U mjesecu listopadu hrvatskim književnicima, akademiku Luki Paljetku i Mili Pešordi svečano su predane povelje o članstvu u Europskoj akademiji znanosti, umjetnosti i književnosti (AESAL).
Time su se ova dvojica hrvatskih književnika pridružili uglednim članovima te akademije, među kojima je više od 60 nobelovaca i nekoliko stotina najuglednijih svjetskih znanstvenika, umjetnika i istraživača.
Paljetku i Pešordi povelje o članstvu u Europskoj akademiji znanosti, umjetnosti i književnosti
Književnik Mile Pešorda 1996. primio je najviše državno odlikovanje Republike Hrvatske za osobite zasluge za kulturu, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Za Narod.hr rekao je nešto više o svome radu i primanju u Europsku akademiju znanosti, umjetnosti i književnosti.
Narod.hr: Što za Vas znači primanje povelje o članstvu u Europskoj akademiji znanosti, umjetnosti i književnosti i što to znači za hrvatsku književnu scenu?
Meni je osobno to dragocjeno priznanje za sve ono što sam prepoznatljivo i samosvojno učinio tijekom proteklih pedeset godina neprekinutog književnog rada, djelovanja na kulturnom polju, u nakladništvu, na sveučilištu, uvijek u živu doticaju s europskim matičnim tokovima u književnosti i umjetnosti, glazbi i filozofiji, u dosluhu s budućnosnim gibanjima u društvu, na pozornici daleko široj od nacionalne. Već je moja prva pjesma, „Protiv tame“, objavljena u časopisu mladih „Lica“ u Sarajevu godine 1967., bila svojevrsnim po-etičkim proglasom, strukturnom pobunom protiv jedne prevlađujuće tendencije umrtvljivanja i invalidiziranja hrvatskoga jezika u hrvatskom pjesništvu.
Čudesno je to da je već godine 1970.tako velik pjesnik kao što je akademik Slavko Mihalić otkrio široj javnosti novinu i vrijednost moga pjesništva predstavljajući ga čitateljstvu na stranicama uglednih dnevnih novina „Vjesnik“, objavivši moje dvije pjesme, „Čudo jedno“ i „Žene siđoše niz kamenje“, i svoj mini-esej posvećen pjesmama.
Od tada do danas objavljeno je na stotine vrijednih i afirmativnih kritičkih osvrta i eseja o mom pjesništvu, cijela jedna knjiga, koja je čak bila u pripravi, pjesme su mi uvrštene u brojne antologije domaće i svjetske, od pjesme „Moj otac“, u Panorami mlade hrvatske književnosti“ godine 1969., do „Monologa“, nedavno uvrštena u jednu antologiju svjetskoga pjesništva od stoljeća osmoga i slavnoga Li Poa do danas, koja je objavljena u Italiji. U biranome književnome društvu dobro se znade da je naš veli Jure Kaštelan, sveučilišni profesor književne teorije i pjesnik, vrijednosno stavljao moje pjesništvo u sami vrh hrvatske poezije, što je i elaborirao u velikome eseju „Pogled u pjesmu – o lirici Mile Pešorde“, svojedobno prevedenom na francuski jezik. Kada su me u Parizu, na prijedlog akademika Ante Glibote, jednoglasno izabrali u Europsku akademiju, koja broji u svom sastavu preko šezdeset dobitnika Nobelove nagrade i stotine najuglednijih znanstvenika, umjetnika, filozofa i književnika, i pozvali me da im se pridružim kao njihov „compagnon“, zasigurno su vrjednovali moj opus i prepoznali moj javni intelektualni angažman za slobodu i mir,u solidarnoj Europi vrijednosti, višeglasja, dijaloga i razmjene.
Pariz je bio jedan od mojih izabranih gradova, u kojemu sam živio, studirao, pripremao državni doktorat kod Milana Kundere i prijavio disertaciju pod naslovom IDEJA EUROPE U DJELU IVE ANDRIĆA I MIROSLAVA KRLEŽE, grad koji mi je srcu prirastao, ali kojega sam se zaradi Hrvatske gotovo bio odrekao. Ovaj izbor za akademika Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti sa sjedištem u Parizu možda mi pomogne otvoriti poneka vrata i obnoviti kontakte u cilju ostvarenja pretpostavki za ulazak na šira vrata u Pariz, u Europu, bitnih djela djela hrvatske povijesti, književnosti i kulture, a zalupe pred organiziranom navalom osrednjosti i sporednosti.
Narod.hr: U dugogodišnjem radu primili ste niz nagrada i priznanja. Možete li otkriti našim i Vašim čitateljima spremate li nešto novo, radite li na nekom djelu?
Jedna je knjiga mojih EUROGLEDA u rukopisu već spremna za tisak i čeka svoga darovatelja. Druge su u pripravi. A bilo bi ih puno više da nisam proteklih petnaestak godina bio izložen sustavnom političkom progonu, čudovišnom medijsko-političkom linču, u koji je bio izravno uključen državno-partijski vrh (Mesić, Račan, Pusić, Josipović, Sanader, Pupovac, Vesna Škare-Ožbolt i ini) i represivni aparat, linč nad mirnim građaninom i „autsajderom“, bez presedana u zapadnom demokratskom svijetu. Izvršili su na mene verbalni politički atentat, ugrozili su me egzistencijalno i esencijalno, oteli kruh iz usta i zamalo me na smrt zatukli. O tome je progonu i linču, i idejnome predvodniku P. Matvejeviću, dokumentirano progovorio najveći živući hrvatski književnik i akademik Ivan Aralica, u knjizi „Smrad trulih lešina“.
Stravičan je učinak i posljedice totalitarističke kampanje i hajke nacionalnih i planetarnih razmjera kojima sam bio poimence izložen. Kad objavim knjigu o tome zločinu, odužit ću sve svoje dugove domovini Hrvatskoj , koja je minutom šutnje u Hrvatskom saboru odala počast momu krvniku, koji je javno prezirao neovisnu državu Hrvatsku i kršio njezin Ustav i zakon, dosljedno „branio i zastupao velikosrpske četničke stavove“, kako je to ustvrdio profesor Zdravko Tomac. Osvetnički je i s beskrajnom mržnjom jurišao na mene zato što sam njegovu ujdijevski velikosrpsku politiku raskrinkao na visokoj akademskoj razini, u Parizu, na dvodnevnome znanstvenom simpoziju o sudbini nacija bivše Jugoslavije, održanom 3.i 4.veljače 1992., pod visokim pokroviteljstvom Ministarstva vanjskih poslova Francuske. Bio sam savjetnikom u pripremama toga važnoga simpozija, članom radnoga predsjedništva i jedan od prvih govornika. Valjalo je braniti i obraniti istinu i Hrvatsku od najezde ratničko-osvajačke i intelektualno-klevetničke onih koji istragaški nalegoše na jezik hrvatski. Ponosim se što sam sudjelovao u toj obrani, koju Francuzi znadu cijeniti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
