Thomas Pink, profesor filozofije na King’s Collegeu u Londonu održao je predavanje na američkom sveučilištu Notre Dame na temu je li potpuno odvajanje Crkve od države bila pogreška.
Profesor Thomas Pink studirao je povijest i filozofiju na Cambridgeu, gdje je i doktorirao. Nakon što je četiri godine radio u Londonu i New Yorku za trgovačku banku, vratio se filozofiji 1990. kao istraživač na koledžu Churchill na Cambridgeu. Zatim je predavao na Sveučilištu Sheffield prije nego što se 1996. preselio na King’s College.
Pink argumentira da se u suvremeno doba uobičajeni crkveni nauk – poznato kao “službena teologija” – glede sposobnosti Crkve da vrši prisilu i ima autoritet*** znatno razlikuje od autoritativnog nauka.
Pink tvrdio da ta nepovezanost dijelom proizlazi iz uobičajenog pogrešnog tumačenja Dignitatis Humanae, dokumenta Drugog vatikanskog sabora koji ocrtava stajalište Crkve o vjerskoj slobodi. Umjesto da Dignitatis Humanae ukine raniji ne-autoritativni nauk, Pink je rekao publici da bi trebali shvatiti “Dignitatis Humanae kao jednu od posljednjih velikih praksi lavske [po školi Lava XIII.] političke teologije.”
“Koordinativni model”
Da bi se Crkva shvatila kao potestas (politička moć, vlast), mora se odrediti koji model političke vlasti ona provodi.
Pink je prvi opisao vrlo poznati “koordinativni model” autoriteta kao jedan od mogućih načina da se zamisli politički autoritet. Ovaj politički model “naše strasti i apetite uzima za ono što jesu – zajedničke želje koje ljudi zapravo posjeduju – i najbolje nas vodi da ih zadovoljimo.
>Željko Tanjić na tiribini s Ivom Josipovićem: “Sekularne države ne bi bilo bez kršćanstva i Crkve”
“Ovo koordinirano zadovoljenje želja događa se kroz plaćanje poreza, vožnju lijevom ili desnom stranom ceste ili druge konvencionalne – za razliku od moralnih – zakona. ”To ne može biti ono čime se Crkva bavi”, zaključio je Pink.
Uzdizanje iznad želja
Drugi model političke vlasti ne bavi se nužno zadovoljavanjem već postojećih, široko zajedničkih želja unutar stanovništva. Umjesto toga, nastoji se uzdići iznad želja ljudi: ”Ono što Crkva želi je – kroz svoj nauk, sakramentalni sustav i zakone koji upravljaju svim tim – mijenjati našu motivaciju, mijenjati naša uvjerenja i transformirati nas u novo stvorenje, podignuti na nadnaravnu razinu”, objasnio je Pink.
Pink je primijetio u intervjuu za Rover da u suvremenom svijetu većina društava zanemaruje važan aspekt uloge Crkve kao učitelja. ”Ispravan odnos između potestata (političke moći) je onaj u kojem država prepoznaje i voljna je poduprijeti misiju Crkve i njezine zakonske vlasti”. Drugim riječima, državu treba urediti prema vjerskoj istini. Dakle, iako bi država uvijek trebala biti odvojena od Crkve, to dvoje ne bi trebalo biti potpuno odvojeno.
Cijena odvajanja Crkve i države
”Jedna od cijena odvajanja Crkve i države, iako bi to moglo biti neizbježno”, nastavio je Pink, ”jest da ćete imati sukob između Crkve i države, jer je malo vjerojatno da će država priznati religiju kao isključivu odgovornost Crkve”.
Pink govori da moderni argumenti za vjersku slobodu u Americi često imaju ispravne zaključke, ali netočnu temeljnu filozofiju. Objasnio je: ”Država koja djeluje samostalno, odvojena od Crkve, nema pravo ograničavati bilo koju vjersku doktrinu. To proizlazi iz lavske političke teologije i iz Dignitatis Humane”. Međutim, ”ono na što treba paziti je reći da je dobro da je država odvojena od Crkve. Ali to obično čine oni koji se zalažu za vjersku slobodu.”
Pink naglašava da ovaj argument za potpunu odvojenost Crkve od države, koji često iznose katolici, u osnovi pogrešno shvaća smisao Dignitatis Humanae. A njegova istaknutost u biti je odvojila službenu teologiju Crkve od stvarnog autoritativnog nauka. Inače, uobičajeno shvaćanje onoga što Crkva naučava razlikuje se od onoga što ona zapravo naučava.
”Legitimitet Crkve kao učitelja ostaje neokaljan”
Unatoč trenutačnoj zbrci oko crkvenog nauka, Pink kaže da legitimitet Crkve kao učitelja ostaje neokaljan, budući da je “crkveni nauk sačuvan od pogreške samo ako je zapravo autoritativn nauk, ako nameće neku vrstu kanonske obveze umu.” Usprkos tome, službena teologija ponekad može zalutati od istine — naštetiti vjernicima koji su njome zavedeni. No, sama Crkva kao učitelj ostaje slobodna od pogrešaka”, ističe Pink.
Takvi razlazi između službene teologije i autoritativnog nauka događali su se u povijesti Crkve.
Pink je kao primjer uzeo kanonsko zakonodavstvo koje regulira kršćanski odnos prema Židovima. Opisao je kako je Crkva tijekom nekoliko stoljeća nudila proturječne, snažno sročene bule i enciklike o ovom pitanju. Nekada je kršćanima govoreno da Židove drže podalje — da ne mogu graditi sinagoge u blizini gradskih središta i da moraju nositi prepoznatljivu odjeću.
Kasnije su pape otišli u suprotnu krajnost, naredivši pod prijetnjom ekskomunikacije da svi Židovi moraju imati nedjeljnu propovijed od katoličkog svećenika.
Ove proturječne poruke očito nisu proizlazile iz božanske objave, tako da nisu bile obvezujuće. Ipak, oni su sastavljale službenu teologiju tog vremena.
Isto tako, Pink kaže da je samo službena teologija ta koja zahtijeva potpunu odvojenost – za razliku od puke razlike – između Crkve i države, te da je ta službena teologija daleko udaljena od autoritativnog nauka Crkve.
Razlika između crkvenog nuka i zakonodavnog autoriteta
Nicholas Teh, profesor filozofije na Notre Dameu koji je pozvao Pinka na Notre Dame, rekao je za Rover: Njegov govor u Notre Dameu bio je prekrasna prilika za naše studente da se pozabave vodećim filozofom koji je pažljivo razmotrio razliku između crkvenog nauka i zakonodavnog autoriteta te njezine implikacije na današnje kontroverze.
Teh je zaključio: ”Prof. Pink je pružio model kako ovoj složenoj temi pristupiti s povijesnom osjetljivošću, analitičkom strogošću i nepokolebljivom ortodoksnošću.”
***Deklaracija Drugog vatikanskog sabora o vjerskoj slobodi, Dignitatis Humanae (DH), naučava da pojedinci i vjerske zajednice imaju pravo djelovati po svojoj savjesti u vjerskim pitanjima, bez prisile civilnih vlasti
Tekst se nastavlja ispod oglasa
