teksta Decretum. Iz toga se razmjerno lako može razaznati da u to doba postoji među Hrvatima snažna svijest o zajedničkome pripadništvu. Premda među njima još nema jezičnoga jedinstva koje bi bilo općehrvatsko, premda su hrvatske političke granice u to vrijeme svedene na „ostatke ostataka“ – svakako se može govoriti o jezičnom i kulturnom zajedništvu, a time i o jedinstvenoj književnosti te osjećaju pripadnosti jednom narodu. Hrvatskomu.

Nadalje, dubrovački barokni pjesnik Vladislav Menčetić napisao je pohvalnički ep Trublja slovinska (1665.), posvećen Petru Zrinskomu. „Od robstva bi davno u valih / potonula Italija, / o hrvatskieh da se žalih / more otʹmansko ne razbija“, pjeva Menčetić u Trublji slovinskoj držeći Hrvatsku „predziđem kršćanstva“, pouzdanom zaprekom turskom širenju Europom.

„Raguzine nazivutsja Hervati, veru držat rimskuju“

Tri desetljeća nakon smrti Vladislava Menčetića, stanoviti ruski putnik iz glasovite boljarske obitelji Tolstoj, zaustavivši se 1698. u Dubrovniku na plovidbi jedrenjakom prema Malti, zapisao je u dnevnik da „Raguzine“, odnosno stanovnici Dubrovačke Republike, „govorjat vse slavjanskim jezikom, a italijanski jezik vse znajut, nazivutsja Hervati, veru držat rimskuju […]“, o čemu se može više pročitati u članku akademika Rafa Bogišića naslovljenom „Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika“ (Forum, br. 3-4, 1986.).

Valja citirati akademika Mirka Tomasovića, koji u spomenutoj knjizi piše, među inima, o uglednome Dubrovčaninu francuskoga podrijetla: „…Marko Bruerović (alias Marc Bruère Desrivaux), koji zbog očeve diplomatske službe dohodi u Dubrovnik 1772., gdje se potpuno udomaćio i priženio, inače četverojezični pjesnik (francuski, talijanski, latinski i hrvatski ponajviše) i auktor još uvijek izvođene komedije, ispod Srđa kliče jednom uglednom Dubrovčaninu prijekorno: ʹ… slavne bi se lako odrekao hrvatske starine.ʹ“

O tome kojim su jezikom pisali renesansni i barokni pisci u Dubrovniku, jasno je napisao don Mihovil Pavlinović, političar i književnik, jedan od prvaka hrvatskoga preporoda u Dalmaciji:

„Kad je koji dubrovački spisatelj htio bistro označiti jezik svoj i narod kojemu pripada, nazvao ga je uvijek hrvatskim, kako je više spomenuto. Tako učiniše ne samo Nalješković i Bruerović nego i drugi Dubrovčani. Dosta je još napomenuti i Šiška Đorđića, a osobito slavnoga ravnatelja Padovanskoga sveučilišta, Dinka Zlatarića. […] Dubrovački spisatelji dapače višekrat kažu jednostavno, da pišu dubrovačkim jezikom. Ali da je tko svoj jezik srbskim nazvao, izvan nekih živućih šarenjaka, čekamo još dokazâ.“ To je Mihovil Pavlinović (ili don Mijo, kako ga i danas spominju u rodnoj mu Podgori u Makarskome primorju) napisao u djelu Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji: od godine 1848. do godine 1882., Zadar, brzotiskom Narodnoga lista, 1882.

Jezični pansrbizam i nepoznavanje elementarne logike

Velikosrpski imaginarij, puki mit – koji u posljednja dva stoljeća prihvaćaju i kao znanstvenu istinu promiču brojni srpski, ali i hrvatski i drugi, jezikoslovci, povjesničari književnosti, sveučilišni profesori, akademici – izgrađen je na etničkome i lingvističkome pansrbizmu Vuka Karadžića gdje iskaču dvije borbene parole: „Srbi svi i svuda“ te s njom povezana „Svi štokavci su Srbi“.

Međutim, poznavanje elementarne (gimnazijske) logike ne dopušta nam iz univerzalno-potvrdne premise „Svi Srbi su štokavci“ neposrednim i jednostavnim obratom dobiti također univerzalno-potvrdni zaključak „Svi štokavci su Srbi“, nego samo partikularno-potvrdni zaključak „Neki štokavci su Srbi“. Dakle ovdje nije logički valjan jednostavni obrat („conversio simplex“), nego tek obrat po prigotku („conversio per accidens“). To pravilo vrijedi nužno i beziznimno. Primjerice, iz univerzalno-potvrdnih premisa „Svi slavuji su ptice“ i „Sve violine su glazbala“ ne slijede univerzalno-potvrdni zaključci „Sve ptice su slavuji“ i „Sva glazbala su violine“. Zaista, ako su svi Srbi štokavci (a ni to nije posve istina), nikako ne slijedi da su svi štokavci Srbi – naime, dobro je poznato da se upitna i odnosna zamjenica „što“ rabi i u drugim jezicima, južnoslavenskim i istočnoslavenskim: hrvatskom, bošnjačkom, crnogorskom, makedonskom, bugarskom, ukrajinskom, ruskom i bjeloruskom. K tome treba reći da se uz novoštokavštinu u staroj književnosti dubrovačkoj nahode elementi arhaične štokavštine i čakavštine (npr. upitno-odnosna zamjenica „zač“) i česti ikavizmi. Kao ilustrativan primjer navodim vers Džore Držića, strica Marinova: „Grem si, grem gdi godir misal mi pozađe“ (konac 15. stoljeća); gdje pjesnik rabi glagol „grem“, tipičan za čakavce i neke kajkavce, zatim „si“, kratki oblik povratne zamjenice, čest u kajkavskim govorima; nadalje Držić rabi mjesni prilog „gdi“, napisan ikavski, te imenicu „misal“, s dočetkom /-l/ tipičnim za arhaične štokavce, čakavce i kajkavce, a ne novoštokavski oblik s dočetkom /-o/, „misao“.

