Nadbiskup Zgrablić: Nakon mnogih učinjenih nepravda Crkvi za vrijeme jugoslavenske komunističke vlasti 1990-ih su započele mnoge promjene

nadbiskup Zgrablić
Foto: B. Čović /Glas Koncila

Novoimenovani zadarski nadbiskup koadjutor mons. Milan Zgrablić govorio je u intervjuu Glasu Koncila o tome kako vidi biskupstvo, odgovara na poznatu uzrečicu da »mitra promijeni svećenika«, a otkriva i koliko poznaje zadarsku Crkvu te kako vidi odnos Crkve i države.

> Msgr. Milan Zgrablić zaređen za nadbiskupa koadjutora Zadarske nadbiskupije

Kako duhovno gledate na biskupsku službu i čin biskupskoga ređenja kao iskustvo dara punine sakramenta svetoga reda? Kakve Vas misli i osjećaji obuzimaju pri pomisli na ređenje?

Na biskupsku službu i sakrament punine svetoga reda, kako ste i sami rekli, ponajprije gledam kao dar ili još bolje rečeno kao milost. Svaka je milost velik, nezaslužen Božji dar. Bog milost daruje slobodno, bezuvjetno, iz ljubavi. Život je milost. Biti kršćanin velika je milost. Biti svećenik velika je milost. Živjeti u obitelji i za obitelj velika je milost. Biti otac ili majka velika je milost. Postati biskup nezaslužen je veliki Božji dar, milost. Sv. Augustin s pravom kaže da je Bog veći od našega srca i naših misli. Božja milost uvijek je toliko velika da nadilazi samo jedan život. Milost je dar koji se treba darovati. Milost se mora prelijevati iz života na život. Pojedinu milost primamo kako bismo s Bogom mogli surađivati. Kada Krist govori o kraljevstvu nebeskom, koristi se i slikom pšeničnoga zrna. Tu sliku možemo primijeniti na svaku milost. Jasno, i na sveti red.

Pšenično zrno ima u sebi velik potencijal. Iz zrna pšenice može izrasti klas. Iz klasa nastaje kruh kojim se ljudi hrane. Zrno mora umrijeti da bi postalo klas i kruh. Ako ono ne umire, ako ne nestaje, ako iz njega ne raste ono zašto postoji, ostaje samo. Izumire. Nikad ne će postati kruh. Tako je i sa sakramentom svetoga reda. To je Božji dar za druge. Svaka se milost daruje za osobno posvećenje i obogaćenje drugoga na način pšeničnoga zrna. Biskupska služba milost je darovana u svetom redu namijenjena služenju u životu i poslanju Crkve. Okrijepljen milošću koja proizlazi iz sakramenta svetoga reda, biskup sa svojim suradnicima – svećenicima i vjernicima laicima u pojedinoj mjesnoj Crkvi – obavlja službu naviještanja, posvećivanja i upravljanja.

Sakrament svetoga reda, pa tako i sakrament episkopata, jest i veliko otajstvo, misterij. Kad kažemo »otajstvo«, to ne znači manje stvarno, nedostupno ili nerazumljivo. Dapače, upravo suprotno. Rekao bi papa Benedikt XVI. kako sunce ne vidimo ne zato što ga nema, nego zato što ga previše ima. U sunce ne možemo gledati ne zato što ga nema, nego zato što je njegovo svjetlo prejako za naše oči.

Bez svjetla ništa ne možemo vidjeti. U tom su smislu i sakramenti otajstvo. Episkopat je jedan od otajstava po kojem Krist kao uskrsnuli Gospodin djeluje u Crkvi.

Nije u crkvenim krugovima nepoznata izreka koja kaže da mitra promijeni svećenika. Koliko je već sada Vas promijenilo imenovanje za zadarskoga nadbiskupa koadjutora u posljednjih dva i pol mjeseca otkad je stigla ta vijest?

Bilo bi neobično kada studentski indeks ne bi promijenio osobu kada prima radnu knjižicu. Bilo bi neobično kada vjenčani prsten svetom ženidbom ne bi promijenilo zaručnika i zaručnicu. Bilo bi neobično kada plač novorođenčeta u obitelji ne bi izazvao nikakve promjene u bračnom životu. Tako bi, čini mi se, bilo i neobično da, kako kažete, »mitra ne promijeni svećenika«. Imenovanje zadarskim nadbiskupom koadjutorom zateklo me neposredno prije Velikoga tjedna. U tijeku su bile intenzivne pripreme za Cvjetnicu, sveto trodnevlje, Uskrs, sakramente prve pričesti i krizme te sve ostale pastoralne i župne aktivnosti.

