Ni nakon što je na krilima velikosrpske ideologije devedesetih godina prošloga stoljeća Dubrovnik razoren, a njegova okolica opustošena i opljačkana, srbijanska promidžba ne odustaje od “dubrovačkih tema”.
Beogradski sveučilišni profesor Miroljub Jeftić, koji se predstavlja “osnivačem naučne discipline politologija religije”, objavio je 30. lipnja na mrežnim stranicama Politike članak: Tajna dubrovačkih Srba rimokatolika, koji predstavlja jednu od operacionalizacija Povelje o srpskom kulturnom prostoru, potpisane 4. ožujka 2019. u Srijemskim Karlovcima. Srpski kulturni prostor, po tom dokumentu, ne podrazumijeva samo teritoriju države Srbije, već i prostor na kome je srpski narod tijekom historije “ostavio tragove materijalne i nematerijalne kulturne baštine”. Rečenom članku, da nas toga nadnevka nije iznenadila vijest o smrti prof. dr. sc. Ive Banca, vjerojatno ne bismo posvećivali pozornost. No zbog uspomene na njega, budući da se bavio tom tematikom te objavio poznati znanstveni članak: Vjersko “pravilo” i dubrovačka iznimka: Geneza dubrovačkog kruga Srba katolika, najprije na engleskom u Slavic Review, 1983., zatim preveden na hrvatski jezik i objavljen u Matičinom časopisu Dubrovnik, 1990., u Bančevoj zbirci Dubrovački eseji, 1992. i konačno u knjizi Raspad Jugoslavije, 2001., potrebno se osvrnuti na članak “osnivača politologije religije”. Pretpostavljamo da Politika nije pustila članak na mrežne stranice (30. lipnja, u 18 sati) onoga dana kad je objavljena vijest o smrti Ive Banca, znajući da ne će moći odgovoriti. Pišući o “dubrovačkim Srbima katolicima”, spominjući njihova imena, među kojima “monaha franjevca” Ljudevita Vuličevića, “rimokatoličkog sveštenika” dum Ivana Stojanovića, poliglota Petra Budmanija itd., Jeftić se pita: “Kako se oseća savremeni hrvatski istoričar Ivo Banac kada pokušava da nam objasni kako su gore pomenuti bili neznalice ili zavedeni, kad i sam ima prezimenjake, dakle verovatno pretke koji su i sami isticali da su Srbi u vreme kada od toga nisu imali nikakve koristi, nego samo štete. Takvi su bili Božo i Pero Banac”.
O svojim pretcima sam je Banac govorio u intervjuu Alexanderu Buczynskom, objavljenome u časopisu Povijesni prilozi, 1998. No Jeftić se ne služi samo na navedeni način diskreditacijom prof. Banca. U članku se koristi i drugim “efektima”, primjerice kaže da je “prosto neverovatno” kako ljudi koji koriste “pariške parfeme” i “predstavljaju se kao intelektualci”…
Ivo Banac više od tri desetljeća bio je profesor na Sveučilištu Yale, New Haven, Connecticu, gdje je umirovljen kao profesor emeritus te objavio više knjiga. Valjda je to bilo dostatno da se smatra intelektualcem.
Što smeta Jeftiću kod Banca?
Jednostavno, smeta mu što je Banac kao povjesničar na osnovi izvora rasvijetlio razloge pojave “dubrovačkih Srba rimokatolika”, napose glavnih protagonista Mede Pucića te Matije Bana, suvremenim rječnikom govoreno – utjecajnoga srbijanskog agenta koji je bio odgajatelj na dvoru kneza Aleksandra Karađorđevića. Nikoga od njih Banac ne opisuje kao “neznalicu”, ali se može jasno zaključiti tko je bio “zaveden”, a tko je bio gorljivi propagator srpstva u Dubrovniku. Matiju Bana (1818.-1903.) rođenoga u Rijeci Dubrovačkoj, Banac prikazuje kao osebujnu ličnost zavjereničke naravi jer upravo po Banovoj zamisli srbijanski ministar unutrašnjih poslova Ilija Garašanin (autor velikosrpskog programa Načertanija) prihvatio je nacrt o tajnim djelatnostima Srbije. U tom dokumentu predlagao je dvije pomoćne ispostave, jednu jugozapadnu i drugu za jugoistok. Pored prikupljanja obavijesti o pouzdanim suradnicima i njihovoj oružanoj snazi, ispostave su morale širiti Garašaninovu političku propagandu i osnivati ustaničke čete. Ban je bio postavljen za šefa jugozapadne ispostave sa sjedištem u Dubrovniku, zadužen za BiH i veze s Njegošem. Dubrovačke intelektualce okupljao je oko književnog godišnjaka Dubrovnik, čiji se prvi broj pojavio potkraj 1849. i bio posvećen pjesništvu Mede Pucića, inače Banovome istomišljeniku. U ustavu političke propagande Srbije, što ga je predao Garašaninu 1849.-1850. napisao je: “Što god ona (Srbija) ushtedne za budućnost poduzeti, bez propagande neće moći ništa da poluči; a s propagandom sve će polučiti lakše, i s manjim krvoprolitjem i s manjim troškom. Dakle, propaganda pa propaganda.” Kad se Banovom zalaganju za “propagandu” doda više od stotinu godina kasnije Ćosićev zagovor važnosti “srpske laži”, slika je potpuna. “Srbo-katolička” ideja nije mogla vršiti veći utjecaj, sve dok se nije našao, kako kaže Banac, domaći katolik koji bi je javno promicao, a prvi koji je to učinio bio je Medo Pucić (1821.-1882.) izdanak stare vlastelinske obitelji. “Njegova katolička pobožnost nije bila preprekom prihvaćanju romantičarskog nacionalizma; za razliku od mnogih dubrovačkih katolika, on nije gajio nikakvu odbojnost prema pravoslavnima”, tvrdi Banac.