O tobožnjoj povezanosti Srbâ s dubrovačkom književnošću sve je u dvije rečenice kazao srpski književni povjesničar i kritičar Jovan Skerlić, za kojega nipošto ne bismo mogli reći da je bio naklonjen Hrvatima. Tako je Skerlić u djelu Istorija srpske književnosti iz 1914. pravo i pošteno napisao ovo: „Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost bila je od velikog uticaja za stvaranje hrvatske književnosti. […] Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije znalo, i ako ju je ko od obrazovanijih Srba poznavao, nije je smatrao svojom.“

I još nešto, kao mali ekskurs na Kosovo, koje je u poimanju srpskih narodnih masa mitski prostor, ali su ga izgubili upravo zbog obuzetosti mitovima. Naime, ako su se stari Dubrovčani osjećali Srbima, kako to da se dubrovački doseljenici na Kosovo, Janjevci, koji su ondje stoljećima govorili srpskim prizrenskim dijalektom, a preuzeli velik dio mentaliteta od Albanaca, ne osjećaju i izjašnjavaju Srbima – nego Hrvatima? Od Srba se razlikuju po konfesiji, a od Albanaca katolika (onih koji to jesu) po jeziku. Čini se da je svijest o narodnosnoj pripadnosti janjevačkih Hrvata preživjela stoljećima i iskazala se presudnom.

Dubrovnik kao nešto frustrirajuće drukčije

Dolazimo do važnoga pitanja: Ako je Dubrovnik u velikosrpskim umovima zaista uzvišena i božanska „srpska Atina“ – kako je onda u logičkom i psihološkom smislu moguće objasniti da su najdragocjenije spomenike „sopstvenog kulturnog nasleđa“, biser svoje kulture, prije zamalo trideset godina rušili s toliko neobuzdane strasti i gorljive mržnje?! Nameće se samo jedan razuman odgovor, samo jedno plauzibilno objašnjenje, koje nužno uključuje mitologiju, fenomenologiju i psihoanalizu: premda se velikosrpski ideolozi i izmanipulirane srpske narodne mase upinju prikazati Dubrovnik dijelom srpske kulture – takvo je intimiziranje s Dubrovnikom lažno, umišljeno i fantazmagorično; tipični je to primjer mitologijom ponesenog pozerstva. Negdje u prostorima iracionalnoga, ali iskonskoga i istinitoga, zapretano u dubokim slojevima nagonske im kolektivne podsvijesti, Dubrovnik im se pred puninom njihova herostratskoga rušilačkog jala nadaje nečim frustrirajuće drukčijim, nekim velebnim i blistavim ne-Ja, bićem tuđim, stranim i nedohvatnim. Dubrovnik im se predočava, u ogoljeloj srži njihove doživljajnosti, nečim nedostižnim i prokletim, a ne prisnim i blagoslovljenim. Katolički i zapadni, hrvatski i kozmopolitski Dubrovnik.

Parolu „Tuđe nećemo – svoje ne damo!“, koju je u sklopu svoje tzv. „miroljubive aktivne koegzistencije“ često ponavljao zlotvor Josip Broz, oni su shvatili kao „Tuđe hoćemo ako svoje nemamo!“ Renesansne i barokne gradove i književnike.

Neusklađenost srpskih kulturnih i političko-vojnih težnji

Valja također reći da su se Predsjedništvo Matice hrvatske u Zagrebu i Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku dana 8. svibnja 2020. oglasili Izjavom Matice hrvatske o prisvajanju hrvatske književne baštine u izdanjima Matice srpske.
Citiram dio Izjave:

„Prisvajateljima nisu sami po sebi važni ni Gundulić ni Držić (čija su djela upravo otisnuta!) ni ostali hrvatski književnici i njihova djela, važan im je hrvatski teritorij koji nikada nisu uspjeli posvojiti i osvojiti ni kulturom ni ratnim operacijama. Iza prividnoga prvorazrednog interesa za hrvatske pisce stoji isključivi interes za hrvatskim prostorom, za hrvatskim morem. Treba ovdje upozoriti i na činjenicu da srpska kulturna elita u svojim povijesnim posezanjima nije uspjela uskladiti ciljeve sa srpskom političko-vojnom elitom. Više puta je srpska vojska napadala i uništavala sva ona dobra i vrijednosti koje je kulturna elita željela i još uvijek želi prisvojiti.“

Ne zaboravimo da Republika Hrvatska još uvijek potražuje od Republike Srbije u velikosrpskoj agresiji otete umjetnine i drugo kulturno blago. Od svega su najvažniji posmrtni ostatci još nepronađenih hrvatskih branitelja i civila. Hrvatska ne bi smjela dopustiti da joj, kao što reče Matoš, „imponuje Srbija“. Nego bi uza sve trebala bez krzmanja zatražiti – čak i kao uvjet za pristupanje Srbije Europskoj uniji – da naši susjedi prestanu tiskati edicije, knjige i udžbenike u kojima će stari hrvatski pisci, ponajprije dubrovački ali i ostali, biti bez ikakve književnopovijesne utemeljenosti „prisajedinjavani“ korpusu srpske književnosti.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/hrvatski tjednik