U tom stresnom razdoblju još i poziv apostolskoga nuncija na razgovor… Treba donijeti pismenu odluku, prihvatiti imenovanje ili se zahvaliti svetomu ocu Franji. Što navesti kao razlog za neprihvaćanje… Neprospavane noći… Mijenja se puno toga. Odlazim iz moje Porečke i Pulske biskupije u kojoj sam i od koje sam primio vjeru, svete sakramente, duhovni poziv. Napuštam zajednicu prezbiterija i župnu zajednicu u kojoj sam se lijepo osjećao. Prihvaćam novi način zajedništva s Crkvom u Istri. Svjestan sam veće odgovornosti koju sa sobom nosi biskupska služba.

Biskupska služba, slično kao i župnička, podrazumijeva i vođenje zajednice, no biskup se nerijetko mora suočavati i s teškim i bolnim pitanjima. Mnogi u episkopatu govore o radostima, ali i teškoćama i izazovnostima te službe. Pribojavate li se toga dijela biskupskoga služenja?

Zahvalan sam Bogu što sam mogao biti župnik u Rovinju 17 godina i u Poreču sedam godina. Tu sam upoznao mnoge drage ljude, mnoge obitelji. Bio sam s njima u lijepim, ali i u teškim trenutcima života i velikim iskušenjima. Ponekad im je bilo doista jako teško i proživljavali su bolne trenutke. Ponekad je bilo dovoljno biti im blizu, saslušati ih, pomoliti se za njih… Učimo i od prirode. Kalendarski napuštamo proljeće i ulazimo u ljeto. U proljeću je sve zeleno, sve cvate, sve miriše. Dolaze vrućine. Trava i cvijeće gube svoj proljetni čar. Ne bi bilo dobro kad bi cijele godine bilo proljeće. Potrebno je i jako sunce i neugodni vjetrovi i suše… Nikada ne bismo uživali u slatkim plodovima jeseni kad bi bilo vječno proljeće. Tako je i u životu.

I u obiteljskom životu ima mnogo teškoća. Koliko trpe roditelji zbog bolesti ili, ne daj Bože, smrti svojega djeteta? Život bez teškoća i križa ne postoji. Biskupska služba bez bolnih pitanja ne postoji. Nikad me Bog nije napustio. Nikad nisam bio sam. Pouzdajem se u vodstvo Duha Svetoga. Duh Sveti vodi Crkvu. Biskup nije sam. Postoje i njegovi suradnici na koje se sigurno može osloniti. To su svećenici, redovnici, redovnice, Bogu posvećene osobe, mnogi vjernici laici, mnoge dobronamjerne osobe. Biskupska služba redovito se prati molitvom cijeloga Božjega naroda. Zato se ne bojim bolnih pitanja. Sveti Pavao govori u Poslanici Rimljanima kako Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube. Važno je Boga iskreno ljubiti, njemu se iskreno moliti, ostati ponizan i sve u svjetlu evanđelja prosuđivati i činiti.

Ako Bog da, bit ćete 114. zadarski ordinarij u slavnoj povijesti te Crkve počevši od sv. Donata. Što Vas iz te višestoljetne riznice zadarske Crkve najviše oduševljava?

Na povijest Crkve radije gledam kao na korijen stabla nego kao na povijesnu riznicu. Crkva je živa, riznica je statična, objekt. Riznica je prostor u kojem se čuvaju dragocjenosti. Stablo je u trajnoj dinamici. Crkva je narod Božji. Živi organizam. Prošlost je korijen toga stabla Crkve. Korijen stablu daje čvrstoću i sigurnost. Povijest daje sigurnost budućnosti. Crkva u Zadru ima duboke i čvrste korijene u sedamnaestostoljetnoj prošlosti. Korijen zajedno sa stablom raste. Krist nam govori u slici trsa i loze. Krist je trs, mi loze. Papa Franjo u svojoj enciklici o bratstvu i socijalnom prijateljstvu »Fratelli tutti« u prvom poglavlju koje nosi podnaslov »Sjene jednoga zatvorenoga svijeta« u 13. točki govori o opasnosti gubitka povijesne svijesti.

Povijesna svijest nam je bitna. Naša povijesna svijest jest učiteljica. Povijest je u određenom smislu i »riznica«, kako ne bismo odbacili i zanemarili ono što su nam predali naši stari kao vrijednost. Pozivanje da odbacimo prošlost i gledamo samo u sadašnjost i budućnost kao nešto moderno otvara mnoge mogućnosti za manipulacije. Oni koji nas na to pozivaju, upozorava Papa, čine najčešće zato da činimo ono što nam oni predlažu u svojim planovima. Na tom principu djeluju sve vrste ideologija. U Crkvi nema mjesta ideologiji. Ako na povijest gledamo kao na korijen i blago prokušanih vrlina koje rastu, ne ćemo ostati prikraćeni za bogatstva vjere, duhovnosti i mnogih ljudskih i kršćanskih vrlina koje se prenose iz generacije na generaciju. Vrline koje struje žilama povijesti Crkve siguran su temelj i neprocjenjivo bogatstvo pojedinca, obitelji i naroda.