Banov godišnjak izazvao Starčevića da se suprotstavi širenju srpskoga nacionalizma
Matija Ban nije razumio zašto Hrvati prigovaraju njegovu promicanju srpske nacionalne svijesti u Dubrovniku. Njegov godišnjak Dubrovnik izazvao je Antu Starčevića na prvi javni otpor širenju srpskoga nacionalizma. Upravo je Ban onaj koji je nagovorio paroha Nikolajevića da uvede svetkovinu Svetoga Save kao poseban svečani blagdan srpske pravoslavne zajednice u nakani da osnaži pravoslavnu svijest Srba u Dubrovniku. Znalo se da je još 1844., kad je preselio čitavu obitelj u Beograd, prihvatio srpsko državljanstvo, ali i da je po vlastitom svjedočenju svoje “serbstvenost poslavenio”. Od 1850. stalno se nastanio na beogradskom imanju, na Banovu brdu, danas većim dijelom srpske metropole, čeznući pred kraj života za obnovom “ideje jugoslavenskog jedinstva”. Prvi pravoslavni paroh u Dubrovniku, kasnije i metropolit dabro-bosanski, Đorđe Nikolajević (1807.-1896.) bio je jedan od najgorljivijih promicatelja srpske nacionalne svijesti u Dubrovniku i Dalmaciji. Radeći u dubrovačkom arhivu 1830-ih kao prepisivač ćirilskih diplomatskih dokumenata, naknadno ih je objavio u Beogradu 1840. pod naslovom Srpski spomenici, iako se nisu Srbi samo koristili ćirilicom. Time se, kako napominje Banac, ozakonilo jednu poluznanstvenu praksu devetnaestoga stoljeća po kojoj je Dubrovnik prešutno prebačen u srpski povijesni prostor. Ivo Banac je u već spomenutom intervjuu upozorio da hrvatskoj povijesnoj znanosti u prvom redu treba slobode, a zatim i novca. “Treba joj jaka, autonomna sveučilišta, napredovanje po znanstvenim rezultatima, financiranje projekata po njihovoj vrijednosti, a ne po ideološkoj podobnosti”. Ako se odlučnije krene tim putem, može se očekivati da će se naći hrvatski istraživači koji će dodatno osvijetliti tajne “dubrovačkih Srba rimokatolika”, među njima i Mede Pucića, koji je bio intelektualac europskih razmjera. Nakon što se vratio iz Beograda, gdje je jedno vrijeme bio odgojitelj Obrenovićevih sinova, sto posto je promijenio mišljenje i gledište prema Srbima – bio je ogorčen. To se zna iz obiteljske predaje i nekih obiteljskih pisama, ali Pucić, koliko je poznato, ništa nije napismeno ostavio. To su teme za neke nove poštene, talentirane, radišne doktorande. Pucić je pripadao dubrovačkoj vlastelinskoj obitelji, a rođeni brat Niko Pucić Veliki bio mu je prava suprotnost. Srpski dvor i elita omogućavali su posebnim pogodnostima ugodniji život dubrovačkoj eliti. Dio te elite u jednom razdoblju deklarirao se kao “Srbi rimokatolici”. Za razliku od te vlastele, dubrovački plebs iskorištavan i uništavan, obranio je Dubrovnik – krunu hrvatskih gradova, kako ga je još sredinom 16. stoljeća nazvao Ivan Vidali u jednoj poslanici Nalješkoviću.
Velikosrpskom projektu i dalje su meta hrvatska kultura, teritorij i stanovništvo
Jeftić na kraju svojega članka Tajna dubrovačkih Srba rimokatolika tvrdi da se od “početka raspada SFRJ”, praktično jedini od onih koje računaju u srpske patriote, zalagao, kao što se i sada zalaže, “za srpsko-hrvatski dogovor”. Po njegovim riječima, taj dogovor treba, ali ne na štetu istine. “Svi ovi Dubrovčani rimokatolici su Srbi. Oni se moraju proučavati u okviru srpske istorije. Istorija toga dela Dubrovnika srpska je istorija”, kaže Jeftić. Nadamo se da ne misli da je to i dio srpskog državnog područja, jer kroz povijest Hrvati su po sličnom obrascu više puta bili izvrgnuti otimačini teritorija i stanovništva, odnosno o vojnoj agresiji na hrvatsku državu. Započinjalo je otimanjem kulture, nijekanjem hrvatskoga identiteta, imena naroda i jezika. Kad Jeftić predlaže da neko novo naselje u Beogradu treba nazvati naseljem u čast “dubrovačkih Srba katolika” i svaku ulicu u tom naselju imenovati po nekom od njih, morao bi znati da time ne će umanjiti, a niti nadvisiti povijesno značenje Dubrovnika za hrvatsku državu i hrvatski narod. I konačno, kad u početku teksta pita jesu li se ikada stanari Banova brda, Ulice Antuna Fabrisa na Savskom vencu ili Mede Pucića na Paliluli pitali otkud ova imena, s hrvatske strane treba jasno odgovoriti – dobro to znamo. Jednostavno, bili su agenti ili propagandisti srpstva, prethodnici velikosrpske i jugoslavenske ideje, za koju smo se nadali da je svoj vijek završila vojnim porazom na moru i kopnu, 1995. vojno-redarstvenom operacijom Oluja. No sve se čini da u sklopu srbijanskoga naoružavanja, čak i s kineskim dronovima, treba pozornije promatrati i promidžbeni dio, koji se, primjerice, odnosi na “dubrovačke Srbe rimokatolike”. Ne treba izgubiti iz vida da radikalne velikosrpske politike na sve načine traže izlaz Srbije na more.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
