Sinoć, na Pepelnicu, u dominikanskom samostanu bl. Augustina Kažotića održana je prva u nizu tribina “Korizma na Peščenici” posvećenih odnosu politike i vjere, ovaj puta na temu – “Crkva i sekularna država”. Gostovali su bivši predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo Josipović i rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, dr. Željko Tanjić. Moderator tribine bio je dominikanac dr. Anto Gavrić.
Josipović je u svojem uvodnom izlaganju naglasio kako sekularnost ne podrazumijeva samo pitanje odnosa između države i Crkve, nego i pitanje odnosa građana jednih prema drugima. “Mislim da smo puno bliže jedni drugima nego što se to može razabrati iz javnih svađa i političkog života”, naglasio je bivši predsjednik Republike, deklarirajući se još jednom agnostikom koji “traži – ne negira – i još nije našao”, te koji svoj cilj nikada nije smatrao suprotnim cilju svojih sugrađana koji su vjernici.
To što je Hrvatska definirana kao sekularna država, rekao je Josipović, ne znači niti da je džava protiv vjere niti da je protiv Crkve. “Sve su zemlje sekularne, u europskom kontekstu, i nijedna se ne protivi vjerskim slobodama”, istaknuo je, navevši zatim nekoliko europskih modela sekularne države, od Francuske kao izrazito laicizirane države, pa do Belgije, Njemačke i Austrije, gdje su odnosi svjetovnih i duhovnih institucija uređeni drukčije. Sekularizam je, kazao je, nepoistovjećivanje države s vjerskim zajednicama, a Hrvatsku stručnjaci vide kao zemlju koja je između “države Crkve” i “neutralne države”.
Josipović ističe da se Katolička crkva opredijelila za sekularnu državu. “Rekao bih da u svim našim političkim strankama dominiraju vjernici, i nijedna naša politička stranka nije protiv vjere – društvo je doseglo tu razinu zrelosti da pitanje je li netko vjernik više nije toliko važno”, zaključio je.
Željko Tanjić najprije je izjavio da se slaže s većinom onoga što je bivši predsjednik rekao: “Sekularna država nešto je od čega svi polazimo”. Međutim, istaknuo je Tanjić, može se reći i da ne bi bilo sekularne države da nije bilo kršćanstva i Crkve. “Europa je kolijevka zapadne kulture”, započeo je, nadodajući kako su se u njoj ispreplele mnoge silnice, “kao sinergija koja je ponekad i u suprotstavljanju”, a u kojoj su se razvili znanost i pravo, te sekularno društveno uređenje. “Grčka misao, rimsko pravo, kršćanstvo urazličitim oblicima, ali najviše u formi Katoličke crkve, i prosvjetiteljstvo” glavni su elementi koji čine našu civilizaciju.
“Kršćanstvu je podjela vlasti inherentna”, elaborirao je Tanjić, podsjetivši na Isusove riječi iz Matejeva evanđelja “Podajte caru carevo, a Bogu Božje!”. Postoje dva područja djelovanja, kao što se govorilo i u srednjemu vijeku – “dva mača”, svjetovni i vjerski. Rimsko Carstvo tu razliku nije poznavalo; religija je služila politici, a car je bio božanstvo. I sv. Augustin razlikuje ljudsku državu i državu Božju. “Suživot vjernika i njihovih neistomišljenika uvijek je bio izazovan, ali se kroz taj odnos oblikovao u nešto što nazivamo sekularnom državom.”
“Sekularnost danas”, zaključio je Tanjić, “može biti ugrožena i od religijskog i od laičkog fundamentalizma”. “Neki misle”, objasnio je, “da bi se vjerske zajednice i Crkve trebale direktno miješati u politiku”, kao što i neki drugi misle kako bi se trebao dokinuti sav utjecaj Crkve na društvo. Takva stajališta često se podupiru frazom o “vjeri kao privatnoj stvari”. “Što to uopće znači?”, upitao se Tanjić, te dodao: “Naravno da je vjera privatna stvar svakog vjernika, ali ona živi i u društvenoj dimenziji”.
Nakon izlaganja Ive Josipovića i Željka Tanjića uslijedio je niz pitanja koja im je moderator postavio. Prvo se ticalo danas često korištenog pojma “konzervativno-klerikalna revolucija”.
Josipović je kazao kako misli da taj pojam, koliko god on grubo zvučao, govori da smo danas više nego u doba njegova mandata opterećeni problemima u društvu. Bivši predsjednik kao jedan od glavnih razloga društvene polarizacije navodi različito tumačenje hrvatske prošlosti “od 2. svjetskog rata do danas”. Nikakva vladina povjerenstva neće riješiti povijesne prijepore, misli Josipović, a s vremenom će se ispostaviti da “istina nije ni posve lijeva ni posve desna”. Kazao je kako “na svaki grob treba staviti cvijet”, te nadodao kako je u 2. svjetskom ratu ispravno bilo biti “na strani Saveznika, protiv Hitlera i Mussolinija”.
Željko Tanjić je, s druge strane, naglasak stavio na one stvari o kojima u Hrvatskoj postoji društveni konsenzus, naglašavajući da ih je više nego što se čini. “Konsenzus se u mnogim primjerima i vidi”, rekao je, “na primjer u važnosti obitelji; i to obitelji kao zajednice muškarca i žene”. No svi ti pojmovi koje mediji često rabe znaju biti varljivi, pa tako, istaknuo je Tanjić, i “konzervativna revolucija”, usporedivši tu kovanicu s onom “mračne devedesete” kojima se suprotstavljaju neke tobože sretne osamdesete, te “klerofašizam, taj stari pojam iz komunizma koji se nigdje drugdje, osim u nekim lijevim krugovima u Italiji, niti ne spominje”.
Tanjić problem vidi u tome što “Hrvatska nije znala izgraditi sekularnu simboliku”, pa se zato za svjetovne svrhe često upotrebljavala ona sakralna. A što se tiče onoga na što se misli kada se govori o “konzervativnoj revoluciji”, to je zapravo doprinos pluralizaciji hrvatskoga društva, posebno onog civilnog, koje je donedavno bilo monopolizirano od drugih ideoloških opcija.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