Iz višestoljetne bogate »riznice« povijesti Crkve u Zadru posebno mi je interesantno doznati o ukorijenjenosti glagoljice u liturgiju i pismenu kulturu hrvatskoga naroda. Ta tradicija glagoljice proteže se od IX. stoljeća nadalje. Mnoga mjesta, osobito seoske sredine, tijekom povijesti bila su prava riznica glagoljaštva. I grad Zadar u određenom se periodu svoje povijesti u književnosti naziva »glagoljaški grad«.

Koliko su Vam poznate sadašnje prilike u Zadarskoj nadbiskupiji, pastoralni život i druga područja rada?

U Zadru sam živio pet godina. Nakon treće i četvrte godine srednjoškolskoga obrazovanja 1980. godine položio sam maturu u Zadru. Kao mladi svećenik s nepunom godinom dana svećeničkoga iskustva 1987. godine postao sam odgojitelj u Sjemeništu »Zmajević« u Zadru. U te tri godine upoznao sam sve svećenike, bogoslove i sjemeništarce Zadarske nadbiskupije. Upoznao sam sve redovnike i redovnice koji su tada živjeli i djelovali na području nadbiskupije. Imao sam priliku sa sjemeništarcima posjetiti velik broj župa u nadbiskupiji. Ponekad sam zamjenjivao svećenike ili pomagao u njihovoj službi. U posljednjih tridesetak godina od moga odlaska iz Zadra mnogo se toga promijenilo. Još dobro ne poznajem sve mlađe svećenike. Bogoslove i sjemeništarce upoznao sam posljednjih tjedana.

Struktura stanovništva se promijenila nakon Domovinskoga rata. Zadar je obnovljen nakon teških rana Drugoga svjetskoga i Domovinskoga rata. Izgrađena su cijela velika nova naselja. U nadbiskupiji djeluju važne institucije koje su formirane u posljednja tri desetljeća. To su osnovna i srednja škola, pastoralni institut, Caritas, savjetovalište za brak i obitelj i dr. Pratio sam događanja u nadbiskupiji preko medija, tiska i drugih modernih platforma, ali ne više nego aktivnosti u drugim biskupijama diljem Hrvatske. Mislim da ću morati opet u neki od razreda osnovne škole kako bih upoznao sadašnje prilike u Zadarskoj nadbiskupiji. Trebat ću određeno vrijeme za bolje upoznavanje svećenika, vjernika laika, obitelji, župnih zajednica, bogatoga pastoralnoga, duhovnoga, karitativnoga, edukativnoga, administrativnoga i drugoga života i djelovanja u Zadarskoj nadbiskupiji. Ovo razdoblje službe koadjutora dobro će mi doći za to.

Koliko specifični ustrojbeni položaj zadarske Crkve utječe na njezinu prepoznatljivost u okvirima Hrvatske, ali i univerzalne Crkve?

Crkva je jedna. Bolje je reći Crkva u Zadru. U ekleziološkom duhu nema zadarske Crkve. Sv. Pavao u Poslanici Efežanima govori o Kristu koji je glava Crkve. Narod Božji su, dakle, udovi Kristovi. Stoga, živa Crkva u Zadarskoj nadbiskupiji živi je ud Crkve u Hrvata i opće Crkve. To je najveći doprinos crkvenoj univerzalnosti.

Crkva na području današnje Zadarske nadbiskupije u svojih tisuću i sedamsto godina ima burnu povijest. Uzmemo li samo XX. stoljeće, vidimo koja su snažna politička i crkvena previranja bila na tom području. Za vrijeme austrijske vlasti i utjecaja carske politike Zadar je postao sjedište carskoga namjesnika za područje cijele Dalmacije. Postao je i metropolija sa sufraganskim biskupijama sve do Kotora. Mirovni ugovor sklopljen u Rapallu 1920. godine donio je velike promjene u Zadarskoj nadbiskupiji. Grad Zadar i nekoliko susjednih župa tim su ugovorom pripali Italiji. Velikim dijelom Zadarske nadbiskupije, onim u Jugoslaviji, upravljao je apostolski administrator u Šibeniku. Talijanskim dijelom nadbiskupije upravljao je nadbiskup u Zadru. Godine 1932. ukinuta je metropolija u Zadru. Zadar je ostao samo nadbiskupija izravno podložna Svetoj Stolici. Nakon Drugoga svjetskoga rata 1949. godine Sveta Stolica obnovila je Zadarsku nadbiskupiju u starim, predrapalskim granicama.

Zadarska je nadbiskupija sastavni dio Hrvatske biskupske konferencije. Dapače, sadašnji predsjednik HBK-a je zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić. Rad i zauzimanje nadbiskupa Puljića kao predsjednika HBK-a doprinos je životu Crkve u Hrvatskoj, pa i univerzalnoj Crkvi. Povijesna uloga Crkve Zadarske nadbiskupije u očuvanju nacionalnoga identiteta i kulture, osobito njegovanjem narodnoga jezika i glagoljaške pismenosti, također je velik doprinos Crkvi i narodu u Hrvatskoj. Liturgija opće Crkve na narodnom se jeziku slavi tek nakon Drugoga vatikanskoga koncila, od šezdesetih. Stoljetno njegovanje narodnoga jezika i liturgije, glagoljske pismenosti u molitvenicima, misalima, matičnim knjigama, župnim pečatima… zanimljiv je kamenčić u mozaiku povijesti sveopće Crkve. Ono što je glede narodnoga jezika zaživjelo u liturgiji Crkve tek šezdesetih u Crkvi u Hrvata to u glagoljaškoj tradiciji živi već od 9. stoljeća.

U danima Vašega imenovanja u široj javnosti u Zadru mnogo se govorilo o prepuštanju Doma županije Zadarskoj nadbiskupiji kao odšteta za oduzetu crkvenu imovinu u Zadru… Ne ulazeći u konkretni slučaj, kao svećenik koji je u 36 godina službe bio petnaestak godina i na čelu ustanove za uzdržavanje klera, kako vidite odnos Crkve i države u današnjem vremenu?

Crkva u svojoj biti ima duhovnu dimenziju. U središtu je njezine pažnje cjelovito dobro čovjeka. Crkva je karizma, ali i institucija. Kao zajednica kojoj pripadaju milijuni ljudi nužne su joj određene strukture i materijalna dobra. U vremenu komunističkoga režima Crkva je promatrana kao »uljez« u društvu. Njezina duhovna dimenzija kao »opijum za narod«. Evanđelje koje naviješta kao nešto arhaično, zaostalo, suvišno i štetno. Crkvena dobra kao »otimačina« narodu. I zato su i u jugoslavenskoj komunističkoj društvenoj vlasti raznim reformama nacionalizacije i konfiskacije Crkvi oduzeta mnoga materijalna dobra. I ne samo to. U toj oluji život su izgubile ne samo Bogu posvećene osobe, nego i mnogi dobri, pošteni vjernici.

Nakon mnogih učinjenih nepravda Crkvi za vrijeme jugoslavenske komunističke vlasti devedesetih su započele mnoge promjene. Državne vlasti Republike Hrvatske u demokratskim promjenama pokazale su spremnost ispraviti, koliko je to moguće, počinjene nepravde. Kao rezultat međusobnih razgovora 1996. godine sklopljena su tri ugovora između Republike Hrvatske i Svete Stolice (ugovori o pravnim pitanjima, o suradnji na području odgoja i kulture te o dušobrižništvu katoličkih vjernika u oružanim i redarstvenim snagama RH). Ti su ugovori stupili na snagu 1997. godine – prije 25 godina. U tim ugovorima, poštujući svoju neovisnost i samostalnost, dvije se strane obvezuju poštovati načelo brige za cjeloviti duhovni i materijalni razvoj čovjeka i promovirati opće dobro. Dakle, od tih ugovora korist imaju svi pripadnici hrvatskoga društva, bez obzira na njihov vjerski, etički, nacionalni ili drugi identitet.

Može se reći da je u posljednjih tridesetak godina učinjen znatan napredak u odnosima između Crkve i države u Hrvatskoj. Ispravljene su mnoge nepravde. Naravno da ima još mnogo prostora za dijalog i poboljšanje brige za opće dobro. Crkvena dobra nisu »privatna dobra«. Crkva je narod Božji. Sva crkvena dobra naposljetku moraju biti u službi općega dobra. Ono što mi se čini važnim jest prepoznavati specifičnu ulogu i poslanje Crkve u društvu. Zakoni koji reguliraju razna trgovačka društva, razni porezni i drugi propisi često ne poštuju specifičnosti Crkve. Primjerice, crkvene ustanove plaćaju struju, vodu i druge režije kao da su profitabilna trgovačka društva. To one nisu i nikada ne smiju postati.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/glas-koncila.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.